MARAŠ: Korpa za smeće

Nekome je za života jedini kontakt sa kantom za otpatke ikonica na računaru. Neko je svoj, realni recycle bin, preveo u način za preživljavanje. Puko. Dok uživamo u porukama koje nam šalju kandidati za predsjednika Crne Gore, mislite o tome koliko ima takvih. Onih koje niko u kampanji neće ni pomenuti

Objavljeno: 06. 04. 2018 - 07:35 Promjenite veličinu teksta: A A A
MARAS: Korpa za smece

Piše:
Vladimir Maraš

Od kada koristim personalni računar, vazda mi je skretala pažnju ikonica u donjem desnom uglu ekrana - recycle bin. Koliko li mi je jada zadavala, ali i vadila iz raznih situacija... Oni kojima je posao povezan sa radom na računaru, znaju zašto. Korpa za digitalne otpatke možda i jeste najvažniji dio hard diska zato što podsjeća na informacije kojih se nakon određenog vremena ili razloga, svjesno odričemo. U suštini, korisna je, iako ima tu surovu karakternu osobinu - konačni put u zaborav.

*****
Uputih se prije nekoliko dana ka taksi stanici iza zgrade i sretoh gospođu ranih penzionerskih godina, reklo bi se, pomalo zapuštenog spoljašnjeg izgleda, ali vedrog i blago izboranog lica. Nosila je kesu u ruci, sa prepoznatljivim žigom obližnjeg marketa. U portunu zgrade, tik prije nego što ćemo se mimoići, zaustavila se i obratila mi se ljubazno. „Gospodine Maraš, dozvolite mi da se predstavim. Moje ime je…. i odskoro živim nedaleko odavde. Imam sva tri vaša izdanja. Koliko znam, nijeste odavno snimili ništa novo, pa koristim priliku da vas pitam da li ćete me uskoro obradovati nekim uratkom?“
Nakon što sam se zahvalio i ljubazno odgovorio na još nekoliko pitanja, shvatio sam da gospođa i te kako poznaje moj rad, nazive kompozicija, godine izdavanja diskova i tako dalje. Po načinu na koji je pričala ukapirao sam da posjeduje znanje koje prevazilazi prosjek kad je riječ o muzici.
Rekla mi je da joj se u međuvremenu pokvario CD plejer, da se selila nekoliko puta u posljednjih deset godina, ali da nepogrešivo zna gdje joj stoje diskovi i da sa velikom sigurnošću može „ovako iz glave“ da ih nabroji, onako kako stoje u kutiji... Pet Metini, Klark Teri, Majls Dejvis, Sting, Šade, pa onda jedan narezani pirat muzike po njenoj želji (što bješe propraćeno blagim poluskrivenim osmijehom u stilu „ovo među nama“), Vasil Hadžimanov, Korni grupa, pa sve tako...

*****
Sve to nije trajalo duže od pet minuta, a onda smo oboje shvatili da je vrijeme da nastavimo, svako svojim putem. Uz ljubaznu zahvalnost na prijatnom razgovoru, pružismo ruku jedno drugom. Ruka joj bješe gruba i hrapava, pa pomislih da se zbog toga na njenom licu pojavila vidna neprijatnost. To me malo zbuni, ali nekako se rastavismo.
Na putu do taksi stanice razmišljao sam kako nešto ipak nije bilo na svom mjestu. Njena elokvencija upućivala je na visokoobrazovanu ženu, dok su njen spoljašnji izgled, grube ruke i povijenost ukazivali na ne tako lagodan život. Ali pomislih, život je to, Vladimire, koliko je samo onih „ispravljenih“, mirišljavih i njegovanih ruku, ali prazne lobanje.
Utoliko se sjetih da sam slučajno zaboravio USB memoriju sa podacima nepohodnim za sastanak. Nervozno krenuh nazad kući. 
Dok sam se približavao skamenio sam se kada sam iznad jednog od kontejnera u dvorištu zgrade vidio gospođu sa kojom sam do maloprije ljubazno razgovarao.
Osjećaj koji mi se u tom trenutku pojavio u stomaku, teško se može mjeriti sa nekim od onih, svakodnevnih. Ovo je bilo nešto posebno. U isto vrijeme, uhvatila me mučnina, znojenje, osjećaj stida, sramote... Ali i onaj najgori osjećaj. Osjećaj nemoći. Nijesam imao snage da nastavim dalje. Da li da idem okolo? Da li da sačekam da ode? Ne želim da se ponovo sretnemo u takvim okolnostima. 
Razmišljao sam što da radim. Mrzio sam sebe jer sam zaboravio da uzmem prokleti USB. A onda, osjećaj koji mi govori da moja zaboravnost nema veze sa okolnostima zbog kojih je žena u mom vidokrugu iznad kontejnera. Ona bi tu bila i da ja nijesam zaboravio USB. Naslonjen na zid nekoliko minuta, pomolih pogled ka kontejneru. Vidjeh je kako laganim korakom napušta dvorište. Krenuo sam tek kad sam bio siguran da je dobro zamakla.

*****
Nekome je za života jedini kontakt s korpom za smeće ikonica na računaru. Neko je svoj, realni recycle bin, preveo u način za preživljavanje. Puko.
Dok uživamo u porukama koje nam šalju kandidati za predsjednika Crne Gore, ne zaboravite da žena u ovom tekstu sigurno nije jedina. Ima ih još. Onih koje niko u kampanji neće ni pomenuti.

Komentari: 10

Tako je to kod nas

06. 04. 2018 - 10:15

U Crnoj Gori je svaki posteni gradjanin ponizen, ali je zato svaki nitkov uzvišen. Što vise krades sve si poštovaniji,što više otimaš to si uzvišeniji.. i evo 30 godina tako. Ali,to je nama naša borba dala. I da parafraziram B. Pekica - svi koji ljubav porema drzavi ili partiji stavljaju iznad istine o njoj nijesu patriote, vec ljudi u potrazi za alibijem.
Objektivni

06. 04. 2018 - 13:25

Odkičan , odličan text . Bravo Maraš . Ps . Stvarno bi mogao nesto novo da uradis . Ima nas u CG koji volimo tvoju muziku .
Fidelio Kastro

06. 04. 2018 - 15:53

Svidjelo mi se vase razmatranje ili kreacija,razmisljanje ili kako vec nazvati ovo zapisivanje.U jednom cu se sloziti sa vama spoljni izgled nema veze sa onim sto posjedujemo energetski i fizicki.Vidimo sto hocemo.Mozemo zamisliti komad robe ali komad ljudskosti je opipljiv i vredan svih motivacija.Moje su ruke grube cak mislim da mi je srce svo izborano zivotom sto ne znaci da ne vidimo i osjecamo ljepotu.Svi smo dio cjeline i svaki gest je neponovljiv.Vasa kreativnost mi se dopada.Slusam muziku svih zanrova i svih stilova.Volio bih da sam posjedovao tu skretnicu ka kompozicij talenta sam imao ali i hiljade drugih.Sada po stare dane vidim koliko muzika znaci za sve nase poteze.Koliko nas te vibracije usmjere.Zahvalan sam svim kreativcima .
Opet komentar...

06. 04. 2018 - 17:45

Od veoma malog broja anonimnih komentara koje sam do sada ostavio (ne volim to da radim), ovo je (cini mi se) cetvrti put da komentarisem Marasev tekst. Prosto, nekad moram da uputim komentar. Kako lijepo i toplo covjek pise! O bilo cemu da pise, pise na jedan prepoznatljiv nacin. Nekad sam imao omiljene kolumniste koje sam redovno citao... Danas je Maras ostao jedini cijem se tekstu radujem i na miru citam. Nazalost, ovaj tekst je tuzan. Jedan problem je opisao na nacin da je kod svih citalaca (vjerovatno) proizveo emocije koje je i sam dozivio.
Sanja

06. 04. 2018 - 19:51

U Drzavi u kojoj je nekakva "Zikina šarenica" po istraživanju "Pink" TV najpopularnija emisija,rijetki su primjeri ovakvih žena ! Sva čast za tekst !
Jojo

07. 04. 2018 - 08:18

Ko vam je kriv pa vam je merodavno ispitivanje gledanosti TV Pink!
Najj

07. 04. 2018 - 06:54

Ako ovo nije fikcija priča bi se mogla proširiti daljom pričom o gospođi.
Vjera Nikolic

07. 04. 2018 - 10:12

Maro, nebrojeni put fala za to što me vazda podsjetiš da zdravi gradjanin i dalje postoji. Vjera Nikolić
Anti Pavelić

07. 04. 2018 - 12:27

Čestitam na plemenitošću motivisanom tekstu. Jedino me još interesuje da li je gospođa bas u "portunu" rekla "uradak", ili je deo Vaše imaginacije?
Nada B.

07. 04. 2018 - 23:41

Lijep tekst, gospodine Maras! Lijep. Ne samo zbog toga sto ste uspjeli prenijeti emociju, vec i zbog toga sto zaista treba VIDJETI ljude oko sebe. Vi to, ocito, umijete.
Novi komentar