Jelena, žena koje nema

Životna ljubavna priča nobelovca Iva Andrića

Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku. Oženio se kasno, u 66. godini života, Milicom Babić. Ovo je njegova ljubavna priča.
Objavljeno: 24. 04. 2018 - 19:40 Promjenite veličinu teksta: A A A

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. Oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika u pravosuđu i Katarine Andrić, rođene Pejić.

Budući nobelovac na svijet je stjecajem okolnosti došao u malom mjestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji Sarajlije, očeva porodica desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom.

Osim bavljenja istim poslom, članove porodice Andrić vezivala zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dječak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina je bila prisiljena svog jedinca dati na čuvanje muževoj sestri Ani Matkovšik u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mjesto obilježiti Andrićevo stvaralaštvo.

ivo-andric-custom1ivo-andric-custom1

Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gdje je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.

– Od ranih nogu povlačio sam se u sebe. Majka mi je često govorila: Ne znam sine u koji je sat po te dobro?! Da bi me nekako oraspoložila savjetovala bi mi: Kad te neko pita kako si, ti reci – dobro, pa će ti i biti dobro! Bio sam jedinac u siromašnoj porodici, što je teško za roditelje, a još teže za dijete. Nije mi bilo žao da umrem, ali sam strahovao nad majčinim bolom. Često sam, kao jedinac, pomišljao da mi se, ne daj Bože, štogod desi. Nesreća bi najgore pala na majku. Ja sam joj bio sve i mojom smrću izgubila bi i posljednju utjehu. Tek kad izgubi majku, čovjek postaje svjestan onoga što je imao – govorio je Andrić nadograđujući tezu svog vršnjaka, francuskog glumca i šansonjera Morrisa Chevaliea: ‘Čovjek je mlad dok mu je majka živa’.

Za vrijeme gimnazijskih dana Andrić je počeo pisati poeziju i 1911. u Bosanskoj vili objavio je svoju prvu pjesmu U sumrak. U tom razdoblju bio je vatreni pobornik integralnog jugoslavenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austrougarske monarhije.

Dobijanjem stipendije Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on je pomalo učio, a pomalo posjećivao salone družeći se sa zagrebačkom inteligencijom. Naredne godine prešao je u Beč gdje je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, Andrić je bio primoran zatražiti pomoć svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je već sljedeće godine prešao je na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu.

Na Vidovdan, 28. Juna 1914. godine, poslije vijesti o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda, Andrić je spakovao svoje oskudne studentske kofere i napustio Krakow. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine. Među zidovima, u mraku samice, ponižen do skota kako je svojoj prijateljici Evgeniji Gojmerac opisao u jednom pismu, Andrić je intenzivno pisao pjesme u prozi.

Na adresu mlade Zagrepčanke zarobljenik je uputio gomilu pisama praveći se važan, kao iskusniji i pametniji, a jedva da je bio dvije godine stariji od nje. Suptilni Bosanac upoznao ju je u njenoj kući, tadašnjem stjecištu umjetničkih duša Zagreba. Tu je sreo i lijepu Jelenu, djevojku koja mu nije uzvratila ustreptalu ljubav, ali ga je inspirirala i motivisala na pisanje. Ropski odanoj prijateljici Evgeniji uslijed borbe sa smrtonosnom bolešću koja ju je i uzela u dvadesetoj godini, na šarlatanski i duhovit način predlagao je smirenost i bezuslovno podnošenje tegoba.

ivo-andric-ispred-cuprije-na-drini1

– Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u oporuci – uputio joj je posljednje pismo na koje nikada nije dobio odgovor jer je Evgenija preminula. Nikada joj nije obećao ljubav, ali je prijateljski i s naklonošću gledao na nju. Međutim, ona ga je bezuslovno voljela do posljednjeg daha, čime je započela niz sačinjen od odanih dama koje su mu beznaknadno služile i potajno čeznule za njegovom naklonošću.

Po izlasku sa robije, Andrić je ponovo obolio od upale pluća zbog čega je odmah otišao na liječenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, u to vrijeme stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austrije. Tu je zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem dočekao opštu amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug.

Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austro-Ugarske, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Našavši se u problemima, Andrić je opet zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on je intenzivno sudjelovao u književnom životu Beograda, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali oko kavane Moskva. U tom razdoblju upoznao je i Veru Stojić koja mu je do smrti ostala blizak prijatelji i saradnik. Bez ikakve pompe i isticanja, Vjera je našla najbolji način da, kako bi to rekla Isidora Sekulić, služi dijelu jednog pisca za koga je bila uvjerena da je velik.

Istraživači tvrde da je Vera Stojić jednako tretirala Andrića i u mladosti i u poznoj dobi, a oni najupućeniji ističu da ga je do smrti voljela na najnesebičniji način, ali da ga nikada do kraja nije imala samo za sebe. Već početkom 1920. godine Andrić je započeo svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu.

Kao vrlo nadaren, sposoban i svestran mladić ubrzo je postavljen za vicekonzula u Grazu, a budući da nije završio fakultet, zaprijećeno mu je otkazom u Ministarstvu vanjskih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Grazu, a već u junu sljedeće godine tamo je obranio doktorsku disertaciju ‘Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine’. Taj Andrićev rad o nije štampan u njegovim sabranim djelima nakon što je dobio Nobelovu nagradu jer su muslimanski političari, prije svih Rodoljub Čolaković bili nezadovoljni kako je prikazao kulturni život u BiH u vrijeme Turske, koji je u većini počivao na bosanskim franjevcima.

Obranivši doktorsku disertaciju Andrić je stekao pravo na povratak u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpskog književne zadruge. Nedugo nakon poslovnog uspjeha suočio se s ogromnim gubitkom, kada je krajem 1925. godine saznao da mu je preminula njegova voljena majka. Ljubav i odanost koju je gajio prema njoj, opisao je i u dijelu Ex Ponto.

– Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas. Ti bdiš i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: Isuse, zar su nama za suze data djeca naša …

Na njenom grobu, prema njegovim uputama, uklesane su škrte riječi: Svojoj dobroj majci, njezin Ivan! dok je na spomeniku poočima iz Višegrada, kojem je takođe podigao grobni kamen, bio izričito jasan: On bijaše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u vječnom miru. I živi svijetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana!

U pismu svome životnom mentoru i spasitelju, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. javio je za tetkinu smrt i opisao stanje u kojem se zbog toga našao:

– Prebolio sam gripu i anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vijest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je posljednji član naše porodice, to jest posljednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome.

Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseilleu. Potom je karijeru nastavio u Generalnom konzulatu u Parizu, a zatim otišao u Bruxelles, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. objavljena je i njegova druga knjiga pripovjedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj su se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cjelini štampana Anikina vremena.

U martu 1933, vratio se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a 14. Novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike.

– Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju – objasnio je Andrić

U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živio u hotelu Excelsior, intezivno pišući i objavljujući pripovijetke Olujaci, esej Razgovor s Gojom, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova Njegoš kao tragični junak kosovske misli i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema.

To djelo je godinama stvaralo misteriozno pitanje ko je ona koje nema? Andrić je volio djevojke kao igračke s nedugim rokom trajanja. Njegovo iskustvo, vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih ljepotica i razbuktavao se sa svjetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marseillea, Graza, Trsta, Ženeve. Uprkos tome, vrlo često se žalio na usamljenost, na zdravstvene tegobe i probleme vezane za svoju diplomatsku karijeru.

U njegovoj ostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla otkriti jesu li neke dame gajile nježna osjećanja prema njemu. Kao pravi džentlmen, postarao se da ona odmah po prispijeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od prijateljice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa. Među njima je bila i srpske kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku s Nenadom Jovanovićem.

Ponovo je nestabilnost na polju intimnosti rezultirala uspjehom na poslu pa je njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživjela vrhunac. Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Baš tu se 19. Aprila susreo sa, radi predaje vjerodajnica, kancelarom Reicha – Adolfom Hitlerom. Nakon što su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić je intervenisao kod tamošnjih vlasti i tako spasio mnoge zarobljenike. Ipak, u rano proljeće 1941. on je, zbog neslaganja s nadležnima u Beogradu, ponudio svoju ostavku:

– Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja.

Njegov predlog nije prihvaćen zbog čega je 25. Marta u Beču, kao službeni predstavnik Jugoslavije, prisustvovao potpisivanju protokola o pristupanju Trojnom paktu, ali je on poništen dva dana kasnije zbog vojnog puča i demonstracija u Beogradu. Andrić je navodno sa svih fotografija s Hitlerom retuširan u vrijeme komunizma.

Dan poslije bombardiranja Beograda, 7.marta, on je s osobljem poslanstva napustio Berlin, ali za razliku od ostalih odbio je ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurnu Švajcarsku, već je izabrao povratak u okupirani Beograd. Po dolasku je umirovljen, ali odbio je primati mirovinu. Živio je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, pisao je prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončao je i roman Na Drini ćupriju. Oba dijela objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata. Materijalno ga nikada nije opterećivalo.

– Pošto tetak i tetka nisu imali djece, odlučili su me posini. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasljedstvo kuću u Višegradu i to je, vjerujte, jedino dobro koje sam od nekoga naslijedio za svog dugog života. Poslije rata, kuću u Višegradu poklonio sam tamošnjoj opštini u korist izgradnje Doma kulture. A kućicu za odmor u Herceg Novom, koju je, u stvari, moja Milica gradila, poklonio sam ženinoj sestri. Pa i stan u kojem živim Miličin je, a ne moj. U posljednje vrijeme nude mi da pređem u veći stan ili da uzmem posebnu kućicu, ali ja sam to tvrdo odbio. Rekao sam: bolje je meni ovdje, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu s onom narodnom: Nova štala, a stara stoka, napisao je slavni književnik.

Prve poslijeratne godine postao je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom razdoblju vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima, a kao član različitih delegacija često je putovao. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tada je odštampano i njegovo djelo Prokleta avlija.

Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva s grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos s Milicom, Ivo čestim putovanjima bježao od nje, još češće joj se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom. Njih dvoje su se najvjerojatnije upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslavenskom poslanstvu u Berlinu na zahtjev Andrića koji je tada bio ambasador. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelijepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos njih dvoje su zadržati od 1939, pa sve do Nenadove smrti 1957. godine.

Andrić je i svoje kapitalno djelo Na Drini ćuprija, kada je objavljeno u martu 1945., poklonio bračnom paru Jovanović s posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevoditelja u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo.

Nikada se nije saznalo kada su Milica i Andrić shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja. Od časa kada je postala udovica, Ivo joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i prije toga stalno razmjenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsjedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da Milica bude slobodna kako bi se oženio njom.

Imao je šezdeset šest godina kada se to dogodilo, a ona mu je bila prva i jedina žena. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu Ništa ne biva prije nego što treba biti. Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo saopštila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuče, i oni su im bili i kumovi 7.septembra 1958. kada su sklopili brak.

Nakon vjenčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više nego ljubav. Točnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija, niti junakinja nekog njegovog dijela. Doduše, bila mu je najdraži – prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima.

Mnogo vremena Andrić je proveo u pozorištu i zbog svoje žene –pozorišne slikarke, a i kao član umjetničkih savjeta beogradskih teatara. Ali, nije cijenio pozorište i poziv glumca smatrajući da je riječ o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije spominjao kao pozorišnu umjetnicu, nego kao slikarku u pozorištu. Zajedno s njom proslavio je i vijest da je dobio Nobelovu nagradu 26.oktobra 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana.

Nagrada mu je uručena u Stockholmu za roman “Na Drini ćuprija”  te za kompletno književno stvaralaštvo. Najveće svjetsko priznanje velikanu Andriću dodijelio je dr. Anders Esterling.  Tom prilikom kamere su za vječnost zabilježile trenutak kada je s Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevski plavoj plesnoj haljini s velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stockholmu gdje se održala ceremonija uručenja nagrade. Pedeset posto iznosa Andrić je donirao za unaprjeđenje narodnih knjižnica u BiH, a nekoliko godina kasnije je i ostatak novca dao u iste svrhe.

Nakon tog trijumfa započela je njihova duga borba s Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će je i usmrtiti jer su lijekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lijepo, a potpisivao s Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin, odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje dijelili. Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao svoje društvene aktivnosti svesti na minimum, mnogo je čitao a malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo zbog čega je često boravio u bolnicama i toplicama na liječenju. Umro je 13. marta 1975. godine.

U Aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu, 24. Aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Ive Andrića, napravljena od zemlje donesene iz piščevog bosanskog zavičaja.

 

Komentari: 0

Novi komentar