Za kraj 2012, godine na izmaku, odabrali smo najinteresantnije odgovore na naših čuvenih 25 pitanja. Pročitajte šta su neki od naša 52 gosta rubrike RAZOTKRIVANJE kazali o sebi.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
VLADIMIR ĐURANOVIĆ: To vrijeme, razne situacije i doživljaji iz tog perioda duboko su utkani u moju memoriju. Djetinjstvo mi je jako bitan i važan dio života, najljepša osjećanja su vezana za njega. Kao dijete, kroz igru, crtanje, slikanje sam i upoznao život, ljude i prijatelje. Taj dio života čini temelj i konstrukciju moje sadašnjosti i budućnosti - kao film koji nema kraja.
NIKOLA RADUNOVIĆ: Vrijeme da śedim po kunetâ, da pjevam iz svega glasa, da budem pogan...
BRANO (DUBIOZA KOLEKTIV): Meni konkretno nedostaje Branko Kockica. Imamo sreću da su se na tržište vratili keks i čokolade koji su nam se sviđali, za razliku od ovih uvoznih. Nedostaje mi ona razbibriga koju socijalizam pruža djetetu.
PETAR KAPISODA: Nedostaje mi maštanje. Kad si mali, vjeruješ u snove, ideale, superheroje... A kad odrasteš, shvatiš da su snovi frka živa - što ih više imaš, više ti ostane neostvarenih...
KSENIJA POPOVIĆ: Oni kojih više nema. I mogućnost da jedem za dva momka, a da se ne ugojim.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
PETAR STRUGAR: Sada smijem da ostajem do kasno napolju.
PETAR KAPISODA: Volim to što mogu da jedem čokoladu dok mi se ne smuči, a da mi niko ne prigovara.
MILENA JOVIĆEVIĆ: To što sam punoljetna i ne moram od oca da „kradem“ kola jer imam dozvolu, mada sam i sad često bez nje.
KARMEN BARDAK: Hm... Iskreno, ne bih voljela da se vratim u djetinjstvo samo iz jednog razloga: volim strast, ljubav i eros koje ti donose tek one godine kada više nisi tako mali. I bez kojih ne bih mogla da živim i stvaram.
KRISTINA STEVOVIĆ: To što nisam baš skroz odrasla.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
MAJA PEROVIĆ: Pa takvih za sada nema... Što ne znači da neću otkriti neki u međuvremenu.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Mislim da bih bio dobar menadžer porno glumicama. To mi je, ustvari, najveći talenat.
DARKO DRLJEVIĆ: Muzički. Oduvijek sam obožavao muziku, sviram gitaru od rane mladosti, imam puno svojih tekstova i nedovršenih kompozicija...
GORDAN KIČIĆ: Mislim da je ovaj jedini talenat što imam došao do izražaja. Izrabio sam ga. Ne umem da slikam, da crtam...
BRANO (DUBIOZA KOLEKTIV): Ovo što radim je trenutno moj maksimum, čak sam i u deficitu.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
PETAR KAPISODA: To što sam „pobrkan“. Neki to zovu opsesivno-kompulsivni poremećaj. Ali ovo nije to - ovo je više cetinjski...
KSENIJA POPOVIĆ: Ne umijem da prećutim. Kad nešto želim da kažem, izaći će mi kroz uši, ali će izaći. Užas!
KAJA MILAČIĆ: To što umijem da prećutim i kada bi trebalo da „zalajem” najglasnije!
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Nezasitost, jer šta god radim - radim preko limita. Takođe i to što mi svaka đevojka brzo dosadi. Kako se zove ta osobina?
VANJA MILAČIĆ: Onu koja će mi doći glave.
Što najviše cijenite kod drugih?
VANJA MILAČIĆ: Oljuđenost.
BRANKA FEMIĆ: Kad talenat izbruse do vještine. Čast i poštenje.
KSENIJA POPOVIĆ: Dobru namjeru. Kad to prepoznam, nema greške koju neću oprostiti.
BRANKA STANIĆ: Najviše cijenim kod drugih?…Hm… Ma, istinu! Dajte ljudi, kažite - ovo hoću, ovo neću! Ne podnosim kad visim i ne znam na čemu sam, kad svi nešto mute, guče, šuškaju... I, poštovanje! Toga nam danas fali!
DARKO DRLJEVIĆ: Šarm i inteligenciju. Jednom riječju, duhovitost.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
VLADIMIR ĐURANOVIĆ: Moja filmska biografija bi se zvala „Šareni kišobrani” (slika koju sam naslikao u obdaništu). A glumac? Podrazumijeva se - Miki Manojlović!
KRISTINA STEVOVIĆ: Animirani film, zvao bi se „Život jeste lijep“, da me igra neka čudna živuljka, a da joj glas da Fibi iz „Prijatelja“.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: „Vojnikova trenutna pospanost“, a glavnu ulogu bi igrao pokojni Leonid Brežnjev.
DRAGAN MIĆANOVIĆ: „Balada o brzoj Drini“. To je moja omiljena rijeka. A glumac bi bio isti onaj koji bi igrao Korta Maltezea.
PETAR BURIĆ: „Na putu“, a da me igra neki naturščik.
MILENA JOVIĆEVIĆ: Više bih voljela da ja glumim neku raščupanu revolucionarku na konju.
ŽANA GARDAŠEVIĆ: Moja biografija tek treba da se piše, pa o tom – potom.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
PETAR BURIĆ: Visok, plav, vaterpolista, dika Boke.
EMIR ĆATOVIĆ: Jednako ozbiljan i zanesen meraklija.
INDIRA VLADIĆ: Samo bih se smijala tih pet riječi: ha-ha-ha-ha-ha. Veliki sam veseljak, pa onda tu osobinu i guram prvu.
PETAR KAPISODA: Pobrkan x 5.
MOMČILO OTAŠEVIĆ: Ja bih taj opis smjestio u dvije riječi i to: opušten i optimističan.
DARKO DRLJEVIĆ: Obično ovako opišem sebe kada treba da se sastanem sa nekim prvi put: Nosim kačket.
MILUTIN - MIMA KARADŽIĆ: Jednom je jedna žena stajala ispred bilborda Mila Đukanovića i onako, sa ozarenim licem, prokomentarisala: „E, jedan je Mima!“
BRANKA FEMIĆ: Zovite moje prijatelje, oni će.
PETAR STRUGAR: Može li SMS-om?
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
PETAR STRUGAR: Sutlijaš...
MAJA PEROVIĆ: Kinder jaje
EVA PAPOVIĆ: Kao jabuka, nekad slatka nekad kisjela iznutra, ali spolja uvijek crvena, vedra.
MILENA JOVIĆEVIĆ: E, ovo je ozbiljno - kasoranja iz Skadarskog jezera.
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Otrovna, da me niko ne proba.
ARMIN (DUBIOZA KOLEKTIV): Tvrda stara govedina!
MILUTIN - MIMA KARADŽIĆ: Ukusan, pojedeš ga dosta, i ne pada ti teško na želudac. Jedino što se uz to jelo mora popiti dosta vina.
ANĐELA ČELEBIĆ: Što „pitkije“... Sve asocijacije me vode na neko dobro vino, ako pića dolaze u obzir
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
KATARINA BULATOVIĆ: Ne vjerujem u super-heroje, ali ako baš moram da biram, neka to bude moć Supermena.
IVANA-NINA VUKČEVIĆ: Da sam nevidljiva i da čitam misli.
INDIRA VLADIĆ: Da vidim kroz odjeću.
ŽANA GARDAŠEVIĆ: Besmrtnost.
ANA PONOŠ: Teleportovanje, jer sa ovim rasporedom auto ne pomaže
ŽAKLINA OŠTIR: Samokontrola, ako je to uopšte moć super-junaka.
BRANKO ILIĆ: Da, kao Čak Noris, ubijedim majku da nisam gladan.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Volio bih da liječim spondilozu i neka gljivična oboljenja.
ALEKSANDAR - ACO RADULOVIĆ: Kame-hame talas, mada to imam već.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
NATAŠA NELEVIĆ: Sa Virdžinijom Vulf.
DRAŠKO BRGULJAN: Sa nekim fantastičnim matematičarem, kroz istoriju bi to bili Arhimed, Pitagora ili Ojler. Ili nekim šahovskim velemajstorom.
NIKOLA RADUNOVIĆ: Pošto ne vjerujem da su stvarne ličnosti onakve kakve mi mislimo da su, bilo bi interesantno biti makar na kratko Nikola Tesla, čisto da pokušam shvatiti je li on bio zaista čovjek!
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Sa Boltom, ali ako je baš tog dana Ciriški miting. Ako ne, sa Dilanom Dogom.
PETAR KAPISODA: Duh iz lampe. Vjerujem da bih imao puno posla na Cetinju.
IVAN MAKSIMOVIĆ: Sa sobom kad sam bio mali, pa da opet doživim onaj osjećaj strijepnje kad se moji vraćaju sa roditeljskog...
ANDRIJANA BOŽOVIĆ: Sa nevjerovatnim Feliksom Baumgartnerom!
MILUTIN - MIMA KARADŽIĆ: Sa Savom Bačićem.
DRAGAN MIĆANOVIĆ: Sa Kortom Maltezeom.
KRISTINA STEVOVIĆ: Ni sa kim. Ko bi se poslije vratio u realnost...
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Najuzbudljiviji period u sedmici! Počne sa skijanjem, pa preko „calcia” i „Primere“, do duboko u noć.
DRAŠKO BRGULJAN: Ako nemam utakmicu, izvalim se na kauč i gledam fudbal. Još ako igra Atletik Bilbao - divota! Ili čitam nešto. Ponekad i prošetam. A kad sam u Crnoj Gori, onda obično uživam neđe sa društvom ili djevojkom.
KAJA MILAČIĆ: Peglam, čitam ili pijem kafu da kumom. Uh, samo da znate kako slatko tračamo!
SIMO TREBJEŠANIN: Ništa...
PETAR STRUGAR: Koji je datum?
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
PETAR KAPISODA: Dulce Pontes: „Cancao d'o Mar“. Fenomenalna stvar, vjerovatno najbolji ženski vokal na svijetu u ovom trenutku.
GORDAN KIĆIĆ: Depeche Mode: “Enjoy the Silence”
DARKO DRLJEVIĆ: Pink Floyd „Another Brick In the Wall“.
BRANKA FEMIĆ: Eagles: „Hotel California“. Lu Rid: „Just a Perfect Day“.
MARINA VUJAČIĆ: Ne postoji samo jedna, ali ako se moram odabrati samo za jednu (domaću) onda je to Latino: „Divno je biti nekome nešto“.
MARIJA VUJOVIĆ: „Govor tijela“ Marka Vukčevića.
BRANO (DUBIOZA KOLEKTIV): U posljednje vrijeme slušamo prvi album Dina Merlina „Kokuzna vremena“. Preporučio bih svim elektro-treš fanovima da ga preslušaju.
VASKO ŠEVALJEVIĆ: Moguće je da sam jedan od rijetkih koji nemaju omiljenu pjesmu.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
VANJA MILAČIĆ: Filmovi Terensa Malika „The New World“ i „Tree of Life“, predstava „Elijahova stolica“, knjige „Tako je govorio Zaratustra“ i „Hrabrost“ od Osha.
RADMILA BOŽOVIĆ: Knjiga od Dina Bucatija „Prodavnica tajni“.
ANA PONOŠ: Briljantna predstava „Lasice“ Bojane Mijović, arhetipska ženska priča koja, nažalost, oslikava i modernu crnogorsku stvarnost.
DARKO DRLJEVIĆ: Film Romana Polanskog „Pijanista“, daleko ispred svih.
KAJA MILAČIĆ: Vudi Alenov film „Ponoć u Parizu“! Obožavam njegovu rječistost, doslijednost i nepresušnu maštu!
IVAN MAKISMOVIĆ: Neka bude film „Shutter Island“... To je jedan od onih kad se poslije gledanja zapitate, onako crnogorski: „Što mi ovo oćaše?“.
Gdje biste voljeli da otputujete?
GORDAN KIČIĆ: Neka egzotika... Mada, voleo bih da sada odem i u Pržno.
IVANA VOJINOVIĆ: Brazil! Zbog plaža, energije, prostranstva, kontrasta, ali i portugalskog jezika.
ANA PONOŠ: Na Madagaskar da vidim lemure. Ali i na Kubu da igram salsu.
DRAGAN MIĆANOVIĆ: U Vijetnam.
SIMO TREBJEŠANIN: Na Himalaje. Ne radi budizma, nego radi planinarenja.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: U Kanadu, da nešto vidim.
ALEKSANDAR - ACO RADULOVIĆ: U Meksiko, grad Zihuatanejo, tamo bih volio i da ostanem.
PETAR KAPISODA: Na Mjesec, mada kažu da nije neka gužva tamo.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
VANJA MILAČIĆ: Magarca.
PETAR STRUGAR: Traktor s prikolicom...
ALEKSANDAR - ACO RADULOVIĆ: Trotinet.
INDIRA VLADIĆ: Bicikl! Sporo je i žulja!
MARIJA VUJOVIĆ: A V I O N!!!!
BRANKO ILIĆ: Autubus. Evo, već mi je muka...
ARMIN (DUBIOZA KOLETIV): Kome nije kombi?
DARKO DRLJEVIĆ: Definitivno „maricu“.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
DRAGAN MIĆANOVIĆ: Sebi u ogledalo. Uuu, svašta mu kažem.
NIKOLA RADUNOVIĆ: Uglavnom sebi! Mislim da je najbolje da to saopštim osobi sa puno strpljenja i tolerancije.
VLADIMIR ĐURANOVIĆ: Nijesam od onih ljudi koji pričaju i sve ispričaju. Neke stvari ipak treba sačuvati za sebe.
FILIP TRAJKOVIĆ: Drugu iz djetinjstva. Znamo se preko 20 godina. Ponekad mi se čini da me poznaje bolje nego ja samog sebe!
DARKO DRLJEVIĆ: Nikome. Nijesam ja špijun!
ŽAKLINA OŠTIR: Nikome, pa ni sebi!
Čemu se uvijek obradujete?
ANDRIJANA BOŽOVIĆ: Mom sinu, lijepoj riječi, pažnji, sunčanom danu...
BRANKA STANIĆ: Uvijek se obradujem pažnji bilo kog tipa. Uvijek mi lice zasija kad mi stigne poruka od supruga. Ljubav!
INDIRA VLADIĆ: Obradujem se uvijek poklonu, pogotovo ako „namirišem” cipele!
NATAŠA NELEVIĆ: Pozivu na kafu.
EMIR ĆATOVIĆ: Spoznaji.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Kad vidim da čovjek može biti srećan, iako nema nijedan zub.
Da li za nečim žalite?
NIKOLA RADUNOVIĆ: Žalim što se u našoj zemlji ne znaju cijeniti pravi stvaraoci – pisci, reditelji, muzičari... Kako bi bilo lijepo da, recimo, od Italije ili Njemačke naučimo kako se oni ophode prema onima koji su njihovi najbolji reprezenti (uz sportiste, naravno). Naravno - za života, ne mislim nakon smrti – toliko je sjajnih ljudi pošlo bez ičega.
KRISTINA STEVOVIĆ: Za jednim prijateljstvom koje je, nekako bez razloga, zaspalo.
PETAR KAPISODA: Žalim što u nekim životnim situacijama nijesam učio na tuđim greškama nego na svojim, ali to je izgleda bio teži način da naučim od čega sam ustvari sazdan.
NATAŠA NELEVIĆ: Da, za iskustvima koja sam propustila zbog straha.
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Samo za Svjetskom titulom 1990. godine - Italije, naravno.
MARIJA VUJOVIĆ: Život je suviše kratak da bih gubila vrijeme na žaljenje!
DARKO DRLJEVIĆ: Ne razmišljam o izgubljenom. Vjerujem u sudbinu, a vjerovati u sudbinu znači pomiriti se sa svim što te „strefi“ u životu.
Bez čega ne možete?
FILIP TRAJKOVIĆ: Ne mogu bez porodice. Teško mi je kad sam daleko od njih. Ne mogu ni bez Crne Gore. Što više putujem, sve više volim Crnu Goru. Svaki njen kamen.
BRANKA FEMIĆ: Bez srca, što reče Vito Nikolić.
MOMČILO OTAŠEVIĆ: Ne mogu bez ljubavi...
NATAŠA NELEVIĆ: Bez razgovora.
NINA REDŽEPAGIĆ: Bez povremene tišine i pet minuta osamljenosti.
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Bez vode. Bez vazduha bih nekako moga', ali bih bez vode izludio.
SIMO TREBJEŠANIN: Bez cigara, grom me ubio!
RADMILA MILJANIĆ: Bez svega se može, ako se mora.
Za što ste se posljednji put izvinili?
KATARINA BULATOVIĆ: Kada pogriješim nije mi teško da kažem izvini. Ne pravim, srećom, često gluposti, pa se ne sjećam što je bilo u pitanju posljednji put... Možda dečku.
KARMEN BARDAK: Izvinjavam se često, a praštam još češće... I jedno i drugo, mnogo više nego što bi trebalo.
ARMIN (DUBIOZA KOLEKTIV): Izvini, molim te, što smo ovako nepripremljeni.
ANA PONOŠ: Što puno pričam.
NEBOJŠA ŠOFRANAC: Zato što sam rekao da je Inter najnazadniji tim u Italiji. A zapravo je najnazadniji na svijetu.
PETAR KAPISODA: Sorry seems to be the hardest word...
DARKO DRLJEVIĆ: Izvinite, šta ste me pitali?
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
PETAR STRUGAR: Želja broj jedan: „Želim da mi ispuniš koliko god hoću želja!!!” Sve poslije toga je lako. :-)
ŽANA GARDAŠEVIĆ: O tome ćemo nas dvije u četiri oka.
ŽAKLINA OŠTIR: Da mi vrati drago biće na jedan dan.
EMIR ĆATOVIĆ: Da oborim Baumgartnerov rekord, bar za metar; da odsviram „Money For Nothing” na gitari pred 10.000 ljudi; da me „smara“ Džesika Čestejn.
DRAŠKO BRGULJAN: Malo bi mi bile tri želje, ha-ha, ali probaću. Da svi ljudi u Crnoj Gori žive dobro. Da puno više vremena provodim uz ljude koji mi najviše znače i koje volim. I da još puno puta naša reprezentacija obraduje ljude, pa da pjevamo opet sa legendarnom grupom „Perper“ pjesmu „Goro moja“!!!
Što je najteže što ste do sada uradili?
MARINA VUJAČIĆ: Uvijek je najteže prihvatiti sebe i natjerati druge da vas puste da odlučujete o svom životu. Prvo sam uspjela nakon punoljetstva, a drugo je proizašlo iz prvog.
BRANKA STANIĆ: Najteže do sad što sam radila? Hm... Možda taj film u kojem imam neke scene, nimalo fine za jednu damu. Da, to je bio veliki izazov, ali nije mi ništa teško, kad se radi - radi se!
DARKO DRLJEVIĆ: Ne znam, to se ne može izmjeriti. Možda odsluženje vojnog roka. Daleko bilo!
SIMO TREBJEŠANIN: Prepješačio sam cijeli Izrael i Palestinu. To je bilo najzahtjevnije, ali i najljepše iskustvo.
ALEKSANDAR - ACO RADULOVIĆ: Preživio kad su drugi mislili da neću.
NINA REDŽEPAGIĆ: Prekinula prijateljstvo.
KSENIJA POPOVIĆ: Porodila se dva puta. Ispostavilo se da ne pretjeruju, strašno je!
BRANKO ILIĆ: Vaspitavao djecu.
MARIJA VUJOVIĆ: Oprostiti se od oca.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Po bolnica'. Moram Vam priznat' da su ovo, i pitanja koja slijede, potpuno nenormalna, i da bi bilo dobro da razmislite da ih uklonite.
VASKO ŠEVALJEVIĆ: Nastojao bih da probam i uradim sve što nisam do tada. Inspirisao bih se filmom "The Bucket List".
ALEKSANDAR - ACO RADULOVIĆ: Radio bih sve što i inače... Samo bih ustajao ranije i lijegao kasnije.
NATAŠA NELEVIĆ: Pokušala bih da razriješim nesporazume sa bliskim ljudima.
PETAR STRUGAR: Tražio bih da mi ona zlatna ribica to malo prolongira.
Kako biste voljeli da umrete?
SIMO TREBJEŠANIN: Nikako.
ANĐELA ČELEBIĆ: Ne bih voljela... Ali ako biram, onda spašavajući nečiji život.
DRAŠKO BRGULJAN: Od starosti. Samo da ne budem senilan i zadrt stari đed.
RADMILA BOŽOVIĆ: Sama, u nekoj šumi, uz zvukove prirode i neumorni cvrkut ptica.
VANJA MILAČIĆ: Zagrljena sa čovjekom kojeg volim. U tišini. U snu. Zajedno. I da oko nas ostanu naša djeca sa svojim porodicama u zdravlju i izobilju.
MILUTIN - MIMA KARADŽIĆ: U ljubavnom činu.
PETAR KAPISODA: Ka' čo'ek :-)
MARINA VUJAČIĆ: Dok sanjam.
Koji bi bio Vaš epitaf?
BRANO (DUBIOZA KOLEKTIV): Ako je na pokop došao hodža ili pop, neka odmah ide. Bez vjerskih obreda. Da bude upisano, da se neko ne zezne.
ANA PONOŠ: „Dalmatinka po porijeklu, Crnogorka po opredjeljenju.“
DRAŠKO BRGULJAN: Kao kod jednog junaka iz stripova „Alan Ford“: „Ovdje leži onaj koga više nema“
SIMO TREBJEŠANIN: „Doći ću ja opet!“
MOMČILO OTAŠEVIĆ: „Ništa ne plači i ti ćeš brzo ovamo“
PETAR KAPISODA: „Zaista ga je proživio ka' ijedan majčin sin!“
MARINA VUJAČIĆ: „Rođena i umrla prije vremena.“
NATAŠA NELEVIĆ: „Ništa nisam shvatila, ali je bilo lijepo“
DARKO DRLJEVIĆ: „Ovamo se nema vremena nizašto!“
PETAR BURIĆ: Volim Vitove stihove: „Pjesmo moja, pomoli se/ za njegovu ludu glavu,/ i oslušni - ako vrisne/ da idemo u mećavu“
DRAGAN MIĆANOVIĆ: Neka ga napišu moji najbliži
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ-POPAJ: Puštite me, kumim Vas Bogom. Ovo nije epitaf, n'o Vama kažem.
(Priredile: A.POPOVIĆ, A.STANKOVIĆ, K.ĆETKOVIĆ, A.UGLIK, K.JERKOV)
