Razgovori sa Crnjanskim

U Narodnoj biblioteci Budve promovisana knjiga "Ispunio sam svoju sudbinu"

U Narodnoj biblioteci Budve sinoć je promovisana knjiga razgovora sa Milošem Crnjanskim  pod naslovom “Ispunio sam svoju sudbinu” koju je priredio Zoran Avramović, a objavilе izdavačkе kućеObodsko slovo iz Podgorice i Štamar Makarije iz Beograda. O knjizi su govorili priređivač  Zoran Avramović,  a u ime izdavača, književnik  Radomir Uljarević.
Objavljeno: 05. 04. 2018 - 10:32 Promjenite veličinu teksta: A A A

“Možemo da razgovaramo o ovoj knjizi zbog toga što je ona deo jedne kulture u kojoj književnost ima visok rang. Kulture se razlikuju i po tome što imaju nejednak odnos prema onome što može da se nazove kultura knjige…Pisci nisu značajni u našoj kulturi samo zbog njihovog književnog dela već i po statusu u javnom životu. Kada pogledate bližu istoriju, videćete da je ovaj književni stalež bio najjači deo inteligencije... Ako pogledate istorijsku vertikalu  srpske kulture, videćete da mi nemamo druge stubove osim pravoslavne vere i knjižvnosti; nemate renesansu, nemate nemačku filozofiju, ni naučno-tehničku revoluciju,  sve ono što je imao zapad…

Razgovor o razgovorima jednog  pisca ima to opravdanje što je značajan za kulturu u kojoj živimo” – istakao je profesor Zoran Avramović. Govoreći o knjizi “Ispunio sam svoju sudbinu”, on je govorio o vrijednosti razgovornog teksta, o političkoj sudbini Crnjanskog, o književnoj sudbini, kao i o samom životu Crnjanskog, jer svaki stvaralac može biti zanimljiv i po svome životu. Između dva rata Crnjanski je imao ulogu u spoljnopolitičkom aparatu Kraljevine Jugoslavije, i već je tada bio afirmisan pisac. “Međutim, posle Drugog svetskog rata, on je 25 godina živeo kao emigrant u Londonu i to je nešto što obeležava život i stvaralaštvo u tuđem jeziku, a s druge strane težak materijalni život kada je bio na granici egzistencije… Njegov život mogao bi da bude i građa za roman” – naglašava Avramović i  nastavlja:

“Dakle,imamo jednog pisca koji nije živeo udobno za razliku od Andrića, a moramo podvući tu činjenicu da su obojica najveće književne vrednosti srpske književnosti u XX veku. Andrić je bio diplomata višeg ranga nego Crnjanski, a za vreme rata je živeo u Beogradu i tad je napisao tri velika romana, dok je posle rata uživao sve privilegije velikog pisca, čak je ušao i u Komunističku partiju iako nipo biografiji nipo uverenju nije delio te ideje. Crnjanski je pak između dva rata vrlo jasno zastupao antikomunistička gledišta.”  Crnjanski je smatrao – objašnjava profesor Avramović - da je komunizam,marksizam, jedna ideologija koja je po svojoj sadržini utopijska a sa druge strane ideologija koja poništava ono što je suština svake nacije i svakog naroda a to je tradicija, to je njegova kultura koja se stvara decenijama, vjekovima. Dakle, to su bili njegovi razlozi protiv komunizma i marksizma pri čemu treba imati u vidu da on nikakav interes nije imao.

Svoje uvjerenje Crnjanski je dijelio i u listu “Ideje”1934/35. godinei on je zbog takvih svojih stavova bio optuženi od političara komunista za reakcionarnu politiku, čak su lansirali itu etiketu fašizma. Dakle, Crnjanski je tad bio etiketiran kao reakcionarni pisac. Interesovanje priređivača razgovora sa Crnjanskim za ovu temu počelo je uoči ratova na prostorima Jugoslavije kada je pošao u Narodnu biblioteku, uzeo“Ideje”i prostudirao ih; bilo mu je lakše da čita Crnjanskog tim prije što je po osnovnom obrazovanju sociologinapisao je i knjigu “Politički spisi Crnjanskog”…

“Najveći broj razgovora sa Crnjanskim je obavljen posle njegovog povratka od 1965. godine kada se vratio i tu naravno nema puno politike a između dva rata on je objavio veliki broj političkih  tekstova i on je u tom pogledu jedan od najplodnijih pisaca neknjiževnih, političkih tekstova” – ocjenjuje priređivač: “U ovim književnim razgovorima nema politike, ali ima dosta tema o kojima Crnjanski govori. Kada pogledate stvaralaštvo, ima puno iskaza o načinu stvaranja, o vrednovanju svoga dela, o odnosu života i umetničkog dela, autobiografije i fikcije, dakle puno ima tih iskaza. Vrednost razgovora je u tome što je ne možete dobiti u drugim tekstovima.

U razgovoru morate da budete jezgroviti, bez širokih fraza… Vrednost tih razgovora je upravo u tome što vi dobijate vrlo jasnu ideju u nekoliko rečenica”… Kako pisac stvara svoje djelo? U razgovorima Crnjanski otkriva da prvo koristi građu ito, kako  sam kaže, nije neka igra; vi morate da se dobro pripremite. Kopao je ičitao, po bibliotekama, ali postojii drugi motiv a to je život koji ga je tjerao da piše, a život je iznad literature. Za poemu Stražilovo otkriva da je pisao u Firenci, u hotelu, za dva- tri sata…I to je život. Za Seobe je morao da prikuplja građu, dok je Stražilovo, kao i Sumatru pisao u jednom dahu.

Jedan momenat je takođe značajan o čemu su ga novinari dosta ispitivali, a to je da li je Roman o Londonu autobiografija. Iako ima tih elemenata, čak i kada se biografija koristi za književni izraz, mora se umjetnički doraditi i Crnjanski sam kaže da sve to ne vrijedi ako se ne izrazi na umjetnički način. Zanimljivo je i to što neki rukopisi uopšte nisu objavljeni.

Kada je riječ o stvaralaštvu -  Crnjanski je živio u vrlo teškim uslovima u kojima je pisao sve svoje romane jer je posjedovao stvaralački dar- zaključio je profesor Zoran Avramović.

U ime izdavača, Obodskog slova i izdavačke kuće Štampar Makarije, o knjizi razgovora sa Crnjanskim “Ispunio sam svoju sudbinu” govorio je i književnik Radomir Uljarević.

On je u obraćanju naglasio da aktuelnost razgovora sa Crnjanskim ne jenjava kao ni aktuelnost njegovog djela koje izaziva sve više interesovanja.

“Budući da je naslov razgovora “Ispunio sam svoju sudbinu”, još je Nikola Milšević ukazao na to da su Pitegorejci poznavali dvije vrste sudbina:onu unutrašnju i onu spoljašnju, onda nam ova knjiga razgovora pomaže da vrlo jasno uočimo takve dvije suprotne sudbine u liku i životu Miloša Crnjanskog”- istakao je Uljarević nastavljajući: “Nesumnjivo je bio miljenik bogova kada je u pitanju unutrašnja sudbina koju je on ispunio uzimajući u obzir njegovo veliko dovršeno djelo. Crnjanski je bio najveći u svim žanrovima: prozi, poeziji, putopisima, drami, publicistici… u svima osim u pripovjeci za koju Milo Lompar kaže da je Andrić tu neprikosnoven. Spoljašnja sudbina Crnjanskog je, gotovo suprotno unutrašnjoj, tragična uprkos činjenici da je doživio starost”.

Ovaj izbor je koristan, kako je zapisao Nikola Milošević, “pre svega zato što nam omogućava uvid u onu tamnu, skrivenu stranu pregalaštva Miloša Crnjanskog koja počinje na onoj po pravilu slabo vidljivoj  i ponekad nesigurnoj granici što umetnost deli od stvarnosti”.