Cerović dodaje da je riječ o nastavku prakse da se od strane Srbije “otima sve što joj iz crnogorske istorije imponuje”, ali da najavljeno moguće uvrštavanje Njegoša među srpske svece ima i druge aspekte:
“Poslije toga čina, svako ko bi Njegoša smatrao Crnogorcem, činio bi svetogrđe”, kaže sagovornik Portala Analitika, dodajući da se u slučaju Njegoša kao sveca Srpske pravoslavne crkve najmanje pita crnogorska država.
“U tom se slučaju najmanje pita crnogorska država, kojoj Srpska pravoslavna crkva ne priznaje ni granice, a ni druga državna obilježja. Srbija otima sve što joj iz crnogorske istorije imponuje. To je činila prije, ali i jednako poslije referenduma o crnogorskoj državnoj nezavisnosti”, kaže Cerović.
Osvrćući se na to koliko, po njegovom mišljenju, Njegošev život i djelo opravdavaju svetački oreol, Cerović kaže da je crnogorski vladika posvećenje,posebno svoga naroda, zaslužio prvenstveno književnim djelom, dok je sa crkvene tačke gledišta, “prilično sporan”.
“On je svojim zaista mučeničkim životom davno zaslužio beatizaciju. Istina, golemo posvećenje, posebno svoga naroda, zaslužio je književnim djelom. No, ako bi ga posmatrali sa uže, crkvene tačke gledišta, poprilično je sporan. Bio je mitropolit, ali gotovo ni malo crkveni čovjek. Jedva da su ga, u posebno rijetkim prilikama, mogli natjerati da obuče mantiju. Skraćivao je i ‘smandrljavao’ liturgijju, za jedan dan posvećivao desetine laika u sveštenike i činio druga kanonska ogrješenja. Izgradio je sebi Biljardu, kao rezidenciju, u prvom redu vladara i gospodara, dok je za mitropolita rezidenciju predstavljao Cetinjski manastir.
No, nezavisno od politikantske namjere SPC, Njegoš je u narodu često posmatran kao svetitelj. Kad njegova sestra zatuži Vladiku na njegovom pogrebu, kaže, izmežu ostalog:
Al’ te molim, noge ljubim,
Gospodaru,
Kada budeš svecu stricu,
Uz koljeno,
Često okom pogledujte,
Svetitelji,
Na sirotu Crnu Goru,
Sveta Goro!
Šaljite joj bratsku slogu,
I slobodu”
