Sve učestalija satanizacija socijalizma, sa sve pratećim repertoarom, koji poput novogodišnjeg vatrometa u nebo ispaljuje mantre o represiji, autokratiji, diktaturi, i naravno – cenzuri, kao pandemija razara zdrav razum i kolektivno pamćenje. Oblikujući ga u skladu s revizionističkim naporima da se istorija premetne u fikciju, i iznova napiše. A događa se, naravno, s razlogom.
Razlog je nastojanje da se sveopšta dekadencija opravda onim što je davno završilo. Lična iskustva onih koji su živjeli u jednom takvom sistemu povlače se pred agresijom i destrukcijom retroaktivnih spoznaja o godinama koje su pojeli skakavci. Na narativ o „zlom socijalizmu“ prirodno se nadovezuje „30 godina“ onih koji su rušili „jagnjeće brigade“.
Paradoks je što su nekad junaci AB revolucije u međuvremenu postali antiheroji, i to u času kad su se odlučili suprotstaviti Miloševiću i zlu koje je „balkanski kasapin“ posijao. A to zlo je za sobom ostavilo masovne grobnice i razorene gradove. Masakre i genocid, koje njegovi sljedbenici i danas poriču. Junaci prevrata iz '89. i 2024. bi vladali Crnom Gorom da se nijesu odrekli nakaradne ideologije, i njenih prvaka.
Daleko od toga da je trideset godina za nama bilo trideset godina bezgrešnosti, naprotiv, ali, ipak, potonje četiri u svakom segmentu koji se zamjera bivšima nadmašuju i najveća nepočinstva i bahatosti režima koji je pao 2020, i koji je dobrano kriv za vlastiti pad. Usnulost palih anđela tranzicije koštala je ne samo njih, već i ljude, čiji je jedini grijeh san o nekoj boljoj Crnoj Gori, koja je 2006. obnovila svoju državnost.
Ovih dana svjedočimo orgijama bestijalnosti. Režim šapuće, tužilaštvo nalaže, a policija teatralno hapsi. Dramaturgija već viđena, ali sada, čini se, ovo pozorište apsurda briše sve granice i crvene linije. Advokati će braniti optužene, a ako je neko od njih kriv, dužan je suočiti se s posljedicama svoga činjenja.
No, što ako je uhapšen neko nevin, a institucionalnim i medijskim linčom u javnosti zauvijek obilježen? Ko će se tad suočiti s posljedicama odluka koje se donose u političkim i redakcijskim, a ne tužilačkim kabinetima? Ko će preuzeti odgovornost za uništen život, i žigosanu i traumiranu porodicu? Da li režimski kerberi, politički poslušnici Aleksandra Vučića, strvinari i sudije, bez toge i zvanja, znaju da niti jedan režim ne traje vječno? Da li su svjesni stvarnosti ili prosto žive „Tri karte za Holivud“ Bote Nikolića, oponašajući Gavrila Milentijevića, ambicioznog i beskrupuloznog milicionera, koji prebija, hapsi, bez Zašto, i bez Zato? Da li oni koji crtaju neke buduće uhapšenike razumiju ciklično kretanje moći? I oni koji po nalogu crtača režima u bukagijama odvode optužene iz domova, praveći spektakl i jeftinu kinematografiju za rulju žednu krvi?
Dok sav taj cirkus komentariše novinarka, zvijezda Sky aplikacija, nedodirljiva u prividu moći propagandne platforme vlasti, koja već četiri godine proizvodi i smjenjuje lidere režima. Ko bi gori, sad je doli, rekao bi pjesnik. Od brendiranog odijela do zatvorske uniforme nije naročito dug put. To bi, ipak, morali znati oni koji kao da su im usta zašivena ćute na svaki zločin aktuelnog režima. Fenomen svjetine posebno je zanimljiv.
Nekad su u Salemu lovili vještice, a onda ih kamenovali, da bi ih na kraju spalili do kosti. Kad bi se doznalo da je sve to samo igrokaz fanatika u svešteničkim odorama, već bi bilo kasno. Svjetina sudi, i presuđuje. Zar će se bilo ko od takvih pokajati zbog bačenog kamena i upaljene lomače? Ko je kriv dužan je platiti za svoje grijehe. Ali, što s onima koji nijesu krivi? Ko će platiti za njihovu žrtvu? Koliko je dubok ponor u koji smo se strmoglavili svjedoče likovanja nad tuđom nesrećom i smrću. Kolektivna patologija samo je posljedica duge istorije bolesti, koju nijesmo liječili. U što smo se to pretvorili? Ni zvijeri u čoporu ne seire nad mrtvima.
Tako valjda izgleda život u srpskoj koloniji, koja se još uvijek zove Crna Gora. Ako naume da joj nađenu neko drugo ime, hoćemo li nešto učiniti, ili ćemo i tad ravnodušno gledati u ponor?
