"Haški sud je potvrdio da teži ukinuti iz međunarodnog kaznenog prava zapovjednu odgovornost kao i koncept suučesništva vojnog i civilnog vrha u slučaju sistematskog nasilja. Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli da planiraju i organizuju masovno nasilje, a sve preko paravana organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruka sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je napravljeno poslije Drugog svjetskog rata da bi se zaštitili civili u ratu. Događa se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta", naglasila je Artman.
Poslije ovakvih odluka Haškog suda ostaje samo osjećaj iznevjerenosti. Pored Stanišića i Simatovića, Artman misli i na slučaj Momčila Perišića i, kako kaže, "pravnog presedana iz konačne presude u predmetu Gotovina i Markač u koji smo svi polagali velike nade".
"Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića i Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prevare, jer nije ni istina, nije ni pravda. Najviše onespokojava osjećaj bespomoćnosti i gašenja ikakve nade za istinu, pravdu za žrtve i uspostavljanje nekog mira. Izgleda da je Haški sud želio pred kraj reći nam da je sve u što smo vjerovali bila samo utopija", navela je Artman.
Haški sud je, podsjetimo, presudio da Stanišić i Simatović nijesu odgovorni za usmjeravanje, organizovanje, opremanje, obučavanje, naoružavanje i finansiranje jedinica državne bezbjednosti Srbije, koje su, kako se navodi u optužnici, ubijale, progonile i deportovale civile Hrvate, Bošnjake, bosanske Hrvate i druge nesrbe iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske od 1991. do 1995. godine.
