Beach House, album „7“

Kog je ukusa magla

  Ovo je album uz koji je apsolutno potrebno pismeno upozorenje, da prilikom upotrebe, sa iole kvalitetnijim slušalicama, može da izazove nuspojave kao što je emotivna rastrzanost.
Objavljeno: 10. 06. 2018 - 14:13 Promjenite veličinu teksta: A A A

Viktorija Legrand, pjevačica i klavijaturistkinja baltimorskog dua Beach House, ubjeđuje nas već deceniju i po da je „njihova muzika samo dizanje planina od gomilе ničega“. Svejedno, milionska publika ove muzičarke i Aleksa Skalija nastavlja da se, iz ploče u ploču, davi u muzici koja je umnogome definisala američki indi rok u drugoj polovini prošle i prvoj polovini ove decenije.

Nabijen višeznačjem

Sasvim prikladno duhu generacije koja želi mnogo, ali ne zna kako i ne umije da kaže tačno što, Beach House ponavlja istu mantru na svih šest albuma: „Postoji mjesto na koje želim da te povedem. Pomozi mi da mu saznam ime.“

Ta neuhvatljivost, izmicanje jasnim međama i okvirima, tako je karakteristična i za tekstove i muziku dua Beach House. Za hvatanje suštine nije dovoljno samo biti strpljiv i temeljan prilikom suočavanja sa opojnim materijalom za istraživanje - već i uložiti dio sopstvene imaginacije i svakodnevnog iskustva. Tako je Beach House, na vrlo postmoderan način, hvatao konekciju sa publikom - zato je, konačno, i veliki bend našeg vremena.

Na albumu „7“ te gomile sanjive muzičke magle su toliko guste i obojene tako raznolikim tonovima da ostavljaju gotovo gorak ukus melanholije na nepcu. Viktorija i Aleks su vrlo dosljedni drim pop zvuku kojim su započeli karijeru prije 13 godina, ali je materijal sveukupno mnogo jezgrovitiji i nabijen višeznačjem - aluzijama koje mogu, a ne moraju ništa da znače.

objektiv32

 

Bunilo i nevjerica

Uvodna pjesma „,Dark Spring“ donosi paralelu sa zvukom kultne grupe My Bloody Valentine, dok je „Dive“ obojena nekom zlokobnom slutnjom, prokletstvom i prijetnjom. Prosto, „planinama od ničega“ nije lako prići, jer album katapultira publiku u atmosferično, mračno okruženje. Tu je i konstantan osjećaj nelagodnosti, poput diskretne zebnje i lošeg predosjećaja koji je najbolje dočaran u numeri „Drunk in LA“.

„Sedmica“ je album uz koji je apsolutno potrebno pismeno upozorenje, da prilikom upotrebe ovih pjesama, sa iole kvalitetnijim slušalicama, može da izazove nuspojave kao što je emotivna rastrzanost. I prošeta vas od bunila i nevjerice, do neke iskonske, neobjašnjive, prapotopske tuge...

Vratolomni let

Posebno važnu ulogu, za ključni udar koji će vas razoružati, igra vokal Viktorije Legrand. Toliko puta upoređivana sa legendarnom Stivi Niks iz grupe Fleetwood Mac, ovog puta je demonstrirala pakleno raznovrstan talenat.

Od tihog, krhkog zova iz daljine u „Pay No Mind“ Viktorija stiže do grandiozne zapovijesti strašnog, nepraštajućeg božanstva u istoj pjesmi. Od predavanja srodnoj duši u numeri „Dive“ do rastrčanog i vratolomnog leta iz oktave u oktavu u „L'Inconnue“... Prosto, produkcijska mašinerija savršeno je iskoristila sve što Viktorija može.

Ploča „7“ je prelijepa priča, oslikana nizom naizgled nepovezanih kadrova bez okova fabule i vremena, nalik filmovima Terensa Malika. Kao takav, idealan je za cvjetanje divljih, potpuno ličnih i neslućenih asocijacija. I apsolutno ne bi trebalo ništa drugo da očekujete od proljećne poslastice, najpotentnijeg albuma dua Beach House - i ranog kandidata za naše godišnje top liste.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 87/100

 

FOTO: dancingastronaut.com / thefourohfive.com

Komentari: 0

Novi komentar