Iako je nerealno sugerisati da će se bilo koja nova vlada javno odreći evroatlantskih ciljeva Crne Gore, s obzirom na snažan uticaj Srpske pravoslavne crkve (prvenstveno, mada ne isključivo, kanalisan preko DF-a), ova zemlja će biti pomalo sumnjiva članica NATO-a i nastaviće sporo napredovati ka članstvu u EU – jedan je od zaključaka studije „Pravoslavna crkva, Crna Gora i ‘srpski svet’“, čiji su autori profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević i profesor istorije na Univerzitetu De Montfort Kenet Morison.
Garčević i Morison u studiji daju pregled odnosa države Crne Gore i SPC od devedesetih godina prošlog vijeka, uz poseban osvrt na dešavanja koja su uslijedila nakon izglasavanja izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti (2019).
U tom dijelu posebno se fokusiraju na litije koje su organizovane tokom 2020. godine, formiranje Vlade Zdravka Krivokapića, nasilno ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića na Cetinju, potom i formiranje Vlade Dritana Abazovića, koja je izgubila povjerenje potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora.
POSLJEDICE
Pojašnjavajući koncept „srpskog sveta“, čije je moćno oružje za realizaciju upravo SPC, autori studije ističu da taj projekat nikada ne može biti ostvaren bez Crne Gore.
Kao jednu od posljedica sa kojom bi se Crna Gora mogla suočiti zbog dešavanja u proteklim godinama, Garčević i Morison navode veće usklađivanje sa regionalnom politikom Srbije, uključujući inicijativu „Otvoreni Balkan“ i „mračni srpski svet“.
"U međuvremenu, rat u Ukrajini nastavlja bacati tamnu sjenku, a iako se stav Crne Gore o tom sukobu možda neće dramatično ili iznenada promijeniti, nova vlada će možda tražiti „proceduralne mogućnosti“ da uspori provedbu neželjenih ili nepopularnih odluka EU protiv Rusije", ističe se u studiji.
Dajući detaljan pregled dešavanja, autori su zaključili da je SPC od 2019. godine učvrstila svoju poziciju u Crnoj Gori.
"Putem političkih posrednika, ona je povećala moć i uticaj SPC i usmjerila zemlju na neizvjesnu putanju koja može imati značajne implikacije, ne samo po multietničku i multireligijsku ravnotežu i unutrašnju stabilnost Crne Gore nego i šire po Zapadni Balkan", naglašava se u studiji.
Odnos SPC i države Crne Gore počeli su pojašnjenjem uloge bivšeg mitropolita Amfilohija Radovića koji je aktivno, od ustoličenja, bio uključen u politički život i zalagao se protiv, kako je govorio, „istiskivanja Crkve iz realnog života“, pa tako i iz politike.
ULOGA AMFILOHIJA
Podsjetili su na njegove stavove prema Crnogorcima koje nije smatrao posebnim narodom i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi za koju je govorio da ima ulogu da preobrati Crnogorce u katolike.
Ukazali su i na njegovu ulogu u ratovima devedesetih kada je nudio podršku jugoslovenskim/srpskim oružanim snagama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i blagosiljao rezervne snage Jugoslovenske narodne armije (JNA) i crnogorske neregularne jedinice prije napada na Dubrovnik u oktobru 1991. godine.
"Uz njegov pristanak, Cetinjski manastir (sjedište Mitropolije crnogorsko-primorske) u dva odvojena navrata ugostio je srpskog ratnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana i njegove „Tigrove“. Na Petrovdan (12. jula) 1991. godine Cetinjski manastir otvorio je vrata naoružanim „Tigrovima“, pretvarajući manastir u „kasarnu“. Ponovo ih je dočekao na pravoslavni Badnji dan u januaru 1992. godine", podsjećaju Garčević i Morison.
Dalje su naveli i da je SPC za vrijeme Amfilohija podržavala unioniste tokom kampanja za obnovu nezavisnosti Crne Gore, da se protivila priznanju Kosova, kao i da je aktivno bila uključena u propagandnu kampanju koja je vođena protiv pridruživanja Crne Gore NATO savezu.
Međutim, pišu Garčević i Morison, bez obzira na brojne sporove sa SPC, crnogorske vlasti uglavnom su izbjegavale raspravu o gorućim pitanjima: ulozi SPC u zemlji, statusu CPC i pitanju imovinskih prava.
KULMINACIJA SUKOBA
Sukob države i Crkve kulminirao je usvajanjem izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a autori podsjećaju da je kao reakciju na to SPC organizovala litije koje su dovele do promjene vlasti na izborima 2020. godine, a ukazuju i da je Vlada Zdravka Krivokapića formirana pod jakim uticajem te vjerske organizacije i sastavljena u Manastiru Ostrog.
Podsjetili su i na proteste koji su pratili ustoličenje Joanikija na Cetinju 5. septembra 2021. godine kada je „ceremonija“ i održana.
"Za one koji su stajali na barikadama na Belvederu kod Cetinja ili iz svojih domova podržavali protest u Crnoj Gori, inauguracija na Cetinju bila je još jedan dokaz moći koju je sada imala SPC, uz podršku Beograda", naglašavaju.
Uslijedilo je glasanje nepovjerenja Vladi Krivokapića i formiranje Vlade Dritana Abazovića koji je prioritetno pitanje u radu postavio potpisivanje ugovora sa SPC.
"Nema sumnje da se potpisivanjem ugovora – koji je Milo Đukanović nazvao „najgorom izdajom nacionalnih interesa od 1918. godine“ Abazović upustio u značajno političko kockanje", istakli su.
Ukazali su da je u posljednjih nekoliko mjeseci u Crnoj Gori neizvjesnost dodatno porasla i istakli da državu muče brojni problemi.
"Slabe institucije, korupcija i partitokratija doprinose stvaranju okruženja kojim se može manipulisati da bi služilo regionalnim ambicijama Beograda, kao i ambicijama zagovornika projekta „srpski svet“ u Crnoj Gori, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini", zaključili su u studiji.
Izvori moći
Govoreći o tome odakle crpi moć, Garčević i Morison pojašnjavaju da je Crkva za Srbe na Zapadnom Balkanu konstanta koja sebe predstavlja kao njihovog autentičnog artikulatora duše.
"Iako se njen uticaj ostvaruje relativno diskretno, on ipak postoji. SPC nije samo instrument meke moći; važno je čvorište u mreži koja obuhvata politiku, tradicionalne i društvene medije te akademsku zajednicu unutar šireg projekta nazvanog „srpski svet“", navodi se u studiji.
Istakli su i da Crkva ne bježi od kontroverzi i pobrojali ekstremno desne pokrete i udruženja koje podržava – Naši, Narodna patrola, Ruski oslobodilački pokret, Otačastveni pokret Obraz, Tvrdoš, Stupovi, Miholjski zbor, Noćni vukovi...
