Pisanje dnevnika za Bartona je predstavljalo javnu djelatnost, recimo, njegova druga (i treća) supruga Elizabet Tejlor rado bi ih povremeno čitala, tako da je autor po svoj prilici birao što će zabilježiti: upravo iz tih razloga nije pisao o svojim povremenim preljubama o kojima su izvještavali drugi izvori. Kris Vilijams, profesor velške istorije i nekadašnji direktor Centra Ričarda Bartona za proučavanje Velsa, dobio je priliku pregledati sve dnevnike iz njegove zaostavštine - kojih je bio popriličan broj - i urediti ih za spomenuto izdanje, izbacivši ponavljanja i krajnje fragmentarne dijelove.
Za nas je zanimljiva činjenica da je u podebeloj knjizi znatan dio stranica posvećen boravku Ričarda Bartona u bivšoj Jugoslaviji, gdje je u drugoj polovini 1971. snimao istorijski spektakl “Sutjeska”, glumeći Josipa Broza Tita.
Razočaran sinopsisom
Glumac je tada bio na vrhuncu karijere, upravo je dobio počasnu titulu CBE (Commander of the Most Excellent Order of the British Empire), godinu ranije šesti put je nominovan za Oskara za ulogu Henrija VIII. u “Kraljici od stotinu dana”, no izbor projekata u to vrijeme bio mu je poprilično nepredvidljiv: zavisio je o tome hoće li u nekom filmu moći nastupiti sa suprugom Elizabet Tejlor, zatim o honoraru (ratni triler “Prepad na Rommela” nije cijenio od samog početka, ali ga je ugodno iznenadio uspjeh filma u kinima), a nije bio nesklon ni jeftinim produkcijama koje su adaptirale za filmski medij njegove omiljene pisce (“Pod mliječnim putom” po njegovu prijatelju Dylanu Thomasu).
Kada je počeo snimati “Sutjesku”, Barton je istovremeno pripremao ulogu Lava Trockog u filmu “Ubistvo Trockog”: zabavljalo ga je što će naizmjenično igrati dvojicu velikih komunističkih vođa.
Kako je došlo do angažmana u “Sutjesci” ne znamo, jer je prvi zapis u dnevnik iz 1971. datiran od 27. juna, a prije toga ništa u njega nije unosio još od prošlog septembra. Tada se nalazio u švajcarskom mjestu Gštad, gdje je često između različitih snimanja boravio s Elizabet. Ipak, već je prvo spominjanje “Sutjeske” bitno za ono što će uslijediti.
“Obuzima me velika lijenost, a pomalo sam i razočaran zato što sinopsis o Titu nije jako dobar. Serija glasnih prasaka, kao bilo koji stari ratni film. Pokušaću ih natjerati da to bude više o Titu, a manje o pucanju i lokalnim partizanskim podvizima, što je - iako možda istinito - viđeno u svim sličnim holivudskim filmovima. Ako to ne žele, povući ću se. Mučim se s učenjem srpsko-hrvatskog, fascinira me.”
Savladavanje nepoznatog jezika nije nikakav glumčev hir, jer je prilično solidno govorio italijanski, francuski i španski. Navodi u dnevniku kako se ne odvaja od rječnika, uz redovno čitanje drugih knjiga i novina. Muči ga i problem lošeg sinopsisa, koji se po njemu treba čim prije riješiti. 21. jula jer u Gštad dolaze “Jugosloveni” (Barton ne spominje o kome riječ, no s njima je po svoj prilici izvršni producent filma Nikola Popović, koji je radio i na dotad najskupljem jugoslavenskom filmu “Bitka na Neretvi”), s kojima dugo razgovara o Titu i partizanskom pokretu za 2. svjetskog rata. Dogovoreno je da Barton i njegova supruga dođu krajem mjeseca u Pulu, a da snimanje počne 15. avgusta. S obzirom na kratke rokove, očito je da će se scenario dorađivati usput. Glumac se za film priprema i čitanjem knjige “Bojovna planina”, koji je tokom rata bio na Sutjesci i poznavao je Tita. Uoči polaska u Pulu glumac se povjerio dnevniku: “Bog zna što očekivati na Brijunima od Tita i njegovih momaka”.
Vila do Titove
U Pulu su stigli 31. jula, dočekao ih je Mercedes, ali i gomila novinara i fotoreportera s - kako Barton kaže - uobičajenim pitanjima: “Kako je to igrati velikog čovjeka”, “Koliko toga znate o Titu” i sl. Provezli su se gradom i zatim su gliserom krenuli na Brijune. Dobili su vilu tik do Titove, u kojoj nije bilo rashladnih uređaja, ali ih je dočekala domaćinova supruga, koja je zamolila da je zovu gospođa Broz, a ne gospođa Tito.
“Krupna žena seljačkog izgleda, šarmantna i prekrasnog osmijeha. Nešto malo govori engleski, ali puno više toga razumije. Ponudili su nam canapé (koje sam pojeo, ali sam uklonio hljeb), zatim šampanjac koji sam odbio, a poslije slasnu tursku kavu, koju nijesam odbio.”
Barton je zaintrigiran time što je vila u kojoj su odsjeli pripadala njihovoj sekretarici Džejn Svonson, dok su Brijuni bili dio Italije. Odlučio je fotografisati i poslije joj pokazati.
Opis Josipa Broza
Drugi dan, 1. jula, otišli su do Titove vile, tamo ih je dočekao domaćin sa suprugom, prevodiocma, fotoreporterima i TV kamerama. Gosti su Titu i Jovanki dali svoj poklon, komadinu pirita u koju je bio ugraviran sat, elitni proizvod Van Cleefa i Arpelsa.
Barton je odmah rekao Titu kako je njegov lik u scenariju slabo postavljen i da ga premalo ima. Redatelj Stipe Delić, koji je bio prisutan, složio se s tim, iako ne previše oduševljeno. Glumčev komentar: “Možda ću raditi nešto bolje, osim da stojim i izgledam kao čovjek sudbine”.
Barton opisuje Tita kao iznenađujuće malog i delikatnog, s malim rukama, nogama i glavom, a zbog blago zatamnjenih naočara nije mu mogao odrediti boju očiju. Trbuh mu je popriličan, međutim, u ostatku tijela izgleda se vitko. Kada sjedne za sto, impozantan je. Glumac se prisjetio kako ih je princeza Margareta, njegova prijateljica, upozorila da Tito i Jovanka žive u neviđenoj raskoši, u odnosu na njihovu rezidenciju kraljevski dom u Bakingemskoj palati je zdanje srednje klase.
Nakon obroka razgovarali su o partizanima i 2. svjetskom ratu, a u jednom trenutku glumac je upitao Tita što misli o Staljinu. Dobio je odgovor: “Cijenio sam ga kao političara, ali mi se nije sviđao kao čovjek”. Kada su ostali sami, Tito je sporo ali korektno govorio engleski. Barton mu je spomenuo kako su mu rekli da Tito zna francuski, pa bi se mogli sporazumijevati na tom jeziku, no domaćin se pravio kao da ga nije čuo. Čim se pojavio prevodilac, Tito se vratio “srpsko-hrvatskom”.
Popodne ih je povezao svojim otvorenim Lincoln-Continentalom, “poklonom ljudi iz Zagreba”. Liz je sjela do Tita, a Barton je bio iza s Jovankom. Budući da je prešao preko oštrog kamena, Tito je probušio prednju desnu gumu, međutim, umjesto da stane, nastavio je vožnju i priuštio suputnicima desetak sekundi panike. Izašli su i pješke došli do tamošnjeg malog zoološkog vrta, a zatim se - na užas Bartona i Liz - opet pojavio Lincoln-Continental. Tito je ovaj put vozio poput pogrebnika dok im je pokazivao Brijune, ali su gosti svejedno umirali od straha.
Barton je upitao Tita što bi se dogodilo da je Čerčil otvorio drugi front kroz Balkan, prema Austriji, i zaustavio napredovanje Rusa? “Zaustavili bismo vas. U to vrijeme imali smo 35 divizija obučenih za borbu i oružje koje smo oteli Njemcima i Italijanima”. Gotovo u istom dahu rekao je kako je vjerovao Čerčilu, ali ne i Britancima. Barton je uzdahnuo da nije jedini koji ima takav stav.
Drugi dan, nakon sastanka s filmskom ekipom, tokom kojeg im je ponovio da mu skroje ulogu kako spada, inače neće imati što glumiti, Tito ih je poveo na more, uz pratnju dva torpedna čamca i policijsku podršku. Rekao im je kako je jadranska obala najsigurnija na svijetu, jer se podmornice i ratna postrojenja kriju u špiljama. Za ručkom je Barton primijetio kako se mnoge zvanice usiljeno smiješe, da ne bi otkrili kako im je dosadno, čak i uprkos tome što su već dosta popili. Zato je Liz bila u svom elementu, jer su svi pogledi bili uprti u nju.
Najzabavnija Titova anegdota bila je ona o njegovoj baki. Rekao je kako je bio presrećan kada je umrla, jer ga je stalno tukla. Liz je bila preneražena, no on je dodao: “Bila je mala, ali jaka i neprestano se ljutila”. Nije loša bila ni zgoda o Čerčilu. Sreli su se nakon što je potonji prestao biti premijer, Tito je sebi natočio dupli viski, a Englez je uzeo običan. “Zašto” - pitao je Tito - “kada si me ti naučio da tako pijem?” “Tada smo obojica bili na vlasti, ja svoju više nemam, a ti si svoju zadržao.”
