Dragana Kršenković-Brković: Umjetnost ne može da se odvoji od politike

0204Dragana
Č
ovjeku je tijesno na ovom svijetu - kaže jedan od junaka romana „Atelanska igra“ Dragane Kršenković - Brković. U tom djelu, koje je objavljeno u izdanju OKF, realno vrijeme i prostor isprepleteni su s nitima sjećanja, piše Pobjeda.

Objavljeno: 05. 05. 2013 - 13:25 Promjenite veličinu teksta: A A A
Dragana Krsenkovic-Brkovic: Umjetnost ne moze da se odvoji od politike

Kao da junaci žive dvije zbilje: jednu - ophrvanu težnjama i vatrenim maštarijama. Drugu potpuno ravnodušnu prema onome što je čovjeku potrebno. Iako prati radnju koja je smještena na razmeđi stare i nove ere „Atelanska igra“ nije istorijski roman. Okvir čine naglašeni momenti političkog trilera, osoben narativni tok (prisjećanje sagovornika glavnog junaka), kao i obilje priča, legendi i legendarnog domišljanja (koje treba tražiti kako u onom što se dešava junacima, tako i u njihovim snovima).

U prvoj ravni priče „Atelanska igra“ jeste politički triler ali je, istovremeno, u nekim drugim ravnima, prožeta i aurom magičnog i fantastičnog. Za Pobjedu, spisateljica govorio o odnosu umjetnika i vlasti, vremenu, prolaznosti i smrti koje je postavila u samu osnovu svog romana.

Napisati obiman roman sa takvom iluzijom vjerodostojnosti koju ste Vi postigli podrazumijeva besprijekorno poznavanje epohe u koju je radnja smještena. Što su podrazumijevale pripreme za pisanje ovog romana?

- Da bi ovakva vrsta potpuno izmišljene priče mogla biti prihvaćena kao ubjedljiva i u šta se ne sumnja, bilo je neophodno da otkrijem obilje detalja vezanih za svakodnevni život ljudi tog doba - u kakvim kućama su živjeli, kako su se oblačili i šta su jeli, kako su putovali, kako su izgledali hramovi, na čemu su sve pisali, kako su bilježili dane a kako važne događaje, kako su se liječili, kakva imena su davali legijama, kako je izgledao život vojnika u kampovima, koji su putevi vodili iz prijestonice i kako su se te ceste zvale…Tragati za svim tim detaljima, koji podaruju dah autentičnosti i životnosti priči, bio je pravi izazov za mene. Srećom, ima mnogo izvora. U svijetu su ovu epohu istraživali naučnici svih profila (ne samo istoričari) i ta građa je lako dostupna.

„Atelanska igra“ je roman o odnosu umjetnika i vlasti. Zašto kroz povijest tako mnogo umjetnika srlja u zagrljaj sa vlašću?

- Vlast, slava i moć su oduvijek imali posebnu privlačnost za ljude. Za neke umjetnike blizina tronu i eliti koja je oko trona otvara put za njihov rad, za druge ona nema nikakav značaj. Poznato je da je Horacije u mladosti ratovao protiv Avgusta i da je zbog toga bio prognan na udaljeno ostrvo, a da ga je mnogo godina kasnije upravo Avgust odabrao da napiše stihove za obnovljeni festival, tada veliki državni praznik, koji je održavan jednom u sto godina. Dakle, pjevajući o veličini ovog vladara, Horacije je postao dio zvanične umjetnosti, politike i kulture. Meni je bilo zanimljivo da dovedem jednog tako darovitog umjetnika u situaciju da sagleda pravu prirodu svog odnosa sa tronom i da postane svjestan cijene koju mora da plati za svo obilje i privilegije koje su mu pružene (a takva cijena se uvijek, na ovaj ili onaj način, mora platiti).

Pisati roman sa ovakvom temom značilo je pokazati i drugačije puteve kojim umjetnici idu. Tako su u „Atelanskoj igri“ prisutni i jedan nesvakidašnje daroviti graditelj (povučeni Neimar koji, uprkos svojoj nezainteresovanosti za metropolu i moćnike, uspijeva da gradi zdanja takve ljepote i sklada da zapanjeni i zadivljeni ljudi oko njega ispredaju legende o njegovom umijeću); potom, glumačka trupa (Grk Matej i njegovi prijatelji su rođeni u sredini koja je pozoriše poštovala, negovala i doživljavala kao posebno umijeće a žive i rade u zemlji za koju je, u suštini, pozorišna igra jedna velika laž i lakrdija). Tu je i visprena Alba, čija je vještina predviđanja jedinstvena, ravna čudu, pa pisac rukopisa „Atelanska igra“, tihi i povučeni Horacijev sluga Flavije Stariji (čiji glas, iako na prvi pogled izgleda prigušen, donosi neophodno sjećanje i dovodi do svjetlosti izgubljene, zaboravljene ili u vremenu potonule priče)… Svi oni pokazuju da umjetnost ne može da se odvoji od politike, da je to slojevit, višestruko isprepleten odnos a da je na umjetniku da odabere kojim putem će ići i kako će se boriti za ono što stvara.

Horacije se na kraju svog puta suočava i sa svojom predstavom o samom sebi. Da li je morala biti tako bolna?

- „Atelanska igra“ je roman u kome se miješaju obični ljudi, koji nijesu u knjigama istorije, sa slavnim predstavnicima vlasti i umjetnosti jednog doba. Pisati o epohi koja je tako daleko od našeg doba i o tome šta su osjećali ljudi u vremenu koje smo zaboravili značilo je da moram da pronađem sredstva kako da predstavim vrijeme koje teče. To je postavilo vrijeme, prolaznost i smrt u samu osnovu ovog mog romana. Iako se radnja „Atelanske igre“ dešava tokom 15 dana, vremenski tok koji on obuhvata proteže se na 148 godina. To je bilo moguće zato što se epizode, ispričane kao uspomene brojnih likova, miješaju. Tako sam sliku stvarnosti i života gradila od „bljeskova“ sjećanja, isječaka iz snova, kao i od proživljenih, u svijesti duboko utisnutih, stanja.

Svijet „Atelanske igre“ je svijet snova, skrivenih čežnji, usamljenosti i strahova. Ako shvatimo da je to i naš svijet, što je najviše sa čim čovjek iz takvog svijeta može izići?

- Radi tako da stvaraš samo ono što je od koristi ljudima. To će te ispuniti spokojem i prožeti mirom. Izmiriće te kako sa sobom, tako i sa svijetom. Spojiće sve što na prvi pogled izgleda nepomirljivo - riječi su Gorskog vidara, učitelja i poočima Neimara. Te riječi bi negdje mogle da budu i odgovor.

 

Komentari: 2

05. 05. 2013 - 15:11

Krsenko... Ispravite gresku

05. 05. 2013 - 15:48

Preziva se Krsenkovic Brkovic
Novi komentar