PRIČA ANALITIKE

Miris zemlje poslije kiše

Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Osjećam ga u vazduhu i udišem duboko. Polako i dugo, zatvorenih očiju. I to je jedna od rijetkih stvari koju radim svjesno i namjerno, u kojoj istinski uživam. Baš kao i u ispijanju kafe, čitanju dobre knjige ili prevođenju zanimljivog teksta. I još ako izađem na terasu pa mi nekoliko kapljica pokvasi lice, ramena i ruke, ugođaj je potpun. Da ne pričam kakvu draž tek daje muzika! (Trenutno slušam Georgia on my Mind i gotovo se mogu sjetiti kad sam je prvi put čula). 
Objavljeno: 24. 02. 2018 - 10:37 Promjenite veličinu teksta: A A A

I cijela ova atmosfera uvijek iz mene izvuče poneko sjećanje i učini da ga ponovo proživim. Pa mi se tako mota po glavi ono dvorište vrtića i šareni vozić, Big Muzzy i prve riječi na engleskom jeziku, partije basketa na školskom igralištu, prvi odlasci vozom na more, prva kafa i cigareta uz nju, vestern filmovi na crno-bijelom TV-u, pisma iz Rusije od djevojčice koju nikad nisam stigla da upoznam jer je našu prepisku prekinuo rat, prvi stihovi (uz obaveznu rimu), pokazivač nastavnika maternjeg jezika i dlanovi koji bride, sastavi na razne teme koji su obećavali, ljetnji i zimski raspusti na selu koje tada nisam voljela, smiješne tinejdžerske ljubavi, gubljenje vremena na pogrešne ljude i stvari, učinjene greške i naučene lekcije, prohladno junsko jutro u Nikšiću i miris slobode, kratka putovanja, zalasci sunca, trenutak kada sam pocijepala svu poeziju koju sam godinama pisala, dan kada sam počela da pišem novu koja, zajedno sa mojim romanom, strpljivo čeka svoju sudbinu, stara žuta zgrada u kojoj sam provela život, sa čijim je ruševinama otišao i dio mene...

Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Miris nekih davnih dana. Miris koji mi ne da da zaspim. Drži me budnom cijelu noć, a meni prija.

I ne znam da li neko voli kišu ovako kao ja, ali nisu ni svi ljudi rođeni da je vole. Volimo stvari koje u nama bude nešto lijepo, a ja volim kišu zato što iz mene izvlači sjećanja, potisnuta, zanemarena, naizgled zaboravljena, i tjera me da pišem, da svaki djelić svoje sreće i tuge, straha i neizvjesnosti, nesigurnosti i samouvjerenosti, sumnje i sigurnosti, pesimizma i nade zapišem negdje, pa da svi ti trenuci budu podsjetnik kako sam od one djevojčice koja se pita, preko tinejdžerke koja misli da sve zna, studentkinje koja počinje da sumnja, mlade žene koja se bori sa svojim strahovima, postala ona koja uči, otkriva, dolazi do odgovora, postavlja nova pitanja, mijenja mišljenja, stavove, životnu filozofiju i hrabro nastavlja dalje.

Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Smiruje valove u meni, utišava vjetrove u mojoj glavi, zaustavlja uragane u grudima.

Komentari: 0

Novi komentar