Film „The 15:17 to Paris“: Još jedan Istvudov govor za praznu stolicu

Ovo ostvarenje više je nalik nemaštovitom „buddy“ filmu ili dosadnom dokumentarcu nego „trileru o herojima“, a prljavi Hari reklamira ga baš pod tom etiketom

Objavljeno: 12. 05. 2018 - 07:39 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:
Marija Ivanović

Klinta Istvuda grizu mnoge republikanske „buve“, ali malo je ko očekivao njegov bizarni performans 2012. godine u Tampi, na Floridi, na konvenciji Mita Romnija. Tom prilikom, inspirisan tadašnjim predsjedničkim kandidatom republikanaca, čuveni glumac i režiser zauzeo je govornicu i počeo dug, nepovezan i totalno apsurdan „dijalog“ sa praznom stolicom – na kojoj je, kobajagi, sjedio Barak Obama. Čak ni najveći fanovi filmografije prljavog Harija, poput kritičara Rodžera Eberta, nijesu mogli da povjeruju da je jedan od najvećih filmskih heroja napravio tako bizaran potez.

02-istvud-i-heroji

Fascinantna kocka
No, ne lezi vraže: Istvud je priredio sličan šok i ove godine. Nažalost, nije riječ o političkom, već o umjetničkom izlijetanju. Istvudovo ostvarenje „The 15:17 to Paris“ toliko je loše, da niko ne može da povjeruje da ga potpisuje autor blistavih filmova kao što su „Gran Torino“, „Letters from Iwo Jima“, „Mystic River“ i „Unforgiven“.
Izgleda da je Istvud (87) odlučio da posveti devetu deceniju snimanju filmova o stvarnim američkim herojima. Poslije bezveznog ostvarenja „American Sniper“ (2014) i odlične drame „Sully“ (2016) Klint se ustremio na priču o tri Amerikanca koji su 2015. od terorističkog napada spasili više od 500 putnika voza na relaciji Amsterdam - Pariz. 
Budući da Istvud, inače navijač Donalda Trampa, godinama kuka kako američka mladež nema adekvatne moralne uzore i traži način da ih inspiriše, nikoga nije iznenadila vijest da će baš on ufilmčiti ovaj herojski čin. Ipak, jeste iznenadila njegova odluka da u filmu ne igraju profesionalni glumci – nego baš američki heroji Spenser Stoun, Alek Skarlatos i Antoni Sadler!
Kad je riječ o glumačkom konceptu, film „The 15:17 to Paris“ je fascinantna kocka. Birajući „oriđinale“ Istvud je išao na to da će učiniti priču autentičnijom. Nažalost, kockanje se nije isplatilo. Stoun, Skarlatos i Sadler nemaju nikakvog iskustva pred kamerama i to je bolno očigledno. S druge strane, američki heroji nijesu ni imali bog zna kakvog materijala – od šupljeg scenarija Doroti Bliskal, do neuglednih kadrova i izuzetno loše osmišljenog storitelinga. 

Nepodnošljiv put
Istvud je poželio da publika bolje upozna obične ljude koji su učinili veliko djelo. Zbog toga je počeo priču od školskih dana kada je rođeno prijateljstvo herojske trojke, a završio ju je putovanjem po Evropi i onesposobljavanjem teroriste.
Da je Bliskal imala iole normalnog dijaloga na umu dok je plela scenario, možda bi ova herojska priča probudila želju da upoznamo i zavolimo Stouna, Skarlatosa i Sadlera. Ili da makar putovanje sa njima bude podnošljivo. Bog je svjedok da joj Istvud nije nimalo pomogao odabirom storitelinga. Umjesto da se fokusira na tenzije u vozu i izgradi karaktere na drugačiji način, na primjer, serijom flešbekova, Klint je trubio skoro sat i 15 minuta prije nego što je prikazao događaj po kom je film dobio ime. 
Što je najjače od svega, odlično snimljena sekvenca sukoba sa teroristom u vozu traje svega dva minuta. Dakle, približno sat otišao je na školu, osnovnu i životnu; zatim deset ili 15 minuta na neinventivno snimljene venecijanske gondole, ruševine Rima, amsterdamske disko kugle i fore na račun selfi štapova i mamurluka; a onda 120 sekundi na akciju i mrvicu više na iskrcavanje putnika. 

Pogrešna etiketa
Na kraju je ostala „velika“ završnica - pravi snimak tri američka heroja i Krisa Normana, Britanca nastanjenog u Francuskoj, kako primaju ordenje Legije časti od Olanda, tadašnjeg predsjednika Francuske. 
Tu je već trebalo da padnemo u nesvijest od poštovanja prema njima, te da osjećamo duboku sreću zbog spašavanja više od 500 života. No, to se nije dogodilo zato što nijesmo vidjeli priču iz ugla putnika. Da ne govorimo o teroristi ili četvrtom heroju neameričkog porijekla... 
Čin koji je inspirisao film je za naklon i poštovanje. Međutim, „The 15:17 to Paris“ više je nalik nemaštovitom „buddy“ ostvarenju ili dosadnom dokumentarcu nego „trileru o herojima“, a reklamira se pod tom etiketom. Što bi Istvudu da snimi igrani, a ne pravi dokumentarni film – to ni 'tice ne znaju. Ali čule su da bi Vorner Hercog od ovakve priče napravio dokumentarističko čudo. Naravno, kad bi ga ovakve teme zanimale ikad u životu...
Istvud je prije dvije godine izjavio da žali zbog onog smiješnog monologa sa praznom stolicom. Male su šanse da se čaknorisovski republikanac pokaje zbog snimanja ovog filma, ali... „The 15:17 to Paris“ zaista jeste još jedan njegov govor uprazno, najgora režija i apsolutno gubljenje vremena. Zaslužuje prelaznu ocjenu samo zbog ona dva efektno snimljena minuta herojstva u vozu.
Ocjena: 2/10

Režija: Klint Istvud Uloge: Spenser Stoun, Alek Skarlatos, Antoni Sadler, Džudi Grir Trajanje: 94 min

FOTO: variety.com / indiewire.com

Komentari: 1

Dirty

12. 05. 2018 - 09:14

Veli- uradio je tako, umjesto da uradi ovako. Ovo više nisu kritike, nego mali kursevi režije. Nadam se u boga da će Klint pročitati ove predloge koje mu je dala kritičarka i tako naučiti nešto o filmu
Novi komentar