Prva nagrada za priču "Zavičajne staze - Bihor 2016"

GRANČICE

Možda su vaša nebeska zrcala posebna, meni neznana, pa u njima vidite samo najljepše stvari, izdužene i razvučene slike svog srećnog života i svaki lijepi detalj uveličan i urešen?

U mom svijetu nije tako. U mom svijetu se sve pamti i dok pamet traje, ne zaboravlja se. Ni snijeg, ni sanke, ni smijeh, ni suze, ni tiha nada, ni velika ljubav, ništa. Ni sati, ni dani, ni godine, ni vremena...

Objavljeno: 27. 02. 2018 - 23:16 Promjenite veličinu teksta: A A A

Priča Grančica, prvonagrađena na  Festivalu priče – Zavičajne staze – Bihor 2016, prvi put je objavljena u Pobjedi (27.02.2018), a Portal Analitika je integralno prenosi:

 

Zima je svladala i pokorila cio naš kraj i guste, crne kiše ustukle su pred mrazevima; sve se smirilo i utihnulo, zamuklo i ucrnilo.

Sa doksata se vidjelo kako trni oglodano granje i drhte tarabe od avlije, a podno njih i niže od puta, naše njive, kao prljave krpare, smrznuto umirahu dolinom.

U toj ciči, poče padati snijeg. Bijeli oblaci, niski, kao da ti po glavi hodaju, sipahu snijeg cio dan, pa cijelu noć.

Drugog dana sve bješe pokriveno i nijesi mogao razlučiti gdje je plot, a gdje kapija, gdje završava avlija, a gdje počinju put i livade. Cijelo selo se uspava, sve se svrti u svoje kuće i avlije, čak i stoka obezglasi. Bjelina sve pokri i sve sakri. I da nije bilo dima nad krovovima kuća, bjelina bi i sam život sakrila.

A u školu se moralo. Voljela sam školu. Voljela sam našu učionicu: široku, prostranu sobu i zidove do pola ofarbane zelenom, masnom bojom, sa desetak klupa i velikom, crnom tablom iza katedre. Voljela sam i učitelja, sa vječito bijelim kolijerom oko vrata.

Iako već u trećem razredu, bijah još mršava i sitna, manja i od nekih prvaka. Majka bi mi govorila:

- Kad ti stavim ovu torbu na ramena, kao da je za grančicu zakačim...

Torba teška, ali, ja sam već letjela niz basamake. Za mnom bi se čuo i nanin glas:

- Haj, bože jedini, hoće da bagatelišu ovu čoricu, pa hoće!? Snaga da joj se savije, da joj se noge iskrivuuuu... Ko je, more, vidio hair od škole? Ostav’te čoru kući!

A ja sam već grabila avlijom ili zamicala seoskim putem... Samo snijeg, taj duboki snijeg, za mene je mijenjao sve. Onako nejaka, sa torbom na leđima, jedva sam se probijala prtinom, klizala se i padala, opet ustajala i nastavljala put, dok su sva ostala đeca već bila u školi, u učionicama, na suvom i toplom.

Kući sam se vraćala ozebla, umorna i gladna, dajući nani pravo da ponavlja svoj stav o školi:

- Eto, ljetos mi čorica bila ka’ trešnjica! A haj, pogledni sad? Eeeeh...

Mučila sam se tako danima. Jednom, na povratku kući, opkoliše me dječaci iz našeg sela, svi jači i krupniji od mene, pa me salećeše grudvama i ubiše snijegom. Jedva sam do kuće stigla. Povrijeđeni djetinji ponos i spoznaja o sopstvenoj nemoći, potpuno me poraziše.

Sjutradan nijesam htjela u školu. Džaba petice i džaba sve učiteljeve pohvale - strah je bio jači.

Minu par dana, a onda, iako su guste magle kratile pogled oko nas, nad našim selom zablješta i zasija cisto nebo, plavo kao proljećni cvijet. Pod suncem se caklio snijeg u dolini, a ledeni klinovi, viseći sa krovova kuća i štala, sa golih grana i plotova oko kuće, presijavali su se u zlatnim i plavičastim bojama. Raskoš. Ljepota. Da je bajka, pa da je mnogo.

Glasni povik mog imena me natjera pred kuću. Zvao me brat. Svega tri godine stariji od mene, a kao da je deset, te ga slušah kao i starije, sve što bi mi tražio. Pokaza mi rukom da siđem pred kuću. Onako u papučama, bez riječi, polako siđoh niz stepenice, netremice ga gledajući u plave, ozbiljne oči.

Pored njega je stajalo nešto prekriveno starim, odbačenim platnom. Brat ga podiže i otkri drvene i povisoke, crvene sanke. Takvo što još ne bješe viđeno! Na dvije daske od bačve, poprečno povezane daščicama koje je našao u podrumu, brat je nasadio nešto slično stolici: naprijed je imalo rukohvat sa dva debela konopa, pozadi naslonjač, a iza njega jedan držač sa kaiševima; sa strana, sanke su imale poširoke i nepomične, drvene pedale.

Bio je to sasvim originalan stolarski uradak, neujednačeno skrojen, ali dobro uglačan, ofarban, čak i ukrašen sa par izrezbarenih listića.

- E, ovo su tvoje sanke, reče brat. Hajde, spremi se, vodim te u školu!

Uskoro krenusmo. Brat naprijed, vukući visoke sanke onim konopima, ja u stolici čvrsto se držeći za rukohvat, a iza mene  moja školska torba, vezana i dobro osigurana kaiševima.

- Više mi se, vala, nećeš smrzavati u snijegu i više te niko neće gađati grudvama, rekao je.

Cijele te zime, tako sam odlazila i vraćala se iz škole. Brat me, poslije svojih časova, čekao pred kućom, posađivao na sanke, ogrtao ćebetom i smještao torbu, pa me vozio do škole.

Nije se žalio ni na umor, ni na stud. Tamo bi me ostavljao i išao natrag, kući. Sa posljednjim zvonom, već me je čekao pred školom.

Moj brat.

Tek kad je aprilska toplina otopila posljednju poledicu i kad su prvi behari poprskali zagorje, sanke okačismo na počasno mjesto u podrumu.

Nikad prije i nikad poslije, ni u jednoj priči ili pjesmi - a bilo ih je - ja nijesam čula da je neko toliko volio svoju sestru, kao što je mene volio moj brat.

Moj veliki brat. A bilo mu je tek dvanaest...

Pa, sad, recite vi meni, može li se zaboraviti sve što je za moj hajtar učinio i može li se ta ljubav zaboraviti? Može li i ona nestati kao što snjegovi nestaju vrh gora? Može li ljubav da se istopi, u sitne kapi da se razlije i da je zemlja upije, da je nikad više iz sebe ne pusti?

saonice-stare-crvene

Mogu li ja, možda, takvu ljubav pustiti da odleprša kao ptica i presvisne negdje daleko, u granama visokih cerova i bez traga? Recite?

Vrijeme je prolazilo, grebli dani po našim godinama, sve na vakat da stignu. I stasasmo oboje. On povisok, malo povijen, kao da vazda neđe žuri.

Ozbiljan i odmjeren, sav ujednačen i sa samim sobom i sa tim vaktom koji nas je stigao, i sa familijom, i sa svim drugim ljudima.

Ja drugačija, nemirna i nespokojna - mala mi bijaše naša avlija i usko đe god da pogledam. Da to sakriju, i majka i nana su komšinicama i rođakama, tobož skromno i nevoljno, govorile o „velikoj školi“ koju sam završila, o mojim ocjenama i o tome kako je „malo i muškaraca u cijelom Bihoru, koji su tu školu završili“...

A kad u kući nije bilo musafira, i kad bi me zatekle samu i zamišljenu na klupici pored česme, majka bi glasno uzdisala, a nana bi sišla sa doksata, sjela uz mene i, kao da ja ništa ne čujem i ne hajem, ponavljala:

- Oooo, more, more... reko’ ja: ne nju u škole, neee, ne... No, koga bî da me posluša? Džaba, vala, pričah...

Bila je uvjerena da bih i ja i moj život bili drugačiji, samo da nijesam išla u školu. Da me je ona naučila ono što valja da znam - iiih, đe bi meni bio kraj!?

To me je uvijek nasmijavalo i odagonilo od mene sjetne misli i sve čežnje. A nani samo dokazivalo koliko je u pravu...

*

Ljeto je bilo, avgust. Bašte pune rascvjetalog cvijeca, kuće pune musafira, sve puno sunca. Nad livadama su se protezali vreli dani, odnekud bi se čula tiha ženska pjesma, muškarci su u grupama šetali ili razgovarali u debeloj hladovini pred kućama; svaki čas bi se čuo smijeh i vika i cijelo selo bješe potpuno pođetinjilo od vrućina.

A kad bi onamo, na desnoj strani, pala rumena pregršt zrelih trešanja i zrno po zrno tonula između gora, i kad bi prvi akšam pružio svoje duge prste po avliji, duž puta i po cijelom selu, sijedali smo za trpeze, kod koga bi se ko zatekao, i sa prvom kahvom započinjali duge noćne večere i priče.

U nizu takvih noći, kod nas se sve češće zaticao mladić o kome smo znali malo. Dolazio je sa bratovim drugovima, ostajao sve duže i naposlijetku stade dolaziti i sam.

Pričao nam je o lijepim gradovima koje je vidio, o ulici u kojoj je živio i o običajima tamošnjeg, izvanjeg svijeta. Kazivao je anegdote iz života svoje porodice, raspitivao se o nama, o našim sestrama i braći, tražio rodbinske ili makar prijateljske veze naših kuća, pominjao neke zajedničke poznanike.

Kad bi neka od nas žena ustala i odnijela hljeb ili vodu za njihovu trpezu, čula bi djelove tih kazivanja.

Lijep glas, pravilno slagane rečenice i vješta gradnja njegovih priča, uticale su na mene na nenadan način. Taj stranac mi se uselio u grudi od čega se ispravih u plećima, podigoh čelo i ne osjećah više ništa do te ljetnje vrućine i ne vidjeh više ništa do te vrele pomrčine ispod njegovih obrva...

Avgust se gasio, gosti sa strana stadoše odlaziti, a selo nanovo ostajaše samo naše.

Ali bî: sretosmo se on i ja na putu, za dana, i bez riječi prođosmo jedno mimo drugog. Put poširok, ali mi, oboje, morasmo da prođemo baš istom stranom.

Osjetih tek toliko da se rukav moje košulje pomjerio. I to je bilo sve. Uveče nije došao. Ni sjutradan. Umjesto da je upali, rumeni zalazak je gasio moju nadu.

Treće večeri, otac uđe u avliju, poljubi nani ruku i stade se gostima pravdati što je zakasnio kući:

- Eto, tako se desilo... A milo mi je, tako mi Boga. Milo, vala... Bogu ‘fala... Milo mi je zbog Ferida, dobra mu je ona đevojka... i eto, Alah dao da se i dobro uda...

Sve otac ispriča stojeći, onda tek opra ruke i sjede sa ostalima. A kad je zapalio cigar duvana, sam sebi važan, jer zna ono što mi ne znasmo, objasni i koju kćer će Ferid udati i za koga.

Sve zvijezde mi popadaše s neba i tuga me stegnu da nisam mogla disati. Utrčah u kuću. Nijema stadoh uz mali prozor moje sobe i pritisnuh čelo na staklo.

U sobu neko uđe i lagano zatvori vrata; ne osvrnuh se. Dvije tople ruke me zagrliše.

- Što ne plačeš, upita me brat? Plači. Plači, slobodno. A kad se isplačeš, razumjećeš da nije svijet potonuo ako se on oženio. I tako mu ja ni jednu jedinu riječ nisam povjerovao...

Uhvaćena u mrežu strašnog razočaranja, povrijeđena, slaba i bez posljednjeg ubježišta, bez ponosa, drhtala sam u bratovom naručju. Suza nemah, a ni glasa. Zato je on govorio:

- Ih, ko zna šta on radi po tom bijelom svijetu!? Pa je došao ovamo da se oženi? Hajde, razmisli malo: da je tako dobar i divan, našao bi do sad neku đevojku, mali li je svijet? Razmisli...

I još mi je govorio i govorio, ne puštajući me iz zagrljaja. Na kraju reče:

- Hajde, hajde, nije svijet propao... hajde. Ja, eto, svima govorim o mojoj maloj i pametnoj sestri, o mojem ponosu! Ne smiju da pitaju za tebe ni ponajbolji momci, misle - ne bi ih ti ni pogledala, a ne nekakva skitnica da mi te uzme. Hajde, hajde, smiri se... Ne dâ brat tebe, ne dâ...

Moj brat.

Sad, recite, da li je vas ikada iko, tako lako i bezopasno preko bola prenio, kao što sanke po brijegu nose bijele i naivne rane djetinjstva?

Možda je vama trebala Sveta knjiga, da u njoj pročitate kako utjeha i nije u riječima i onome što je rečeno, vec u srcu onoga ko riječi izgovara?! Znate li vi za ta sveta znanja samo iz tuđih priča i pjesama, iz knjiga?

Ima li u vašem životu išta tako važno i sigurno kao bratovo rame?

Moj veliki brat.

A ni dvadeset pet nije imao...

*

Bio je u pravu. Svijet nije propao. I kad brojim perle mog života - neke sitne i nevažne, neke dobre i lijepe – one poveće i najsjajnije u đerdanu, sijaju najjače baš zbog nevolje iz koje ih je moj brat izvadio, pozlatio i njima moje grlo okitio. No, ne znam, možda vi brata i nijeste imali?

*

Sada je već kasno. Umorna sam. Sve slabije shvatam što vam treba? Da vam halalim? Da oprostim...? Znate li što od mene tražite?

Jer, vidite, iako nije propao, svijet nije bogzna kako lijepo mjesto. Barem ne moj svijet.

Možda je u vašem svijetu sve drugačije. Možda kod vas trava drugačije raste ili kod vas na neki drugi način snijeg pada.

Možda su vaša nebeska zrcala posebna, meni neznana, pa u njima vidite samo najljepše stvari, izdužene i razvučene slike svog srećnog života i svaki lijepi detalj uveličan i urešen?

U mom svijetu nije tako. U mom svijetu se sve pamti i dok pamet traje, ne zaboravlja se. Ni snijeg, ni sanke, ni smijeh, ni suze, ni tiha nada, ni velika ljubav, ništa. Ni sati, ni dani, ni godine, ni vremena...

U svijetu koji ja poznajem, neko je odlučio da moj brat ne zaslužuje život. Da nije dovoljno dobar i da nema potrebe da on gazi ovom zemljom. Zemlja će biti plodnija, ako njega ne bude. Drveće će izrasti više, ptice će ljepše pjevati, njive bolje roditi, cvijeće cvjetati, rijeke više vode nositi, a snjegovi gušći i bjelji padati.

Vi sami ćete biti ljepši i bolji. On je kvario divnu sliku vašega svijeta. Ubili ste ga. Da ne remeti sklad koji ste s vašim nebom uspostavili. Eeeh... Da je laž, pa da je mnogo.

Mog brata.

Mog mladog brata.

Ni trideset nije imao. Pa, recite, sad kada njega nema, de recite - je li vaš svijet ljepši?

*

Prolaze vozovi, jedan za drugim. Ja stojim na vrhu brijega i čekam onaj kojim putuje moj brat. Znam trenutak kada ce se pojaviti. Gledam dugačke tračnice i osluškujem.

Nebo je plavo kao proljećni cvijet, a pod suncem se cakli napadali snijeg. Trnu i drhte gole grane po okolnim brdima. Nigdje nikog, ni stopu u snijegu da primijetim.

Čekam. Naposljetku, eno ga voz. Sve je bliže. Brzo namještam crvene sanke, sijedam i čvrsto se držim za rukohvat. Polijećemo i letimo sve do uzbrdice gdje će voz usporiti.

Stižem na vrijeme. Moj brat me vidi sa prozora, iznenađen je i prijeti mi prstom zbog moje ludosti. Potom mi maše.

Nasmijan. Ništa ne sluti... Pokazujem mu rukom da mora izaći iz voza, a on me ne shvata, ne razumije.

Vičem, zovem ga, molim da izađe, plačem, vrištim... Molim da skoči, samo da ne ode. Da ne ode.

Uporedo sa vozom, dugo letim na crvenim sankama i pružam ruku ka prozoru, ka njemu...

Ne odustajem sve dok se moje ruke do ramena ne pretvore u grančice i dok polomljene ne popadaju po snijegu...

Pa, sad, recite: ima li u tom vašem svijetu mjesta za moje snove? Ima li u vašim ogledalima ijedna boja za moju tugu?

Recite, koja vas je nesreća natjerala da nesreću posijete? Zar nikad nijeste imali brata?

Eh, kad bih mogla izbrojati koliko puta sam zaspala čekajući ovaj san. Posljednju moju nadu: da spavam i sanjam... Sanjam kako jurim na crvenim sankama - jurim, jurim, sve dok jednom ne zaustavim taj voz.

Da - bar u snu - odletimo na sankama moj brat i ja, daleko, što dalje od ovog svijeta. Da se – bar u snu - on nasloni na moje rame i da ja njemu kažem:

- Ne dâ tebe sestra, ne dâ!

 

Komentari: 12

Objektivni

28. 02. 2018 - 01:54

Divna prica . Majstorska . Ovako nesto bi pozdravio i veliki Zuko Džumhur . Bravo Nado . Pozdrav iz Niksica .
Deki

28. 02. 2018 - 07:56

Čitajući osjetio sam škripanje snijega ispod nogu male djevojčice, ukus prvih trešanja i veliku ljubav između sestre i brata. Divno i dirljivo.
Giro D'Shabo

28. 02. 2018 - 08:11

Toplo i ljudski. Hvala Nado.
sonja

28. 02. 2018 - 08:28

pretuzno i predivno nazalost-- istinito
BRAT

28. 02. 2018 - 09:12

Nado, I ja imam brata. I znam o čemu prilčate. Obasjao mi je i obasjava život. Samo od jednog strijepim, već u godinama - da ne ode prije mene.
do suza

28. 02. 2018 - 09:40

Kakva priča! Koliko radosti i boli u ovim redovima, koliko živih uspomena, koliko crvene boje...
Marko

28. 02. 2018 - 10:31

Eh, Nado, kako nas podsjećaš na muku i bijedu naše duše. Hvala ti, Nado. Moramo se gledati u naše ogledalo, u naš svijet i mora tu biti mjesta i za druge, osim nas.
WOG

28. 02. 2018 - 10:59

Bravo!
bunt

28. 02. 2018 - 12:40

A što makoste tako brzo ovaj tekst sa glavne strane? Pogledajte što je sada tamo, što ste ostavili, a što mičete! Je li moguće da nemate baš nimalo sluha, da ostavite ovakav tekst barem do popodne? Ne očekujem da ga vratite, vidim po glupostima o Karađorđevićima koje prenosite i držite po dva dana, da vam se čini - ako vas više kritikuju da ste bolji.
Nada je Nada

28. 02. 2018 - 13:23

Fascinantno pero, emocija, intelekt! Mi koji imamo sreću da smo makar jednom kafu s autorkom popili, znamo ko nam je Nada. Hvala Ti Nado, za nadu, za sve! Piši, piši, moolimooo Te!
Sarajevo

28. 02. 2018 - 23:30

Bravo, pozdrav iz Sarajeva
bosiljka

01. 03. 2018 - 12:25

Plačem.... Hvala Nado za ovu priču!
Novi komentar