MARAŠ: Tiru - Riru

Uz kreativnu slobodu koju sam dao kolegama na bini i sve moguće harmonsko-ritmičko-ambijentalne ekstenzije unutar kompozicija, kad se sve sabere, nijesmo imali materijala za više od 60 minuta. Falilo je makar još 15. Što činjeti, crni kukavče? Da nas kritika rastrgne, pa da nam umjesto željenog bisa zvižde kad završimo? Bogami, neće moći
Objavljeno: 11. 05. 2018 - 12:14 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Vladimir Maraš

 

Muku sam mučio kako i na koji način da snimim treće izdanje 2010. godine. Znate već, finansije, odabir muzičara, vrijeme, studijski prostori, produkcijski kapaciteti, ton majstor, a bogomi i jurenje sopstvenog kreativnog repa. Tu su dva izazova - jedan je sakupljanje dovoljno autorskog materijala za jedan CD, a drugi, onaj važniji, podrazumijeva kvalitativno zadovoljenje u moru kvantitativnog koji autor proizvede. To su na neki način slatke muke, ali ne zaboravite - ipak su muke.

*****

Godine 2001, skoro deceniju ranije, imao sam prvi solistički koncert posvećen predstavljanju prvog izdanja, „Pod kamenom“. Za njega me vežu mnoge drage uspomene i još draži ljudi. Neki od njih nijesu više među nama, ali to što su ostavili na tim audio/video-snimcima, jednom će se gledati s poštovanjem, siguran sam. Mnogo gostiju-umjetnika-izvođača, puna sala Crnogorskog narodnog pozorišta - ali niko od prisutnih ne zna kakvu muku muči kompozitor.

Naime, u pripremi koncerta na kom su se premijerno izvela djela sa izdanja „Pod kamenom“, bilo je osam kompozicija. Uz kreativnu slobodu koju sam dao kolegama na bini i sve moguće harmonsko-ritmičko-ambijentalne ekstenzije unutar kompozicija, kad se sve sabere, nijesmo imali materijala za više od 60 minuta. Falilo je makar još 15. Što činjeti, crni kukavče? Da nas kritika rastrgne, pa da nam umjesto željenog bisa zvižde kad završimo? Bogami, neće moći.

Na dan koncerta, nekoliko sati pred izlazak na binu, nađoh pijanino u fojaeu nacionalnog teatra i zapitah se: „Ako išta valjaš, napravićeš upravo sad jednu temu, laku za pamćenje, pogodnu za improvizaciju, zapaljivu za publiku...“

Ne znajući đe udaram od treme i odgovornosti, počeh da prebiram po dirkama, kad ga evo iza mene Paun sa sopran saksofonom, lako se nadoveza, isprati temu... Bubnjar Petar Radmilović i basista Mika Krstić već svirahu po koljenima i na zamišljenoj bas gitari, Šule dodade nekoliko disonanci đe je bilo potrebno na gitari, manirom Majka Sterna, ostatak duvačke sekcije se lako nasloni na saksofon.

Opa, prc! Zazvuča. Zapisasmo je na malo papira, tek da se ne izgubi i hrabro odlučismo da je izvedemo na koncertu, nekoliko sati kasnije. Nazvasmo je „Tiru – Riru“ zato što melodija neodoljivo podsjeća na tu jezičku metriku. Dakle, kao dječja igra. Da ubrzam priču, odsvirali smo je negdje po sredini koncerta, ama i na samom kraju, na drugi bis. Ovacije. Podgorička publika je „kupila“ temu.

Pet godina kasnije, snimao sam drugi CD. Sram da me bude, zaboravio sam bio na „Tiru – Riru“. Pala mi je na pamet tek nakon završenog snimanja, pa sam čvrsto odlučio da je moram snimiti na narednom projektu. Tako je i bilo. „Tiru – Riru“ je objavljena na drugom CD-u unutar duplog izdanja „10/8“ (deset osmina) koje je objavljeno 2011. godine.

*****

Nedavno mi je zazvonio telefon. Vidim, broj iz inostranstva. Direkcija njujorškog džez festivala. Obavještavaju me da su odlučili da me pozovu na ovogodišnje izdanje kao specijalnog gosta. Kako reče ljubazna gospođa, popeću se na scenu na kojoj će biti Džon Patituči, Francisko Mela, Rendi Breker, Jakov Majman i Bobi Sanabria.

Nakon kurtoaznog zahvaljivanja, upitah što ćemo da izvodimo. Ona mi odgovori: „Ah, izvinjavam se, nijesam Vam rekla glavnu stvar... Uredništvo festivala je preslušalo nekoliko Vaših radova od kojih pomenuta ekipa treba da odabere jednu kompoziciju. „Joe's Blues“ je bio prezahtjevan jer se radi o glomaznoj duvačkoj sekciji, ali naredna ih je kupila već prvim taktovima teme. Čekajte, samo da provjerim naziv... Evo ga, „Tajru rajru“. Ili tako nešto“.

Bješe mi dosta stresa od tog momenta i čim završismo razgovor, kroz glavu mi prođe čitava priča koju sam vam ispisao koji red gore.

Kompozicija koja je bila klasično „vađenje“, 17 godina nakon rođenja postala je moja ulaznica na veliku džez scenu. Čudno jeste, ali možda bi trebalo da ovu priču ispričate nekom klincu ili klinki ako počnu da gube vjeru i posumnjaju u sebe. Kažite im da vjeruju i daju sve od sebe. Ostalo ponekad stigne nekim neobjašnjivim životnim putevima.

Komentari: 4

gost

11. 05. 2018 - 13:16

Hahahaha Kad se najmanje nadas, ko nagazna mina... :-) Nekad se prosto neke stvari dese, htio-ne htio... Cestitam, Vlado!
Lidija

11. 05. 2018 - 14:53

Boze koliko je ovaj covjek pozitivna licnost.
Osmogrk

11. 05. 2018 - 16:03

Tako je nekako i Deep Purple skrpio album In The Rock sa numerom Smoke On The Water. Mislim da danas nema covjeka koji nije cuo legendarni rif.
Ništa neobično

12. 05. 2018 - 09:06

Zanimljivo jeste, ali neobično nije. Smislio si gvint, temu, a pustio dobre muzičare da daju svoj doprinos u komponovanju. To je sinergetski proizvod kvalitetnih ljudi i obično je substancijalno bolje i zanimljivije od singl-autorskih splinova. Amerika je odvno brebolela dilemu da li tesko ili zanimljivo. Uvijek pobjeđuje zanimljivo.
Novi komentar