Postajemo specijalisti za umjetnu inteligenciju (AI), za specijalne ratove, za sigurnosne agencije, za pjege na Marsu, za hibridne i električne automobile, za cjepivo protiv AIDS-a ili corone, za kriptovalute ili klimatske promjene, no ne možemo razumjeti, a kamoli analitički sagledati, ono što nam se gotovo svakodnevno odvija ispred nosa.
Zastrašujuća ubojstva, umorstva koje ne bi razradio ili pojmio ni jedan novi Fjodor Dostojevski ili Gustav Jung, zločinstva koja nadmašuju svaku poznatu patologiju.
Krivi spoj
Nedavno je u Srbiji mučki ubijena dvogodišnja djevojčica nakon što su je ubojice udarile automobilom. Kako istraga naznačuje, potom je udavljena ili ugušena i zatim bačena na odlagalište smeća. Ima li te svijesti, znanstvenjačke, medicinske ili literarne koja bi mogla opisati, razjasniti ili barem nagovijestiti kojim su se motivima vodili ubojice? Ubojice su priznale zločin.
Zanima me prvo, ne samo kao suvremenika, i ne samo kao književnicu, već i kao nekoga tko pokušava reflektirati, dakle filozofski sagledati ovaj patološki fenomen, jesu li dvojici komunalaca kanalizacijski odvodi, smeće, otpad, odbačeni predmeti, deponiji, toliko ušli u krv, toliko postali normalni da su i onesviješteno tijelo djeteta shvatili kao biološki višak i dokrajčili ga gnjusnim zločinom gušenja?
1
Zanima me gdje se to u njihovim glavama dogodio krivi spoj koji je morao biti okidač za ovo nečuveno zločinstvo: jer ako je jedan od njih postao u hipu psihotičan - a to je samo jedna naša pretpostavka - kako je uspio uvjeriti drugoga u ispravnost onoga što čine, privoljeti ga da sudjeluje i obavezati ga na šutnju?
Susjedi i znanci govore o njima kao o sasvim običnim ljudima koji se ni po čemu ne razlikuju od ostalih mještana. Jednog od njih izbezumljeni je otac pitao jesu li vidjeli dijete i oni su hladnokrvno odgovorili da nisu, i to u času kad je ono mrtvo ležalo u prtljažniku njihova službenog automobila.
Srećom da postoji GPS koji je zabilježio njihova kretanja i analiza DNK koja je potvrdila sumnje. Zanima me kako će i kojim smjerom teći istraga i kako će biti sankcionirani ovi zločinci.
Zločin i kazna
Možete li znati kakva je kazna predviđena za umorstvo tolikog djeteta, koje je tek počelo spoznavati svijet, govoriti i istraživati? Kako će postupiti branitelji i na koliko godina će biti osuđeni ovi neljudi? I postoji li itko tko bi, pusti li emocijama na volju, dodijelio manju kaznu od smrtne kazne za ovo zlodjelo? Predsjednik Vučić povodom ovog slučaja zatražio je ponovno uvođenje smrtne kazne u srbijanski zakon.
U jednome SAD-u za pokušaj planiranja ubojstva tadašnjeg predsjednika Obame 44-godišnji je muškarac osuđen na smrt. Dakle, samo za namjeru da isplanira atentat.
Zamislite sebe sada u ulozi svećenika koji treba dati duhovni oprost monstrumima kao što su dvojica komunalaca iz okoline Bora, kako biste postupili i govorili?
Nije ni godina prošla od višestrukih ubojstava i ranjavanja u Srbiji, i u beogradskoj školi, i u Mladenovcu. Kako su prošli počinitelji znamo ali ne i njihovu sudbinu.
Dječak je u prvom slučaju nepunoljetan i navodno je i dalje na psihijatrijskom liječenju i pod nadzorom. Roditelji dječaka koji je slično kao beogradski pobio nevine ljude, dobili su u SAD-u po deset godina zatvora.
Mladenovački krvnik dva dana se skrivao i potom je uhićen. Znamo li kako teče suđenje i je li za očekivati da će kazna biti satisfakcija živim rođacima žrtava? Ne, ništa ne znamo o tome.
U ljeto pretprošle godine muškarac je na Cetinju ubio desetoro ljudi i na kraju je sam ubijen. Masakr nije ničim objašnjen, ne znaju se razlozi ubojstava, iako je ubojica imao izvjesnih psihičkih problema zbog kojih se liječio. No nije do tada prepoznat kao duševni bolesnik.
No, može li normalan čovjek ubiti iz čista mira mladu ženu i dvoje djece - svoje stanare, pa potom pucati nasumce po ljudima u dvorištima njihovih kuća ili po liječnicima i zdravstvenim radnicima hitne pomoći, po policajcima? Neobjašnjivo, zastrašujuće, porazno.
U Zagrebu su prije nekoliko dana smrtno stradale dvije žene, jedna od rana zadobijenih nožem, druga od revolverskih hitaca. Tragedije su se dogodile unutar jednog sata dnevnog vremena. U po bijela dana, što bi se reklo. Počinioci su prepoznati, jedan se od njih otrovao solnom kiselinom i preminuo. Drugome slijedi sudski proces.
Trideset je godina od svršetka rata, branioci su ostarjeli ili poumirali, tko se više može izvlačiti na PTSP? I otkud običnim građanima oružje?
Patologija zla
Dobro se sjećam jugoslavenskog vremena. Nije bilo informatike, ali informacije bi brzo procurile: no ni približno nije bilo ovoliko umorstava, razbojstava, pljački i kriminala. Je li režim bio čvršći, nemilosrdniji? Ili je zakon bio stroži?
Djeca u hrvatskim školama divljaju, međusobno se mlate i ponižavaju u onome što se zove vršnjačko nasilje. Nitko ne brine o tome kako će završiti generacije kojima ništa nije sveto i koje već u tinejdžerskim godinama ulaze u mrak zla. Kojima će zločinstvo možda postati zadovoljstvo i navika. Navika i profesija.
Koliko će tada konzilija trebati da se klasificira i odredi patologija njihova zla? I hoćemo li i tada kao i u XX vijeku govoriti o banalnosti zla kojem su nas izložili političari i njihovi kriminalni izvršitelji?
Samo u prošloj godini sedmoro djece u Hrvatskojje izvršilo samoubojstvo, a sedmoro je ubijeno. Dvadeset i jedno je stradalo u saobraćaju.Mogu li ovi užasni podaci imati ikakav logički komentar ili analizu?
U istoj toj zemlji, lijepoj mojoj domovini, 70 posto nastavnika šuti o ponižavanjima i zlostavljanju kojima su trajno izloženi. Nitko se od dičnih sindikalista ne bavi tim gorkim i gorućim temama školstva. Niti itko od psihologa, antropologa, psihijatara.
Izostala je i podrška društv, koje ionako misli da su nastavnici preplaćeni za svoj posao, da uživaju duge ferije, da im je kraća satnica nego u privredi, a kad odu u mirovinu, postaju balast društva.
Trik manipulatora
Jedan je nagrađivani i etablirani hrvatski redatelj, Dalibor Matanić, javno proskribiran zbog seksualnog uznemiravanja i zlostavljana mlađih kolegica. Sva je javnost zgrožena. I one kolegice koje nije uznemiravao, javno su progovorile o tome: kažu, sva je domaća ljevica stala iza njega svojom dugogodišnjom šutnjom. Izgubio je uz domaće, i ugovore s vanjskim suradnicima, visoko plaćene. Zanima me hoće li ikad taj majstor prikazivanja makabričnog i patološkog na filmu, imati hrabrosti napraviti jedan auto/biografski film o svojem mraku. Iako se javno ispričao, to je samo jedan trik manipulatora.
Usto, da ironija bude potpuna, bio se angažirao u borbi za ženska prava. Iako cijenjen i ovjenčan evropskim nagradama, ovaj je redatelj svojim filmovima i načinom prikazivanja ljudske prirode u nekom smislu i veličao mrak, jezu, pa konačno i zločin. Ovo ne kažem sada, oduvijek sam tako gledala na njegove filmove-crnila. Odavno je prepoznat kao sljedbenik francuskog noira.
Nikad više femicida
Nikad više nije bilo žena u javnom životu nego sada. Nikad više u sudstvu, medicini, školstvu, civilnom sektoru. Nikad više i u politici: pogledajte hrvatske predizborne plakate, samo na jednom od 7 kandidata, pet su kandidatkinje.
Ali i nikad više femicida i obiteljskog nasilja i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u svakoj od bivših jugoslavenskih republika. Čime se ovo može objasniti, kakvim i kojim spoznajnim aparatom?
I sve se ovo zbiva u Hrvatskoj koja je i formalno u Europi, i u zemljama koje će uskoro postati članice EU. Jesmo li to postali pokusni kunići za platforme bizarnosti, morbidnosti i zločinstava, kakvi se zadnjih desetljeća dešavaju u toj istoj Evropi? Čime smo zaslužili da živimo apokalipsu ovdje i sada, već više od tri desteljeća?
Politički Srbin
U ovom je kontekstu i pojava Emira alias Nemanje Kusturice. U svijetu i kod nas cijenjeni filmski redatelj, autor nezaboravnih filmskih priča među kojima su najupečatljiviji Sjećaš li se Doly Bell, Dom za vješanje ili Otac na službenom putu, u vrijeme kad je već bio afirmirani stvaralac, renomirani umjetnik, odlučio je postati Srbinom.
Nije to bila promjena vjere, kako je učinio francuski filozof Roger Garaudy koji je prigrlio islam kao svoj izbor vjeroispovijesti. No to je najmanji grijeh. U zrelim je godinama Garaudy počeo negirati holokaust. Eto, slično radi „naš“ Kusturica. Gradi Andrić-grad, koketira s Dodikom, uvlači se Vučiću, prijateljuje s Putinom. Što je tome čovjeku trebalo da odbaci svoje muslimansko porijeklo i postane ne etnički, jer to se još uvijek ne može, već politički ili kulturalni Srbin?
Je li time počinio ne samo osobni etnocid već i kulturocid? Koji su motivi, što mu se sve zbivalo u životu i u umjetnosti da se na to odluči? Iako je u jednom intervjuu rekao da je Srebrenica i njegova tragedija, bojim se da nije zaboravljeno kako je pio viski s Miloševićem dok je gorjelo Sarajevo.
Janusovsko lice
Sagledana objektivno, naša stvarnost pokazuje i svoje drugo, janusovsko lice. Svi smo taoci patologije našeg vremena: njegove tame, njegova dna, njegove bešćutnosti.
Kada ćemo se sabrati i upregnuti snage da liječimo društvo od kala u koje sve više tone? Kada ćemo se odlučiti da nazivamo zlodjela pravim imenom? Kako ćemo se obraniti od nas samih koji postajemo sve ravnodušniji, sve naviknutiji na jad koji nas sustiže?
Pitam se gdje je izvorište svemu ovome? Možemo li odgovore tražiti u zastoju razvoja društva i njegovih vrijednosti ili lakonski konstatirati da je zlo u temelju ljudske prirode?
Ili, čak, da je uvjet opstanka čovjeka gašenje svih njegovih ljudskih svojstava? Uostalom, zar historija ljudskog društva nije kronologija zla i povijest ratova?
