Drumska koračnica smrti kao koračnica života

SEKULOVIĆ: Vito Nikolić - pjesnički princ bola i tuge

Vito Nikolić je pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i sjenke...
Objavljeno: 08. 03. 2018 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše: dr Goran SEKULOVIĆ

Ako postoji pjesnik koji je u svoju poeziju utkao svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to je onda, bez ikakve sumnje, bio Vito Nikolić. To je poezija koja je samo naizgled površna, i tako izgleda samo površnom čitaocu, koji ako je takav u tom slučaju i nije čitaoc, već samo uzaludni čitač samom sebi i svima drugima, tj. pregledač i preletač stihova, njihov besmisleni registrator bez registrature.

Vitovi kobajagi laki stihovi su zapravo ozbiljni i u ponajboljem smislu “teški” i poetski i umjetnički gledano izuzetno uspješni, čak i najteži u plemenitom smislu riječi za ljudskost čovjeka, za njegov bitak/biće što nije u njemu a što mu je, čini mu se, na dohvat ruke a opet tako daleko (Andrić je pisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”) i što rije u njemu neprestano ga podsjećajući da je sam na svijetu, da je sam u vasioni koja je opet sama u beskraju, koji je sam i besmislen i bezpočetka i bez svega i svačega, bez bilo kakvog uporišta.

Vitu je bilo mnogo teže nego “kratkotrajnim pjesnicima...” (Jovan Hristić), njemu je zapravo bilo i najteže (uprkos tome, njegova poezija je u potpunosti odgovorila svojim misaonim, etičkim, jezičkim i umjetničkim standardima i izričajima, najvišim zahtjevima i shvatanjima poetskog bića kao takvog koje je on pred sobom i pred svojim čitaocima postavio), jer se nije maskirao, krio i samodopadljivo samoreklamirao, bježao, (samo)obmanjivao i (samo)otuđivao da bi opstao i preživio tuđim riječima, nepoznatim i teškim, tzv. knjiškim i akademskim a ustvari za poeziju ništavnim, beznačajnim i nemisaonim pojmovima. Mnoge druge poete su zaista teških, preteških, a zapravo lakih i neobaveznih stihova, tj. u potpunoj suprotnosti sa onim Vitovim.

Jednog dana, kada nas ne bude: Kako je zapisao Maksim Vujačić, jedan od najboljih poznavalaca ukupnog Vitovog i životnog i poetskog puta (a on je kod njega nesumnjivo nerazdvojan i jedinstven), “čudna je slava ovog crnogorskog pjesnika. S jedne strane to je nevjerovatna popularnost kod tzv. šire čitalačke publike i pomalo zavidnih kolega po peru, s druge strane, kad je u pitanju nadobudna književna kritika i snobovski, malograđanski naš javni književni život – on je gotovo anonimus?!”

Ili, kako piše Dragica S. Ivanović: “Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.”

vito2Crnogorski mentalitet: Da sve ima svoje valjano i objektivno objašnjenje i istorijsku uslovljenost, čitamo i u sljedećem zapisu iz 1940. godine Mićuna M. Pavićevića, jednog od najboljih poznavalaca društvenih prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca:

“Velika je tragedija za narodnu i umjetničku književnost i nauku, što Crna Gora nikada nije imala svoga literarnoga kritičara. Sve se svodilo na najobičnije registracije djela i pojava. Sitne bilješke, neukusne panigerike i pamflete, što je sve nosilo lični ton, simpatije, antipatije, zavist i netrpeljivost.”

Vitova poezija se samo na prvi pogled može učiniti “previše” pitkom, čitljivom i pamtljivom, lakom, sjajnom i površnom. “Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda... Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.” (Dragica S. Ivanović).

Riječ površna čini se da nikoga ne vrijeđa toliko kao Vita. Mnogi komentatori (njegove) poezije, tj. prije svega kritičari, analitičari i teoretičari (koji su gotovo svi ujedno i književnici, pa u toj činjenici treba tražiti i objašnjenje za njihove često negativne ocjene Vitovih pjesama!), ili ga jednostavno prenebregavaju i zaobilaze ćutnjom i ignorancijom ili “nadobudno” tumače i ocjenjuju uvijek nižim kriterijumima kafanske, boemske poezije.

Prinčevi poezije: O ovome i o sličnim sudbinama u percepciji i vrednovanju djela dva istinska princa poezije – Vita i Branka Miljkovića, Dragica S. Ivanović kaže: “Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote... Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena.

Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog ’princom poezije’, pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.” Kada je riječ o Vitu i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: "Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije" – treba reći da je ono što ih spaja tragično osjećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: "Sad stihovi moji traže moju glavu"; "Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina."; "Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja...";

"Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe...?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – "lirizam intelekta". I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

Lepršavost stiha: Možda su književni kritičari previše ponešeni i zatečeni osobenom razigranošću i lepršavošću, i stilskom, i jezičkom, i misaonom, Vitovog poetskog postupka i djela, koja nije baš česta, pa nju više vežu za “lakšu” i “neozbiljniju” nego li “temeljnu” i “ozbiljnu”, “studioznu” i “učenu” (u biti i istinski zapravo “krvavu”) poeziju. Uz to, Vitova poezija ima, uslovno rečeno, i vizuelno uglačanu, teksturu i glazuru, a “ozbiljni”, “učeni” i “teški” kritičari najčešće to ne vole, već se idolopoklonički klanjaju pred “velikim zamasima pojmova” (Jovan Hristić).

Naime, mnoge Vitove pjesme imaju svojevrsnu likovnost, moć da prizovu “reljefnost” i “pejzažnost” bez obzira na motiv i temu (poput likovnosti koju je gajio i imao u svojim filmovima režiser Živko Nikolić, koji je bio i pjesnik a poticao od Nikolića iz Ozrinića – od kojih je bio i Vito čiji je đed objavio četiri zbirke poezije, a otac tri djela sa istorijskom tematikom – današnjeg predgrađa Nikšića, među kojima je veliki broj ljudi od ugleda, uma i pera, nauke, kulture i umjetnosti). Sve to kao da prividno vuče na “prozračno” i “odveć jednostavno” shvatljivu i tumačenu pjesnikovu nakanu i svrhu poetskog čina, odnosno “odgovor” na ono čuveno: što je pjesnik htio da kaže!

vito-nikolic1Opet i riječ, i kontekst, i situacija koja kod Vita vrijeđa svo njegovo stvaralačko biće jer gotovo da nema pjesnika koji je tako i toliko udaljen od svake, bilo koje vrste uobičajenosti, simplifikacije, neobrazovanosti, navike i površnosti u poeziji kao što je on to bio. “Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.” (Maksim Vujačić). Vito je sav bio uronjen, prisutan, unešen i urešen! u tugu, bol, bolest, patnju, očajanje, smrt, ništavilo..., ali u isto vrijeme i tako i toliko u ljudsku čežnju i radost da se traje i u životu i u pjesmi! Sve je ovo uzdigao do simboličkog i univerzalnog značenja, a najbolji primjer i dokaz za to je u pjesmi “Jednog dana, kada nas ne bude” u kojoj čak i vjetrovi osjećaju i saopštavaju jedan drugom, jer ljudi nema, kao potrebu ljudsku (ljudsku, a koju drugu?!), da spomenu upravo i nekog drugog, a koga do – ljude!? Vito je bio hipersenzibilna osoba od rođenja i đetinjstva i do kraja života ostao je veliko, začuđeno dijete pred blještavilom i sumornošću, pred svjetlošću i tamom ovog našeg jedinog životnog pozorja ili – kako ga, između ostalog, Njegoš krsti – nebosklona”, odnosno “prostora opširnoga bića”, tj. “plamenog podnebija”. Kao takvo, krajnje samosvojno i duhovno bogato, biće, osuđen je bio, i to takoreći od prvog dana, na poeziju i na svoj sopstveni, kao i Njegoš, autentični bol, na samo svoju patnju, bol i patnju kao “privatnu svojinu”, Božiji, kosmički, sudbinski i ljudski usud i fatum, samo njemu pripadni i prepoznatljivi, identitetski znak i biljeg – “Barabe /... što radite, / grubi / od mojih bolova, / od mojih sreća prepaćenih / - od mojih patnji koje / srećan / patih / i rekoh bližnjima kao / svoj blagoslov / šta radite od njih, / kusi i repati, / prevodeći ih na svoj sramni / dvoslov. / Barabe, / barabem da vam / da vam... / svima, / zar se tuđim bolom / svoje patnje / pate? / Bol je, / lopovi, / privatna svojina / - bol je neotuđiv, / ako već ne znate...” (Iz pjesme “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”)

Filozofski plan pripovijedanja: U svojim pjesmama Vito kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozofski, i tzv. društveni, socijalni plan pripovijedanja odnosno pjevanja. Ili, kako to kaže Danilo Kiš, i poziciju "jogija" i poziciju "komesara". Kiš piše:

“Pozicija 'jogija' jeste metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju...'Jogi' i 'komesar' uzajamno se razdiru.

Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim  pitanjima svi smo isti).''

Vito postupa u biti isto kao i Kiš. U prve dvije strofe pjesme “Slutnje” pjeva: “Baš kao ova krv u nama / što teče ko zna otkud i kamo, / i mi smo prošli bezbroj tama / od prvog bljeska naovamo. // I nikad ništa ne saznasmo / o tome tijeku bez svršetka: / ni otkuda smo, ni ko smo, ni šta smo, / ni gdje smo stigli, ni šta nas čeka.”

Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno, stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima i ništenjima (riječ je o posebno izraženom etičkom osjećaju crnogorskog čovjeka koji se najbolje očituje kod Njegoša u “Gorskom vijencu” – “Niko srećan, a niko dovoljan, / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom: / gleda majmun sebe u zrcalo!” ili “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”), drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem čovjekovog trajanja (i opet Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet...”), ženi (Vito sa mnogim svojim pjesmama a Njegoš sa pjesmom “Noć skuplja vijeka” potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija: “Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”; ‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? / Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu, đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju, pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji.

okvitoIli, kako bi rekao Tin Ujević, veliki Vitov poetski sabrat u patnji i drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi Odlazak”: U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe sama, / ni dima bola u maglama.”

 Tinovu pjesmu Odlazak” komponovao je i pjevao Arsen Dedić, a on, Vito i Miladin Šobić su prava braća po rimi, jer su mnoge i Vitove pjesme dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”. 

 

Komentari: 7

Zoran beograd

08. 03. 2018 - 02:07

Omaz neponovljivom vitu nikolicu.
Đedov brat

08. 03. 2018 - 07:50

NOVICA J. NIKOLIĆ (Ozrinići, 1871; Kotor, 1942) Knjige pjesama: Uzdisaji, Cetinje 1896. Cvijeće sa huma, Cetinje 1905. Plač crnogorskih šuma, Nikšić 1930. Treperenje duše, Nikšić 1934. U JESEN Huji maglena jesen i listak opada žuti, Vlagom mirišu polja, dubrave i mrtvi luzi, I topla kišica sipi, vidokrug n'jemo ćuti U jasnoj, dubokoj tuzi... Sjenke nebeske tame na lica padoše ljudî, Da tragom dubokih bora ozbiljno sjetu krene... Da istom tugom dišu njihove puste grudi – Da znadu kako je mene!... Iz pjesme VEČE O večeri mila!... u ljepoti tvojoj Razumijem tajnu što me tebi kreće; Ali žarka ljubav u pjesmici mojoj – Nigda tvoju sliku vjerno kazat neće!...
marko cg

08. 03. 2018 - 08:43

Veliki Vito Nikolić...odmah iza njega veliki pjesnik Miroslav Đurović.
Dan posjete

08. 03. 2018 - 11:03

Nikoga! A možda je i bolje? Zapravo, svakako je bolje. Treba se navikavati na samoću. Meni i inače ne preostaje ništa drugo. Zašto insistirati na nekim prijateljstvima. Ne, ne… Nikoga više neću da zovem, ni usmeno, ni pismeno, ni telefonom. Čekati, mirovati, pomalo raditi, i to je sve. Da sam ja imao iole dobrog prijatelja, možda danas ne bih morao ni da ležim ovdje. Ali, šta mogu – ponekad mi se čini da se čovjek može osloniti na prijatelje, pa se zanesem, vjerujem, nadam, a ove nedjelje i četvrtci udaraju po očima kao šamar. Dosta više iluzija, Vitomire!
Đuro Pera Mila Šutova

08. 03. 2018 - 14:07

Sjajno!!!
SSaro

08. 03. 2018 - 14:19

Premijer pobjednickog duha
Premijer pobjednickog duha

08. 03. 2018 - 18:49

To je činjenica sa kojom se morate složiti, do sada je pobjeđivao sve svoje protivnike i jedini je predśednik koji je prvi put Srbiji rekao NE, time je sačuvao Crnu Goru od većeg bombardovanja......bio je na čelu pokreta za nezavisnu CG i to je ostvario, uveo CG u NATO, to je istorijska ličnost. Svidelo se to nekom ili ne...
Novi komentar