"Norme Predloga Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti kojeg je predložila Vlada, a koje se odnose na osobe s invaliditetom su napisane u duhu tzv. medicinskog pristupa pitanju invaliditeta. Ovaj pristup, između ostalog, ističe nesposobnost ovih osoba i invaliditet tretira kao individualni problem. Rješenje problema invaliditeta vidi u izliječenju, boravku u kući ili ustanovi, pa tako definiše i ograničena prava. Slično tome, u malo "ublaženoj" varijanti amandmane je predložila Socijademokratska partija Crne Gore", navode u UMHCG.
Oni naglašavaju da su amandmani koje je predložio SDP u suštinskoj suprotnosti sa Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, kao i u suprotnosti sa samim ciljem Predloga Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Takođe, u suprotnosti su sa definicijom invaliditeta u svim drugim značajnim pravnim aktima.
“Predlog amandmana SDP-a koji se odnosi na mijenjanje člana 32, stava 1, a koji glasi:"Pravo na ličnu invalidninu ima lice kod koga je utvrđen procenat invaliditeta veći od 70%, i koje se ne može osposobiti za samostalan život i rad", je jako diskriminatorno i suprotno zabrani diskriminacije po osnovu invaliditeta. Ovakvo definisanje "teškog invaliditeta" od 70 procenata je nelogično i nije usklađeno sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, u kojem se pod osobom sa teškim invaliditetom tretira osoba sa 50 i više procenata, a ostvarivanje prava po osnovu invaliditeta se ne povezuju sa radnom ne/sposonošću, već upravo sa procentom invaliditeta”.
U ovoj NVO naglašavaju da invaliditet proističe iz interakcije osoba sa oštećenjima sa okolnim barijerama i barijerama koje se odražavaju u stavovima zajednice, a otežavaju puno i efektivno učešće osoba sa invaliditetom u društvu na osnovu jednakosti sa ostalim članovima tog društva.
To znači, kako naglašavaju, da se invaliditet ne smije i ne može vezivati za radnu ne/sposobnost, a da se ostvarivanje prava na ličnu invalidninu i njegu i pomoć drugog lica treba vezivati za sadejstvo oštećenja (fizičkog, intelektualnog, mentalnog i senzornog) sa barijerama u društvu.
Pored toga što Ustav Crne Gore jemči posebnu zaštitu lica s invaliditetom, njime se definiše i primat međunarodnih ratifikovanih pravnih akata nad domaćim, te se tako nameće obaveza države da sve Zakone uskladi sa Ustavom i Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom.
Kako ističu u UMHCG., bitna grupa prava po ovom Zakonu su pravo na ličnu invalidninu i pravo na njegu i pomoć drugog lica, koja se nikako ne trebaju vezivati za materijalni status i položaj pojedinca, odnosno lica s invaliditetom, već se trebaju izdvojiti u posebnu grupu, koja se može nazvati kompezaciona prava po osnovu invalidnosti.
U Predlogu Zakona, ističe se u saopštenju, nijesu definisani ciljevi pojedinih grupa prava iz zakona, kao što su cilj usluga socijalne i dječije zaštite, cilj osnovnih materijalnih davanja i cilj kompezacionih prava. Ovakvo definisanje ciljeva bi u praksi uzrokovalo bolju kontrolu primjene zakona i mjerljivost rezultata, odnosno proizvelo bi jasne indikatore kako za prevazolaženje nepovoljne materijalne situacija, tako i za osposobljavanje i podsticanje za samostalan i produktivan život i rad osoba s invaliditetom, što je i opšti cilj Predloga Zakona. Iz tog razloga lična invalidnina i njega i pomoć drugog lica ne trebaju biti socijalna davanja čiji je cilj isuviše opšt i generalan, već su to kompezaciona prava koja se ostvaruju po osnovu invalidnosti, a prvenstveno zbog neravnopravnog položaja osoba s invaliditetom, odnosno barijera u društvu koje onemogućavaju osobe s invaliditetom u punom i efektivnom učešću u društvenoj zajednici. Iz tog razloga visinu lične invalidnine i njege i pomoći drugog lica treba određivati u odnosu na procente invaliditeta.
U ovoj NVO naglašavaju da pozivaju Socijaldemokratsku partiju da preformuliše amandman koji se odnosi na izmjene člana 32 i da ga uskladi sa navedenim obrazloženjem ili da amandnan povuče. Njime se, kakao ističu, ne poštuju stavovi organizacija osoba s invaliditetom.
