Na padine od Lovćena
Slobodarska živi svita,
Slavenskom se Spartom zove
Zemlja mala, krševita.
U srcu je od Balkana,
Što ga kuju tame lanci,
No sa srca luču šalju
Crnogorski ljuti klanci.
Crvenom se bojom sjaje
Od junačke pale krvi,
Svaki kamen branio se
Ka’ potomak rođen prvi.
Ta je luča obasjala
Sinja mora i planine,
Pa postade trn u oku
Slobodarsko ovo ime.
Okomi se rusko carstvo
Na budućeg svetitelja,
Traže glavu Petra Prvog
To njihova bješe želja.
Šalju knjigu na Cetinje
I pokornost zemlje traže,
Nek vladika crnogorski
Uz njihove krene straže.
Put daleka neka krene
Sudit će mu ruski sudi,
Kako kažem tako biće
Poslušan mi slugo budi!
Kao Hrista bez vjernika
Kao crkvu bez naroda,
Muti vodu pravoslavlja
Carstvo silno bez Gospoda.
N’o odgovor složan daće
Podlovćenski vuci gorski,
Na opštem su zboru stigli
Svi glavari crnogorski.
A na čelu opšteg zbora
Vukolaja zadnja biće,
Sin Jovanov, unuk Stanov,
Krasi dične Radonjiće.
Potomak je jake loze,
Od plemića i kućića,
Velikijeh vojskovođa
Sa Njeguša, Radonjića.
Jovanove r’ječi pamti
Slušao je svoga oca,
S’ Martinića i Krusa
Znamenitog Crnogorca:
„Čuvaj sine svakog ko se
Za slobodu i čast bori,
Petar Prvi Petrovića
Treba našoj Crnoj Gori.
Da kroz pero i krst časni
U narodu Hrista zove,
Kad junci predstave se
Da ih čeka mirno more.”
Pred glavama odabranim
Vukolaj se, junak, diga’:
„Danas pero nek nas brani
Ista nam je svima briga.
Mi nećemo darivati
Crnogorski život jedan,
Nit’ dušmanu nit’ saborcu
Suha zlata nam je vr’jedan.
Ako iko sudit treba
Ovaj sud će sudit ođe,
Pa knjiga se posla dvoru
Neka svita ruska dođe.
Nek’ nas čuju svi narodi
Od Evrope do Rusije
Crna Gora biće svoja
Dokle ovo sunce grije!”
Godine su prošle duge
Otomanskih sablji nema,
Sad je Boka nova Duga
Podlovćen se opet sprema.
Traži narod sa obala,
Crnu Goru bi da sret’e
Da ukrste pute svoje
Jedni druge bi da svete.
Pa dogovor složan grade
Sa planina dva kurjaka,
Petar Prvi od krsta je,
A Vukolaj od barjaka.
Tu Radonjić progovara
A tresu se gorda brda,
Kuća mu ga stara daje
I ratnička slava tvrda.
„Da ne gaziš Božju vjeru
Jaši mirno gradu Budvi,
Nek’ te vide sokolovi
Nek’ se ratni duh probudi.
U zidine toga grada
Tu francuske sablje nije,
Stavi barjak crnogorski
Nek na buri on se vije.
Ja ću vodit svoje ljude
Na zidine od Kotora,
Đe se zmija nastanila
U podnožju naših gora.
Nek’ se čuje glas pušaka
Nek’ se čuje zvek handžara,
Nek’ se uždi duh slobode
Iz krvavog našeg žara!”
Sa dva kraka spuštiše se
Niz litice od Lovćena,
Divne kite od momaka
Iz junačkijeh plemena.
Bez prosute kapi krvi
Budvanski se b’jele dvori,
Sloboda je mila stigla
Uz pjesmu se jutro zori.
A utvrda od Kotora
Sa puškama čeka Vuka,
Ti bedemi termopilski
Zadali su svima muka.
Na Trojicu bedem prvi
Pod francuskom stražom čeka,
Napoleon pomoć šalje
Crnogorce da dočeka.
Tri ’iljade odred silan
Pod Vukovom sabljom leti,
Držite se braćo mila
Crnogorska ruka sveti!
Za tri dana i tri noći
Nad tvrđavom krila šire,
Udaraju suri orli
A spelt zmija još izvire.
Kad viđeše što ih čeka
Na sebe su digli ruke,
Da ih slavne ne prekore
Jer padoše pred hajduke.
Upališe suhi barut
Što ga skriva ta tvrđava,
Da francuske kosti čuva
Trojčinska fortica stara.
Pa ponosno Vuko krenu
Do na vrata starog grada,
Ka’ krstaši kad stigoše
Pred zidine Carigrada.
Tad general od Francuske
Skide toke i levore,
I pred Vukom progovara
Kako umni ljudi zbore:
„Vojnička mi čast nalaže
Da ključeve od Kotora,
Predam tebi vojskovođo
Sa Njeguša, više mora.
Sačuvajte cv’jet Kotora
Što blagoslov samo rađa,
U jedinstvo Crne Gore
Nek’ uplovi Boke lađa.”
Pa oktobra trinaeste
Obojanog krvlju v’jeka,
Od Luštice do Maina
Berićetna kolijevka.
Sastali se Petar, Vuko,
I još prvi svi Bokelji,
Crna Gora, Brda, Boka
San su davni dosnijeli.
Opet srce Bodinovo
Crnu Goru duhom krasi,
Čuvaće te vuci gorski
Zemljo mila vječna da si!
Svakom svoje po zasluzi
U manastir Petar Prvi,
Hristovom se liku moli
Da ne bude više krvi.
A Vukolaj pod barjakom
Sudbina ga tu odredi,
„Za mnom ljudi i junaci!”,
Kad zatreba, da naredi!
Poštovaše jedan drugog
Neće srdžbu i neslogu,
Crnoj Gori svojoj daće
Kol’ko pleća nosit mogu.
2
Uvijek je teško bilo
Nepokorne vodit ljude,
Prijeki su Crnogorci
I za riječ glavu gube.
Predstavi se Petar Prvi
Svetac silni sa Cetinja,
Što sa slovom i sa krstom
Strah biješe tiranima.
A na svoje mjesto stavi
Petrovića mladog momka,
Radivoja Tomovoga
Crnogorca, glasa gromka.
Mladost ga je ponijela
Dok mu drugi pamet sole,
Pa na dušu ožiljci su
Koji vječno će da bole.
Zaboravi mladi Rade
Na junaštvo sa Poljana,
Martinića, Krusa, Čeva,
U pjesmama opjevana.
Zaboravi i na Nikšić
Na Cetinje, Boku plavu,
Slava kuće Radonjića
Opjaniše mudru glavu.
Ogriješi dušu svoju
Krvava mu posta ruka,
Mjesto kola i pjevanja
Gore ječe od jauka.
Manitu je gardu posla’
Put Njeguša, u bespuće,
Da ugasi duh života
Đe Radonjić bjehu kuće.
Stevan Perkov Vukotića
Vodi svoje mrke borce,
Mjesto boja sa Turcima
Sabljom ćera Crnogorce.
Pa na sveto Badnje veče
Mjesto vatre od badnjaka,
Gore dvori Radonjića
To stanište od kurjaka.
Da sve satru što bilo je
Ni veriga tu ne osta,
Po starinskom običaju
Muške glave, sa njom dosta!
No iz doma od Bećira
Đe Ivana gn’jezdo vije,
Pred Bogom je zavjet dala,
Rodsku bitku će da bije.
Dobro pamti svoga đeda
Kad pred hordom Osmanlija,
Dade oganj svojoj kući
Da sloboda tu isklija.
Nešće pušti tuđoj duši
Slast mirisa od plamena,
Jovan Stanov uždio je,
Dvore svoje od kamena.
A danas su dočekali
Da im stignu ruske sluge,
I sa vatrom da zapale
Radonjića sve zasluge.
Ta će časna Crnogorka
Po zavjetu u svanuće,
Nalagati tu ognjište
Na temelju rodske kuće.
Dvades’devet punih ljeta
Gori oganj s’ruševine,
Dokle sin joj, Niko Bećir,
Diže dvore ujčevine.
Ivana je sačuvala
Zaborava, strašnu c’jenu,
Bratstvenici digoše se,
Izbi iskra u kamenu.
I poslije Vukolaja
I krvavog strašnog pira,
Istoriju opet pišu
Radonjiće sudba bira.
Kao Feniks, iz pepela,
Na braniku su junaci,
Svi ko jedan složno staće
Đe krstaši su barjaci.
Pa na polju od Grahovca
Među svitom od hajduka,
Sve Njeguše vodi Ivo,
Radonjića kuće ruka.
Dok berlinski velji kongres
Okupio svjetske sile,
Tu vojvoda bješe Stanko
Da dočeka v’jesti mile.
Javio je svom narodu
Novu mapu od Evrope,
Ka’ ’no hrid je Crna Gora
Neće vali da je tope!
A Medova, plavo groblje,
Strašna raka crnogorstva,
I Radonjić kosti krije
U antički trag herojstva.
Na poziv su svoga kralja
Sa dalekog puta došli,
Al’ su Bogu na ispov’jest
Nenadano brzo pošli.
Život neće svoj da žale
Bili su ga spremni dati,
Nebom more zam’jeniće
Uz pretke će svoje stati.
Po velikom svjetskom ratu
Na Božić su digli puške,
Da zbog Bogom pobratima
Okrvave ruke muške.
Pomirit se nikad neće
Da im Crne Gore nema,
Od pošasti ovog sv’jeta
Najstraš’a im anatema.
Al’ ničija gorjet neće
Od večeri pa do zore,
U vrleti slobodarske
Vuci vode razgovore.
Jedna riječ na usnama
Crnogorstvo, kad se reče,
Oro, goru ukrasiće
Ka’ što luna krasi veče.
Domovina samo jedna
Crnogorcu vazda biće,
Vremena su svjedočila
Majska zora vazda sviće!
