Crnogorski slikar

Đurić: U umjetnosti drugi presuđuju

 Crnogorski slikar Slobodan Puro Đurić dobitnik je nagrade ULUCG za najbolju izložbu na nivou države u toku protekle godine. To ugledno priznanje dodijeljeno mu je za retrospektivu koju je priredio u Crnogorskoj galeriji umjetnosti ,,Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju. Tim povodom Pura Đurića posjetili smo u njegovom domu u Podgorici, gdje boravi tokom jesenjih i zimskih dana...




Objavljeno: 08. 04. 2018 - 08:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Đuric: U umjetnosti drugi presuduju

POBJEDA: Kao dijete pokazivali ste afinitet za razne vrste umjetnosti, najviše muziku i film, i često ističete da ste se slučajno obreli u svijetu likovne umjetnosti. Kako je, zapravo, počelo Vaše interesovanje za slikarstvo?

ĐURIĆ: U djetinjstvu se moj brat od strica Dado Đurić i ja nijesmo razdvajali. Uvijek smo čekali jedan drugog da završimo kućne ili školske obaveze, pa da idemo da se igramo. On je dosta radio, i kao dijete i kao mladić, i dok sam ga čekao, gledao sam to što radi, pa sam pomalo iz dosade i ja uz njega crtao neke lobanje, pejzaže... I to je prošlo - Dado je pošao u Umjetničku školu, a ja sam pošao u Zagreb i upisao Filmsku školu. Završio sam dvije godine, ali kad je Dado bio pri kraju škole rekao mi je: „Šta će tebi ovo, vidiš kako lijepo crtaš, ostavi to, ajde ti u Umjetničku školu“. Na njegovo navaljivanje upisao sam Umjetničku školu u Herceg Novom i tako krenuo u slikarstvo.

POBJEDA: Potičete iz porodice koja je generacijama bila vezana za likovnu umjetnost. Da li biste nam mogli približiti makar djelić te istorijske vezanosti Vaših bližnjih za likovni svijet? ĐURIĆ: Moj pokojni otac amaterski se bavio crtanjem. Jedan njegov crtež bio je izložen na Balkanskoj izložbi 1907. godine u Londonu. I moja baba po ocu izlagala je na toj izložbi umjetnički vez na crnogorskim ženskim narodnim nošnjama. Za svoj rad otac je dobio srebrnu medalju (plaketu), a njegova majka bronzanu. Očevu plaketu uništili su okupacioni vojnici za vrijeme rata, a babina se i sada čuva u porodici. I Dadov otac Ranko u djetinjstvu je dobro crtao. Pomagao je tada da dobiju bolju ocjenu iz crtanja u školi kasnije poznati crnogorski slikari Miloš Vušković i Savo Vujović. PODGORICA - Crnogorski slikar Slobodan Puro Đurić

U umjetnosti drugi presuđuju Ali, nije se posvetio toj struci. Ove dvije porodice dale su devet slikara i dizajnera, osam istoričara umjetnosti i jednu pijanistkinju sa završenim muzičkim konzervatorijumom.

POBJEDA: Šta je za Vas bio izvor inspiracije kada ste počeli da pravite prve slikarske korake? ĐURIĆ: Ja sam gradsko dijete i prvi motivi koje sam slikao bili su ulice, kuće, krovovi, avlije, male crkve po gradu i naravno Cetinjski manastir. Kasnije slikam motive sa Skadarskog jezera, Rijeke Crnojevića, Crmnice i sela iz okoline Cetinja. Poslije toga fascinirali su me Budva, Sveti Stefan i mnogi primorski motivi. Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka počinjem sa nekim figurativno-irealnim slikarstvom, koje sa određenim modulacijama traje do današnjih dana. To su motivi sa neobičnim enterijerima, mrtvim prirodama, napuštenim gradovima, apokaliptičnim dešavanjima, napuštenim i odbačenim predmetima i fosilnim životinjama. I sve je to ukomponovano na slikama bez nekih ustaljenih pravila, u nekom geometrijskom-polukubističkom maniru.

POBJEDA: Pomenuli ste dihotomiju realno-nadrealno. Na koji način u svom slikarstvu „mirite” ta dva svijeta?

ĐURIĆ: Radio sam realističke slike, pejzaže, enterijere, pa sam, kao što sam već rekao, krajem šezdesetih godina prešao u neko irealno izražavanje. To je sve figurativno, ali je napravljeno kompoziciono i sa čudnom svjetlošću između realnog i irealnog. I ljudi koji se pretjerano ne razumiju u slikarstvo često znaju da kažu da im se to dopada. Ređam predmete koji su mi u glavi, transformišem ih, pravim od toga igru boja i geometrijskih oblika. To dolazi samo po sebi - i promjene u koloritu i kompoziciji. To teško može da se objasni. Velika je to avantura, kao što sam rekao, to dolazi sve samo po sebi. Ne razumijem slikare koji tačno znaju šta će da naslikaju od početka do kraja. Tu se malo ide do nivoa egzaktnosti. U umjetnosti nema pravila i formula po kojima se radi. U umjetnosti dva i dva ne moraju biti četiri, mogu biti i pet.

POBJEDA: Vaša prva izložba bila je na Cetinju 1961. godine. Tom prilikom zapisano je - ,,ovakav nastup mladog slikara imponuje i uliva povjerenje”. Kako se danas sjećate tog prvog predstavljanja?

ĐURIĆ: Imao sam neke slike sa te izložbe i na ovoj retrospektivi.   Čovjek je najviše vezan sa slikom dok radi na njoj. Kada je završi i kada ona pođe od njega u galerije ili zbirke on je posmatra kao da je neko drugi radio. Kao da je nekog drugog autora. On zna da je njegova, ali je tom prilikom gleda više kritički. Neka mu se svidi više nego kad je uradio, a neka ne; na nekoj bi nešto ispravio ili dalje radio na njoj. Dešavalo mi se da neku sliku koju dugo nijesam gledao, poslije izvjesnog vremena ponovo preradim.

POBJEDA: Kad već pominjete samokritičnost, kazali ste jednom prilikom: ,,Prestrog sam prema sebi, uz onu vječitu i sasvim normalnu stvaralačku dilemu - da li je to na platnu ono što sam htio da izrazim”. Može li se reći da je Vaše ponovno vraćanje slikama konačno ishodište samokritike?

ĐURIĆ: Često sam slike udaljavao od sebe ili ih ostavljao na Cetinju ako sam u Budvi i obratno, da ih ne bih gledao. Skoro sam intervenisao na jednoj slici koja je nastala prije 15 godina. Jednom mi se sin naljutio jer sam sliku koju sam mu obećao izmijenio. Meni se čini da je sada mnogo bolja, a on kaže da sam je pokvario. Nijesam ja jedini u tome. Znam mnogo kolega koji su tako radili. I Dado je takođe mnoge slike popravljao poslije dužeg niza godina. Kada sam bio kod njega u Parizu pitao me je o nekoliko novih slika koje je napravio. Rekao sam mu da su lijepe, ali da mi se neki islikani elementi na njima ne dopadaju. Uvijek je volio da čuje moje mišljenje kada bih se zadesio kod njega. Kada sam drugi put došao pitao sam za te radove i on mi je rekao da su bili prodati i da ih je ponovo otkupio od vlasnika i totalno transformisao. Vidio sam neke od njih, ali ih stvarno nijesam prepoznao. 

POBJEDA: U ovom razgovoru osvrnuli smo se na početke Vaše slikarske avanture. Može li se reći da ambijent u kojem se umjetnik rodi i živi, na neki način, obilježi njegovo stvaralaštvo? ĐURIĆ: Ambijent u kojem čovjek živi daje mu inspiraciju za stvaranje. Tu su njegovi korijeni i odatle sve počinje. Sve se to osjeti na slikama. Ja ne mogu da osjećam kao neki Parižanin ili Njujorčanin, to je sasvim drugi ambijent. Drugo je gledanje na stvari, i mišljenja su nam drugačija. Svako slika ono što gleda oko sebe. To je njegov univerzum. Danas imamo dobre mlade slikare koji inspiracije vuku sa svog tla. I to je dobro. Naravno da treba gledati šta se dešava u svijetu. Svako vrijeme ima svoj trend i to se mora pratiti, ne samo u umjetnosti, nego u svim djelatnostima. Ne treba imitirati druge, nemamo potrebe za tim. Kada smo nekada izlagali po inostranstvu, najbolje su kod stranih kritičara prolazili oni autori kojima je slikarstvo izlazilo iz njihovog miljea. Imamo i danas mladih slikara koji su savršeno originalni.

POBJEDA: U posljednjem razgovoru za Pobjedu kazali ste da umjetnik sliku pravi da zadovolji sebe, a onda i druge. Kada ste Vi zadovoljni svojom slikom?

ĐURIĆ: To je teško pitanje. Čovjek sve što radi, pa i u drugim strukama, radi zbog sebe. Ali, to što napravi voli da vide i drugi, a posebno u umjetnosti. U umjetnosti drugi presuđuju, kažu je li nešto dobro, izvanredno ili je na nekoj srednjoj ljestvici. Postoje slike sa kojima sam zadovoljan tj. slike koje vam legnu, što ne znači da moraju biti najbolje. Često umjetnik zavoli sliku oko koje se najviše mučio, iako ona možda nije najbolja. Vrlo je važan taj napor i muka dok se stvara. Često neki umjetnici kažu da se zabavljaju dok rade. U svakom pravom i profesionalom poslu nema zabave. To je jedan mukotrpan rad poslije kojeg je čovjek iscrpljen i treba vam dobar odmor da dođete u normalno stanje. Nije to slučaj samo u slikarstvu, to se dešava i kada gledate neki film ili slušate neku divnu muziku. To vas na neki način ošamuti i te se stvari ne zaboravljaju dok ste živi. Kod pravih umjetničkih ostvarenja, kada ih ponovo, poslije dugo vremena vidite ili slušate, uvijek pronađete nešto novo. To je prava umjetnost. 

Komentari: 1

Cetinje

11. 04. 2018 - 08:58

Ne samo divan umjetnik, nego i divan covjek!
Novi komentar