Objektiv

Jermensko pletivo za (crno)gorski vijenac

Gledamo usku uličicu i zamišljamo kočiju sa upregnutim konjima. Crnogorski gospodar sa vladičanskom mantijom i kamilovkom na glavi svečano izlazi iz nje i upućuje se ka vratima štamparije. Naglas razmišljamo: da li je, onako visok, ovdje uopšte mogao da uđe?
Objavljeno: 09. 06. 2018 - 14:49 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Miloš Milačić

Zamislite stari, rasklimatani mostić u čijoj sredini fali daska. Čim je u deminutivu znači da se može preći u nekoliko koraka. Samo oprezno!

E, takva je i Mehitaristička ulica u Beču. Jedan sporedni, uzani, popločani sokak u kome je nekad, na broju šest, bila štamparija katoličkog reda mehitarista iz Jermenije. Ta štamparija sada je „daska koja fali“.

02-stamparska-masina

Mnogi to mjesto olako preskaču, kako bi stigli što prije do drugog kraja ulice. A ne znaju, grešni, da baš tu treba da zastanu, da zakorače, dotaknu rukom bronzanu alku i upadnu u provaliju vječnosti koja je ispisivana baš iza ovih drvenih, zamandaljenih vrata. 

Centar moći

Veliki i težak komad puta prevalio je Mehiter od Sebaste, izdavač knjiga i štampar, da bi postao najznačajnija ličnost jermenske kulture. Od oboda Osmanlijskog carstva i azijskih stepa koje su zviždale ime Tješitelja (mehiter na jermenskom), preko Istanbula do Peloponeza.

Tokom čitavog 18. vijeka, on i njegovi sljedbenici tražili su mirno mjesto za ispunjenje misije - da budu „akušeri“ piscima i donose njihove knjige na svijet. Mir nijesu našli ni u Veneciji, ni u Trstu, odakle su bježeći pred Napoleonovom najezdom 1810. došli u Beč. Tek tu će se skrasiti naredna dva vijeka.

Beč toga doba bio je sinonim za prestiž, centar kulture, klasike, političke moći, pravi podijum po kom će štamparske mašine jermenskih mehitarista zaplesati valcer i slagati masna slova na čak 50 svjetskih jezika.

Ima u onoj bajci detalj kada hrabri mladić nakon uspješno obavljenog posla ide sa babom u pećinu, kako bi mu dala obećanog konja. I baš od 12 ždrebaca, on bira najgoreg - običnu, izgladnjelu ragu koja naizgled ništa ne vrijedi. Ali, često prvi utisak vara! Takva je i Mehitaristička ulica u Beču, iza čijih fasada se krije pravo kulturno blago.

03-paulus-kodjanijan

Kulturna riznica

U biblioteci Jermenskog manastira koji se nalazi odmah pored bivše štamparije, kao i u muzeju na uglu ulice, sada se čuva oko 120.000 knjiga na ovom jeziku. Ta riznica, jedna od najznačajnijih na svijetu, pazi i više od 2.600 manuskripta i 15.000 radova na stranim jezicima.

Uzgred, ona bajka se zove „Baš čelik“ i prvi put je štampana tu u Beču, u Mehitarističkoj štampariji 1870. godine.

04-ulaz-u-stampariju

Nijesmo slučajno odabrali da dođemo na ovo mjesto. Kako i priliči bajkama, imali smo svoje jatake. Miroslav Prstojević, vlasnik knjižare „Mi“ koja se nalazi u Ulici Burggase nedaleko od Jermenskog manastira, uputio nas je ovamo. Rekao nam je za štampariju i muzej koji će, kako napomenu, biti najvjerovatnije zatvoren (otvaraju ga samo povremeno kada se prijavi dovoljan broj posjetilaca!) i za čuveni jermenski liker koji tamo može da se kuša.

Ali, priča o Miroslavu, koji je baš kao i Mehiter nekad bio izdavač, nije za sporednu rolu. Zato se on pojavljuje ovdje kao kameo u sjenci izloga knjižare „Mi“.   

Sastanak sa istorijom

U međuvremenu, otvaraju se vrata manastirskog dvorišta i na scenu stupa bivši opat, otac Paulus Kodjanian. Starac dobroćudnog izgleda osvrće se da vidi ko mu to remeti popodnevni mir. Kada je čuo da smo iz Crne Gore, odmah je znao zbog čega smo došli.

05-prvo-becko-izdanje

- Znam, znam, došli ste zbog vašeg „bišopa“. Tačno je, vaš je „bišop“ štampao ovdje kod nas svoju knjigu. Bio je prisutan kad se štampala. Ne znam kako se knjiga zove, ali znam da je u pitanju ep i da je to jedno veliko djelo - kaže otac Paulus.

Ne vrijedi opirati se. Da, došli smo na kratki „rendez-vous“ sa istorijom. Baš tu gdje je Petar Drugi Petrović Njegoš štampao „Gorski vijenac“ 1847. godine.

- Nažalost, štamparija godinama ne radi. Nijesmo bili profitabilni i morali smo da rasprodamo mašine. Sada su tu samo goli zidovi. Sada i mi štampamo, kao i ostali, na printerima i to u Jermeniji – navodi Kodjanian.

Kako kaže, štamparija je za skoro dva vijeka postojanja štampala na desetine hiljade knjiga, a najviše rječnika i gramatika. Među njima i prvi njemačko-japanski rječnik. Poseban uticaj štamparija je imala na kulturni razvoj južnoslovenskih naroda, jer su mnogi autori sa naših prostora štampali svoja djela baš tu. Među njima i Vuk Karadžić, Branko Radičević, Juraj Štrosmajer, Valtazar Bogišić i mnogi drugi.

06-unutrasnjost-manastira

- Znam da je Vuk Karadžić u Beču živio skoro pola vijeka. Štampao je ovdje kod nas mnogo knjiga. Između ostalih, i prvi srpski prevod Biblije – ističe otac Paulus. 

Četvorometraš

Gledamo usku Mehitarističku uličicu i zamišljamo kočiju sa upregnutim konjima i točkove kako kloparaju po kaldrmi. Crnogorski gospodar sa vladičanskom mantijom i kamilavkom na glavi svečano izlazi iz nje i upućuje se ka vratima štamparije. Naglas razmišljamo: da li je uopšte mogao ovdje da uđe?

- Mogao je, naravno. Pa unutra je svod visok - brani Kodjanijan čast svoje štamparije.

Ne zna bivši opat da je Njegoš bio visok četiri metra. Slijedi priča koju nipošto nemojte pričati dobrom ocu Paulusu ako ga ikada sretnete. Da se ne uvrijedi.

Bila jednom jedna nastavnica koja je uvijek govorila istinu i koju su svi voljeli. Jednom prilikom đacima je pričala o Njegošu.

07-njegos

- Djeco, vladika Rade ne samo da je bio najljepši i najpametniji među Crnogorcima, već je bio i za glavu viši od svih. Neki smatraju da je bio visok 1,95 i 2,05 metara, što je za to vrijeme bilo izuzetno.

Nastavnica je očigledno zaboravila da ispred prvog broja umetne riječ „između“.

- Nastavnice, rekli ste 1,95 i 2,05. To znači da je Njegoš bio visok četiri metra – htio je jedan učenik da se napravi pametan.

Ona je malo zastala, ali se nije dala zbuniti.

- Jeste, dobro si izračunao. Četiri metra. Baš toliki je bio, u to nemoj da sumnjaš!

Skinuti obraz

Petar Drugi Petrović Njegoš bio je prvi Crnogorac koji je posjedovao dagerotipsku kameru. Dobio ju je 1845. na Cetinju. To njegovo zanimanje za fotografiju doprinijelo je da bude ovjekovječen, i to baš u Beču, u ateljeu srpskog fotografa Anastasa Jovanovića 1851. godine, nekoliko mjeseci pred smrt.

Beč je, dakle, jedini grad na svijetu koji je „skinuo obraz“ crnogorskom vladaru i pjesniku. Vladika Rade koristio je ovaj termin za ono što sada nazivamo fotografisanjem. Njegoš je na fotografiji prikazan kako sjedi. Jedna ruka mu je u opuštenom položaju, dok laktom druge podupire sto prekriven lencunom. U narodnoj je nošnji i ima neobičan, moglo bi se reći, pomalo namrgođen izraz lica.

No, i pored toga crte su mu izražajne, apolonske. Pogled prodoran, strjelovit, nagovještava da još ima vatre u očima koje kao dva Kerbera čuvaju ulaz u podzemlje duše ophrvane bolešću. Nos prav, brada i brkovi oštri, crni. Izdanci guste kose izbijaju ispod kape i padaju preko uha. Iznad lijeve obrve jasno se uočava ožiljak zarađen u djetinjstvu. Na lijevoj ruci nosi rukavicu.

Interesantno, na mnogim kasnije nastalim reprodukcijama rađenim na osnovu Jovanovićeve fotografije, Njegošu je „prikačeno“ ordenje, dok rukavica nije uopšte prikazana. I izraz lica mu je posve drugačiji. Blag je i miran. A baš to što se okom tako otvoreno mrgodio daje poseban pečat originalu. Ili, kako Isidora Sekulić napisa „...to mu desno oko valja čoveka i 'Gorskog vijenca'“.

 

 

 

FOTO: avantartmagazin.com / E. NUMANOVIĆ / dw.com / M.MILAČIĆ / wikipedia.com / mechitharisten.org

Komentari: 10

Djordje

09. 06. 2018 - 16:39

Samo ne rekoste da je bijo najveci Srbin. Za glavu veci od svih Srba! Oni najbolji su odavno pomrli i ostavili blago. Ostalo je najgore, takvi se vise ne radjaju. Radjace se sa zapadnijem vrijednostima i drugacijem razmisljanju bez osjecaja za pravdu i Istinu. Najveci Srbin je napisao ovakvo djelo.
E

09. 06. 2018 - 19:15

Đoko Đoko, pij Đoko kafu...
aeeee

09. 06. 2018 - 19:50

Djordje, ne nadaj se! " U svim životnim situacijama Crnogorac je uvijek Crnogorac", reče Njegoš istoričaru Aleksandru Popovu koji ga je posjetio na Cetinju. Čudno kako to zvuči "srpski", taman kao "srpska Italija". Ajd, zdravo!
Велимље

09. 06. 2018 - 22:48

Свети Владика је, ваистину, и стасом био изнад осталијех у својој околини, па и у свијету, али недалеко од Њега - у Херцеговини углавном су сви такви били, јер и он је од њих. Када смо студирали, у Студентском граду од десет двометраша девет је долазило из Билеће.
Hercegovci

10. 06. 2018 - 11:02

su VLASI, tako da nikako ne mog da budu srbijanci ( danas Srbi na postoje jer su istrijebljeni iz više puta). Tako da je Njegoš VLAH, to svi znaju, a jedino to negira sPc jer kroz tu LAŽ oni jedino mogu da opstanu i da se uhvate za nekakvi korjen.
Manjo

10. 06. 2018 - 19:32

Što se onda Crna Gora ne zove Vlaška ako su stanovnici Vlasi?
ЊЕГОШ

09. 06. 2018 - 16:52

Лепо Његошу стоји Српска капа са четири оцила!
P.P.NJEGOŠ

09. 06. 2018 - 19:08

Zaboravih da vam čestitam 10 godina nezavisne Države KOSOVO đe su vaše sve svetinje. Čujem ne smijete na Kosovo? Bruka. Takvi junaci, a ne smiju od Albanaca.
Ja

09. 06. 2018 - 19:23

ne viđoh, vojničku kapu iz Alžira- Maroka koju Francuzi uvališe srbijancima da nose, na glavu velikog Crnogorskog pjesnika, ali samo pjesnika, jer je bio izuzetno loš vladar, a na duši nosi oko 80 ubistava koje je on ili izvršio ili naručio. Viđoh da nosi Crnogorsku kapu, a vi što volite više tuđe nego svoje, vi ste sramota Crne Gore.
Ljubitelj tutusa

10. 06. 2018 - 15:04

Postoji jedna Njegoseva slika u vladicanskoj odori sa bijelom kamilavkom koju su ISKLjUCIVO nosili poglavari autokefalnih crkava. A prije njega, sacuvan je portret Svetog Petra koji takodje na glavi ima bijelu kamilavku... Nekanonskom mitropolitu SPC u Crnoj Gori, Amfilohiju, nije mjesto u vladicinoj stolici Vladike Crnogorskog.
Novi komentar