Piše: Marija Ivanović

Animacija „The Breadwinner“: Cvijet između pepela i mirisa

Niče je smatrao da je nada morala da ostane u Pandorinoj kutiji nakon što su iz nje izašla sva zla. Vjerovao je da nadanje samo produžava neizbježnu patnju i bol. Film Nore Tvemi bi ga izludio i istjerao mu svaki argument iz ruku.
Objavljeno: 10. 03. 2018 - 11:35 Promjenite veličinu teksta: A A A

Ne znam koje je filmove volio Branko Miljković prije nego što su ga zeleni psi konačno odvukli u februaru 1961. godine, ali sigurna sam da bi se zaljubio u animaciju „The Breadwinner“. Princ poezije, iz čije su glave iznikle ptice i suncokreti, kao da je provirio u daleku budućnost i vidio junake ovog filma kada je napisao: „Oni koji imaju svet / Neka misle šta će s njim / Mi imamo samo reči / I divno smo se snašli u toj nemaštini.“ Riječi - ili priče. Dođe vam na isto. Jer „The Breadwinner“ u režiji Nore Tvemi jedna je od najljepših posveta riječima, pričama, sjećanjima i pripovijedanju koje spasava od ništavila, necvijeta, zaborava i neživota goreg od smrti. I sprečava čovjeka da se pretvori u kamen.

animacija2

 

Opsada talibana

Ne znam ni kakve bi filmove, da je dovoljno poživio, zavolio Fridrih Niče. Znam samo da bi „The Breadwinner“ pomjerio svaki atom njegovog tijela. Niče je smatrao da je nada morala da ostane u Pandorinoj kutiji nakon što su iz nje izašla sva zla. Čovjek-ditiramb mrzio je nadu zato što „samo produžava neizbježnu patnju i bol“. „The Breadwinner“ bi ga izludio. Ovaj film je najbolji argument protiv ničeanskog prezira nade.

Radnja filma počinje 2001. godine u Avganistanu, u Kabulu koji je pod opsadom talibana. Žene ne smiju da napuste kuće bez pratnje muškaraca zbog nasilne vjerske policije. Jedanaestogodišnja Parvana pomaže tati da prehrani porodicu. Jednog dana policija bez ikakvog razloga odvodi njenog oca.

Parvana ima još majku, sestru i malečkog brata - nikoga ko može da zaradi za hljeb zato što ne smije da napusti kuću bez muške pratnje. Očajnoj Parvani ne preostaje ništa osim da skrati kosu i obuče mušku odjeću. Prerušena u dječaka izlazi na ulicu da preuzme ulogu hranitelja porodice („breadwinner“) i pronađe način da izvuče nevinog, teško bolesnog oca iz zatvora.

animacija3

 

Kiša i grmljavina

Da bi izdržala neizdrživo Parvana radi ono što ju je otac naučio: priča sebi i malom bratu magične priče predaka. Paralelno sa njenom borbom na ulicama Kabula pred našim očima, u „izrezanoj“ papir animaciji raspliće se pripovijest o dječaku heroju koji pokušava da pobijedi zle sile predvođene zlim kraljem Slonom.

Na koncu, u katarzičnom finalu, dvije priče postaju jedno. Zanos i otrežnjenje, očaj i nada, sloboda i strah stapaju se u završnim djevojčicinim riječima. Dok Parvana govori: „Moramo da uzdignemo naša srca, a ne naše glasove. Cvijeće raste od kiše, a ne od grmljavine i oluje.“, ne osjećamo se umireno. Štoviše, sigurni smo da je Parvanina porodica daleko od sigurnosti.

Međutim, sada osjećamo nešto što nijesmo imali prije filma. Osjećamo nadu. Tvrdoglavu, kratkokosu nadu u odjeći dječaka. Nadu koja odbija da se uguši ispod crvenkaste prašine na ulicama Kabula. Nadu koja raste kao cvijet iz kamena. Nadu koja bi spasila Ničea od ludila kada je na ulicama Torina zaplakao grleći konja.

animacija4

 

Protiv rata

Cartoon Saloon još jednom je pokazao da već zaslužuje mjesto kraj velikih animatorskih mašina kakav je Mijazakijev Ghibli ili mladi studio Laika. Smaragdno zelena, lepršava boja Irske („The Secret of Kells“, remek-djelo „Song of the Sea“) jeste zamijenjena prašnjavim, tmurnim ulicama Avganistana, ali animacija nije ništa manje raskošna zbog toga. Nećete pronaći mnogo magičnijih, cvjetnijih argumenata protiv rata.

Učiniti da udaljena zemlja i kultura, sa ljudima nalik „cvjetovima između pepela i mirisa“, više ne izgleda tako daleko i strano ostatku planete, i to bez demonizovanja strana, bez mržnje i nasilja, grleći tihe heroje koji preživljavaju nemoguće - postoji li nešto miljkovićkije ili ničeanskije od toga?

„The Breadwinner“ je jedna od najljepših oda kulturi sjećanja, poklič protiv rata i naklon ljepoti andrićevskog pripovijedanja. Onog „pričam ti priču“ – da bih živio, da bi ti živio, da bismo živjeli. Da bismo se spasili. I da bismo, kad za to dođe vrijeme, mirno dočekali zelene pse da nas konačno odvuku, dok nam iz glava niču ptice i suncokreti...

Ocjena: 8,1/10

Marija Ivanović

 

FOTO: awn.com / vox.com

Komentari: 0

Novi komentar