Heroina vremena u kome je rat odzvanjao

Sjećanje na Desanku Maksimović, ovo je njena životna priča

Poznata srpska pjesnikinja Desanka Maksimović rođena je na današnji dan 1898. godine.
Objavljeno: 16. 05. 2018 - 11:06 Promjenite veličinu teksta: A A A

Književna vila koja je stihove nizala u grane bisera, krišom nam je poturala pod nos ljubavne riječi koje su nam se vječno urezale u mislima - “Ne, nemoj mi prići… sreća je lepa samo dok se čeka”. Naravno, riječ je o Desanki Maksimović. Rođena je 16. maja 1898. u Rabrovici, nedaleko od Valjeva, bila je pjesnikinja moći kakva se ne sreće, profesorka književnosti i član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Jedan dio svog života provela je živeći na selu, tu dolazi u dodir sa mentalitetom svog naroda kakav je u većini slučajeva, spoznaje “seljaštvo”. Svoj stvaralački izražaj bojila je nijansama socijalnog, ljubavnog, kulturnog, zrelost u svom izražaju postiže veoma lagano upijajući svaki izdisaj svog okruženja, zaljubljujući se ne u muške kreacije koje su hodale pokraj nje, već u sve iz čega isijava ljubav - cvijet, zemlju, pravdu, zaljubljenost, čekanje, strepnju.

Molila je ljude da budu vjerni sebi, svojim mislima i osjećanjima. Ulicama je šetala žena, pjesnikinja, ideal, “živi spomenik” sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, uredna finoća ukrašena osmehom Mona Lize. Žene kao važna karika intelektualnih, umjetničkih krugova u tom vremenu bile su rijetkost.

  Njeno stvaralaštvo graniči se sa nevjerovatnim, opstajalo je u različitim društveno-kulturnim okolnostima, sedam decenija bez predaha bila je krojač odjela stvarnosti u kojoj je disala opori, zagušljivi vazduh života i istorije svoga naroda i dodavala mu je miris najfinije ljubavi.

  Ljubav je za Desanku bila učiteljica duha, vječno nadahnuće, inspiracija i poriv u pripremi najljepših književnih jela. Kada se odškrinu vrata njenog ljubavnog života, s početka se začuje muk praznih prostorija, a potom se koračajući napred naiđe na kratke podatke: avgusta 1933. godine Desanka Maksimović postala je supruga Sergeja Slastikova, koji je bio glumac i pjesnik. Upirala je u ljude prst dobrote, podsjećala ih na esenciju ljudskog postojanja, kroz papir na kome su ležale najljepše ljubavne reči mogla se nazreti duša kakvu je samo pjesnikinja Desanka Maksimović imala, zato je i za života uživala obožavanje, istinsko poštovanje i divljenje od strane svojih čitalaca.

Biološku decu nikada nije imala, kažu da je sav njen porod bio književni. Pjesme su izrastale u njenu djecu. Govorili su da je njeno srce bilo prozor otvoren da svako kroz njega može da uđe, da zaviri i da postane dio nje. Ponuda njenog stvaralaštva je bezgranična i bezuslovna, baš kao i ljubav, pomilovanje, strepnja o kojoj stvara najlepše melodije srca. Od lika Desanke Maksimović stvorio se mit savršenstva, ona je bila nalik svetice.

  Držala se striktnih propisa jednostavnosti i razumljivosti, nametnutih postavki stvari da je ženi zadato kakva će biti kako bi zavrijednila poštovanje i naklonost u muškom svijetu u kakvom je i sama Desanka opstajala i stvarala. Heroina vremena u kome je rat odzvanjao, u kome su se dizale pobune, vodile sumanute bitke, Desanka je potpuno izolovano tražila pomilovanje za za careve i robijaše, ljude i žene, zovine svirale, za svačiju zabludu tužnu, hrabrost usamljenu i izlišnu.

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:

  ne ostavljaj me nikad samu

  kad neko svira”.

  Drhtavost ovog stiha pulsira na rubu usana zaljubljene duše.

  Njene riječi bogate su suptilnim umiljavanjem dušama koje čežnu za ljubavlju, razumijevanjem, utočištem.

  “Da u meni cela nežna plima

  Reči nerečeni;

  Da bih srce mogla poklanjati svima,

  I da opet mnogo ostane ga meni”.

Ljubav je sveprisutna, bujna i uzvišena, a istinska tjelesna ljubav Desanke prema svom muškarcu tako je ušuškana, skrivena, nedostupna za znatiželjne tragače.

  Svaki njen stih daje nam za pravo da naslutimo da je voljela, čeznula, tražila, čekala, osluškivala ljubav u glasu i tražila je u proljeću, kamenčiću, pogledu, čekanju.

  “Ne, nemoj mi prići! Zašto to, i čemu?

  Iz daleka samo sve k’o zvezda sja;

  Iz daleka samo divimo se svemu.

  Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.”

U kasne sate 90. godine života, njena dva oka zauvek su usnila i ostavila iza sebe kosmos satkan od pjesama vječnog roka trajanja.

Komentari: 0

Novi komentar