Ima li pilota u avionu vlasti?

 

Nevolje u koalicionom raju počele su da se dešavaju i ranije, ali je šira javnost o njima podrobnije saznala tek proteklih sedam dana.

Prvo je lider liberala Andrija Popović obznanio da privremeno raskida koaliciju sa DPS-om jer ni nakon osam mjeseci Đukanovićeva partija nije omogućila da, shodno stranačkom dogovoru, liberali uđu u izvršnu vlast. Koji dan kasnije, poslanik Force Genci Nimanbegu javno se požalio da se ne poštuje koalicioni ugovor. U utorak se oglasio i šef poslaničkog kluba Bošnjačke stranke Almer Kalač: najavio je da će ta partija raskinuti koalicioni sporazum sa DPS-om ako ne uslijede zapošljavanja Bošnjaka shodno srazmjernoj zastupljenosti.

Moguće da je sve samo prolazna buna; možda je vremensko poklapanje javnog bunta tek slučajnost, ali nezadovoljstvo manjih koalicionih partnera ipak nije koincidencija niti je bezopasno za Đukanovićev DPS: Bošnjačka stranka, Liberalna partija i Forca imaju pet poslanika u parlamentu; njihov bojkot bi vladajuću koaliciju doveo do ivice apsolutne većine – sa sadašnjih 46 na 41 poslaničko mjesto, uz pretpostavku da će HGI i DP ostati lojalni vladajućoj koaliciji.

Naravno: sve to uz prethodni uslov da se održi savez DPS-a i SDP-a, koalicija je prilično uzdrmana predsjedničkom kandidaturom Filipa Vujanovića, ali i ranije, formiranjem vlasti u Podgorici, različitim strategijama o budućnosti KAP-a, odnosom prema crkvi…

Dakle: da li su pobrojana dešavanja najava urušavanja vladajuće koalicije ili će ipak Đukanović, nesporni lider vlasti, u zadnji čas da pokrpi rupe na zidu vlasti?

Razlozi bunta unutar koalicije: Slični su motivi zbog čega manje stranke unutar koalicije iskazuju javni bunt: riječ je o nezadovoljstvu kadrovskim rješenjima u državnoj infastrukturi.

Iako lider Liberalne partije nije javno istakao razloge privremenog obustavljanja koalicionog sporazuma sa DPS-om, javna je tajna da je Andrija Popović ogorčen što se, zbog trivijanih birokratskih zavrzlama, više od pola godine odlaže njegovo postavljenje za direktora Uprave za mlade i sport. U međuvremenu, premijer Đukanović je, bez ikakvog oklijevanja prije pola godine, imenovao Mariju Vučinović iz Hrvatske građanske inicijative za ministarku bez portfelja; to je bio dodatni impuls da se Popović osjeti zakinut.

U Bošnjačkoj stranci i Forci nijesu se pretjerano ustezali da otkriju: zahtijevaju da se njihovi ljudi, proporcionalno partijskoj snazi, instaliraju u državne službe, od portira i službenika do pomoćničkih fotelja. “Tražimo radna mjesta na svim nivoima, procentualno onom što nam pripada“, zavapio je Kalač iz BS-a.

To je crnogorska politička realnost: dok u tekstovima koalicionih sporazuma sve vrvi od principa, u realnom životu stranački zahtjevi se uglavnom zasnivaju na borbenim pokličima: naši ljudi, naši partijski interesi… Svođenje politike na lični ili uskopartijski interes otkriva koliko je Crna Gora partitokratizovana, tako da sve, na kraju, djeluje groteskno, ponekad sa čak i sa prizvukom diskriminacije. Jer, valja imati mjere: dok Andrija Popović može da se, kao nekadašnji vrhunski sportista i nosilac olimpijske medalje, poziva na funkcionersko mjesto u Upravi za sport, upitno je da li su - onako formulisani - zahtjevi Force ili Bošnjačke stranke zasnovani. Zašto bi - i kako bi - prema slovu zakona prednost u zapošljavanju unutar državnih institucija i službi imao Bošnjak ili Albanac član BS ili Force u odnosu na, recimo, Bošnjaka ili Albanca koji nijesu stranački aktivisti?

Dvostruko čitanje sporazuma: To je samo jedna strana koalicione medalje, tek dio problema. Jer, najjača partija koalicije – DPS Mila Đukanovića - ne može imati utemeljeno objašnjenje što se obaveze, zacrtane predizbornim koalicionim sporazumima iz septembra 2012. godine, nijesu realizovale ni do početka maja 2013. godine. Valjda neko pomoćničko ili zamjeničko mjesto člana Force ili Bošnjačke stranke ne bi narušilo “akcionu sposbnost” državne uprave? Tim prije što je još u krajem oktobra premijer Đukanović – akcijom bjanko ostavki za sve čelnike i pomoćnike državnih agencija, institucija i uprava – omogućio manevarski prostor za kadrovske promjene.

Istovremeno, predsjednička kandidatura Vujanovića bila je ogledni primjer kako Đukanovićev DPS – kada je to u interesu njihove partije - zna da do tančina insistira na zadnjem slovu u koalicionom sporazumu. Upravo se Đukanović, predlažući Vujanovića za predsjedničkog kandidata, pozivao na sporazum DPS-a i SDP-a po kojem Demokratskoj partiji socijalista pripada pravo predlaganja predsjedničkog kandidata. Tada ni slovo Ustava Crne Gore nije moglo pokolebati vrh DPS-a da do kraja insistira na potpisanom dogovoru sa socijaldemokratama.

Tim dvostrukim aršinima - insistiranju na sporazumu kada je interes DPS-a u pitanju, te ignorisanju sporazuma kada to traže manji koalicioni partneri - DPS je emitovao poruku koja nije ohrabrujuća za njihove saveznike: da ih više računaju kao dopunu apsolutne većine u parlamentu nego kao ravnopravne partnere za upravljanje državom. Nije to sjajan imidž za državotvornu stranku kao što je DPS i stoga ne čudi da potresi unutar koalicije nastaju čim neko i posumnja  da je zakinut.

Đukanovićev težak izbor: U noći nakon oktobarskih parlamentarnih izbora na kojima DPS - prvi put nakon 2001. godine - nije osvojio apsolutnu vlast Milo Đukanović je, obraćajući se pristalicama, poručio da je njegova stranka shvatila upozorenje birača i obećao – kadrovske i strateške promjene.

Nepunih sedam mjeseci kasnije - malo je što obećanog ispunjeno. Naprotiv: umjesto vlade za promjene, premijer Đukanović se odlučio za kadrovski kontinuitet: samo četiri nova ministra, ostali - provjereni partijski vojnici, mnogi već viđani na ministarskim položajima; niti jedna ličnost van partijskog pedigrea, premijerski kabinet bez vanstranačkih eksperata. Kako sa istim ljudima napraviti promjene?

Zaklanjanje ispod partijske zastave još je uočljivije bilo koji mjesec kasnije, prilikom određivanja kandidata i same kampanje za predsjedničke izbore. Đukanović je prvo prilično nevoljno aminovao predsjedničke ambicije Vujanovića i njegovih podržavalaca u DPS-u, da bi potom kao pravi partijski vojnik - ignorišući mišljenje najjačeg koacionog saveznika, Krivokapićevog SDP-a – krenuo u agitaciju za novog-starog predsjednika. Partijsko čaurenje se pokazalo kao potpuno pogrešna procjena: Vujanovićeva pobjeda je bila poraz strategije DPS samodovoljnosti i na velika je vrata uvela u igru opoziciju predvođenu Lekićem.  

Ali, i uspon opozicije je tek posljedica grešaka vlasti. Đukanović je sada pred teškim izborom. Njegov DPS je u oktobru izgubio sigurnost apsolutne većine, a nakon aprilske odiseje sa Vujanovićem kao kandidatom tek dijela vlasti, Đukanovićeva stranka je  izgubila imidž državotvorne partije koja okuplja saveznike radi nekog većeg društvenog cilja. To peče znatno jače od nekoliko procenata ili gubitka u nekoliko gradova: gradeći pobjedničku taktiku na partijskom interesu, DPS-u je istrgnuto postolje partije koja tumači državni interes. Zato se i koalicija pretvara u partijsku računicu koju više vežu funkcije nego ideje.  

Uz sve to, DPS je izolacionističkom partijskom politikom osnažio one koje je htio da disciplinuje: Krivokapićev SDP je tek počeo da ispostavlja račune i da uslovljava. Učestale javne prozivke i glasna uslovljavanja manjih koalicionih partnera ukazuju da DPS sve teže održava kontrolu te da unutar vladajuće koalicije bukte vatre ličnih sukoba i partijskih netrpeljivosti koje ometaju funkcionisanje vlasti.

Da li je to znak trenutne nemoći DPS-a ili je autistično ignorisanje koalicionih saveznika najava laganog krunjenja vladajuće koalicije?

Pukotine u vladajućoj koaliciji su vidljive i odgovore na ova pitanja moraće, jako brzo, da potraže čelnici DPS-a, prije svih premijer i predsjednik stranke Milo Đukanović. Brza reakcija je neophodna; hoće li to biti možda rekonstrukcija Vlade ili personalne promjene u susret izborima u Podgorici; da li će, možda, Đukanović potražiti dogovor sa Krivokapićem oko ključnih problema kao što je budućnost KAP-a... Jedno je izvjesno: vremena za odlaganje ključnih poteza Đukanović više nema - ukoliko bude čekao, DPS će već na sljedećem odmjeravanju snaga, na lokalnim izborima u Podgorici, biti neminovni gubitnik. Suština je, dakle, u spremnosti i sposobnosti za promjene. Tokom više od dvije decenije, a naročito od 1997. godine, Demokratska partija socijalista uspjela je da politički preživi, jer je stranački vrh znao da na vrijeme koriguje politiku, da dozvoli ili potakne promjene...

Potonje čarke unutar koalicije pokazuju da je koalicioni avion upao u velike turbulencije i da su, boreći se prevashodno za lične i partijske, nekako izgubili orijentaciju o državnom i društvenom interesu.  Zato će biti zanimljivo vidjeti može li pilot učiniti da se vrati na raniji kurs, kad su znali gdje idu. 

Draško ĐURANOVIĆ