Nikola VUKČEVIĆ: Decenije u kojima Vlatko Gilić ne stvara najviše govore o nama samima

0806nikolav
Ne zamjerite - ne umijem da pišem i govorim o Vlatku Giliću onako kako on zaslužuje. Više bih umio da gledam njegova nova djela, onako kako ona zaslužuju, nego da pišem i govorim o onim pređašnjim.

Piše: Doc. dr Nikola VUKČEVIĆ

Objavljeno: 07. 06. 2013 - 22:57 Promjenite veličinu teksta: A A A

Povodom zatvaranja ovogodišnjeg izdanja poštovanog Telekom UnderhillFest-a i u čast nagrađenih – priređena je mini retrospektiva filmova istaknutog reditelja Vlatka Gilića. Tim povodom, kao nekadašnji student ovog uglednog univerzitetskog profesora, bio sam zamoljen da kažem par uvodnih riječi o filmovima koje su biili prikazani na zatvaranju, o poetici Vlatka Gilića, o njegovoj semantici i osobenom stilu, ne bih li publici - koja u najvećoj mjeri nije imala priliku da se susretne sa osobenim svijetom Gilićebog rediteljskog umijeća - približio diskurs iz koga je ovaj međunarodno renomirani reditelj nadahnuto posmatrao svijet. Na trenutak sam prekinuo montažu svojih “Dječaka iz ulice Marksa i Engelsa” i svesrdno se odazvao ljubaznom pozivu, u obavezi prema jednom festivalu koji stasava u ozbiljnu manifestaciju, ali i u dobokoj obavezi i poštovanju prema mom nekadašnjem profesoru. Slijede redovi koje sam izgovorio pred projekciju i par opažaja nakon nje.

I

Ovom večerašnjom mini retrospektivom nagrađivanih kratkih filmova reditelja Vlatka Gilića, Podgorica se kroz Telekom UnderhillFest na svojevrstan način upisala na listu gradova koji su u protekla tri mjeseca organizovali Gilićeve retrospekcije: Los Anđeles, Njujork, Ostin, Sijetl. Zasluga za to pripada jednom mladom festivalu, koji se na svoj način odupro poražavajućoj činjenici da je ovo prva crnogorska retrospekcija ove vrste - jedna od rijetkih na Balkanu - autora koga, na jednoj strani, svi svojataju da je njihov (kroz njegove ranije filmove i međunarodne uspjehe tih filmova), ali i autora koga, na drugoj strani, svi još više izbjegavaju da finansiraju i podrže kada su u pitanju njegovi novi projekti. I tako od 1982. godine, kada je bio u zenitu svoje kreativna snage i veoma visokoj mjeri međunarodnog uspjeha i poštovanja, kada su se tek očekivali grandiozni domašaji.

Često svojim studentima govorim: Čovjek je ono što njegova djela o njemu govore, a profesor i reditelj Vlatko Gilić se, nesumnjivo, svojim dometima kreacije, ali i načinom časnog života u nečasnim godinama koje su nam pojeli skakavci, na svom primjeru izborio za suštinsko i principijelno značenje ove Sartrove rečenice. Čovjek je ono što o njemu govore njegova djela koja su petog marta bila prikazana na Univerzitetu Berkli (Pacific Film Archive), potom sljedeće nedjelje na Univerzitetu Kalifornija, a onda i - u Američkoj kinoteci na Holivud bulevaru (sala sa imenom Stivena Spilberga) u Los Anđelesu... i tako dalje, i tako dalje... reditelja koji je jedini iz jugoistočne Evrope koga su američki kritičari svrstali među 50 velikana svjetske kinematografije (uz Čaplina, Velsa, Hičkoka, Tarkovskog, Felinija, Kjubrika, Bergmana, Kurosavu...). A nedjela našeg vremena, u kome Gilić ne stvara više od 30 godina, na isti taj način govore o svemu ostalom, pa i o nama samima.

Sinoć smo, dakle, bili u rijetkoj prilici da vidimo tri filma, koja su značajan činilac Gilićeve karijere i dokaz njegovog osobenog rediteljskog izraza, koji mu je obezbijedio relevantno međunarodno mjesto, ne samo u arhivima Univerziteta Harvard i Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku.

0806Incontinuo- In continuo (1971), koji je nagrađen kao Najbolji kratki film na Berlinskom filmskom festivalu te godine, za koga se - bez sumnje - može reći da je u međunarodnim razmjerama uzdrmao ili preispitao pojmove i žanrove kratkog filma, dokumentarnog filma, te upotrebe simbola i metaforičkog značenja u paralelnilm slojevima nivou narativnog značenja filma. On je, kako primjećuju mnogi kritičari, formirao osoben izraz koji relativizuje granice između dokumentarističke i fikcione strukture i, bez obzira na to da li su prisutniji elementi jedne ili druge, kroz njihovo prožimanje stvara nadahnute filmske eseje, u kojima se otiskuje njegov sopstveni tok svijesti. Stoga, naravno, gledaocu vrlo brzo biva jasno: klanica, u koju je smještena radnja ovog (dokumentarnog?) filma, najmanje je ono mjesto koje gledalac vidi, a suštinsko je mjesto koje gledalac osjeća svojim intelektom. Dakle, klanica filma In continuo metaforičko je mjesto poprišta priče o okrvavljenoj potrebi čovjekove prirode, u kojoj gledalac vidi da se kolje stoka za ljudsku ishranu, a zapravo shvata i percipira priču o tragediji svih civilizacija, od antičkih vremena do danas. I sve u desetak minuta filma, bez riječi. Postupak kadriranja, u kome se ne vidi životinja koja se ubija (kolje) nije urađen da bi sakrila neprijatnost čina za gledanje, već da bi pojačala metaforičko značenje filma, ali i da bi kroz snažne valunge kojima curi krv životinje na izdisaju - izgradila doživljaj na gledaoca, mnogo moćniji od realnosti. O tome veoma nadahnuto piše Nora Sayre, filmski kritičar New York Times-a, (18. januar 1974, str. 25). Takođe, činjenica da je reditelj Gilić doveo filmsku ekipu u jednu od titogradskih klanica - u godinama kada je već odavno živio negdje daleko - govori o snažnom intimnom interteksatualnom nivou ove priče, o snažnoj potrebi autora da ovu brutalnu priču snimi isključivo u gradu u kome je rođen.

0806danvise- Dan više (1972), prikazan na više od pedeset reprezentativnih međunarodnih filmskih festivala, je vizualno i pjesničko remek-djelo o ljudskoj težnji da se nastavi život više, tj. da je čovjek spreman ići kroz pakao ne bi li doživio samo jedan dan života više. Film sa fascinantnom atmosferom - koja je građena jednako kamerom, montažom i zvučnom obradom - vrhunskom fotografijom, fascinantnim ambijentom sumporne magle i nepreglednih količina nagog tijela, svih uzrasta i svih bolesti, u grču nade i nelagode, kao oda snazi ljudske nade. Na velikom platnu Telekom UnderhillFest-a ovo ostvarenje večeras je ostavljalo gledaoce bez daha tako očigledno, tako snažno. Kao da su se mnogi od njih po prvi put susreli sa snagom kinematografske istine i emocije – bez holivudskih trikova, postprodukcije, after effects-a i ProTools-a, kao da su se večeras po prvi put susreli sa time što to uistinu jeste FILM.

0806moc- Kruna projekcije bio je moćni i brutalni, na momente vidno bolni film Moć (1973), prvi Gilićev srednjemetražni film koji govori, kako bukvalno tako i metaforično, o snazi hipnoze, snazi opijenosti pojmom moći, te veoma kvarnom ljudskom suštinom, koja u stadijumu hipnoze (koji je dokazan veoma mučnim kadrovima probijanja iglom, koju su sprovodili svi protagonist filma, a koja je bila bolna za gledaoce, ali ne i hipnitisane aktere filma) razmišlja jedino o tome – kako da svoju moć (i status) potvrdi isključivo kroz mučenje i poniženje drugih. (Gledajući ovaj film, dolazimo do spoznaje o još jednoj ljudskoj potrebi - potrebi za moći, u kome je grupa muškaraca dobrovoljno izložena hipnozi i podvrgnuta sadističkom poniženju koga nisu svjesni. Naravno - u pitanju je još jedan Gilićev film izvan okvira prvog/osnovnog stepena fabulativne naracije, film o moći hipnoze, ponašanju naroda unutar hipnoze i želji pojedinca da vlada drugima.) Ovo ostvarenje, koje nije samo kruna ove projekcije već i Gilićevog dokumenataristično-metaforičnog rediteljskog pristupa - nakon koga je prešao na cjelovečernji igrani film - u očima gledalaca postaje fascinantno iz dva razloga:

1. Postaje šokiran spoznajom o brutalnoj/zločinačkoj suštini ljudske prirode - jer ona, kroz hipnozu govori iz najdubljih sfera ljudske podsvijesti – ljudske suštine, bolne ljudske istine;

2. Postaje šokiran snagom rediteljske ličnosti koja tako precizno kreira film sa hipnotisanim protagonostima (koji, samim tim, nisu ni svjesni prisustva reditelja i samog snimanja): hipnoza se konstantno, nedvosmisleno dokazuje stepenom brutalnosti, bola i poniženja kojima je učesnik eksperimenta izložen, jer prihvata očigledan bol probijanja tijela – bez otpora (naravno, bez ikakvih specijalnih efekata i trikova, na koje današnji Holivud troši ogromne budžete, a Gilić snagom svoje kreacije ostvaruje to isključivo voljom i ideativnom rediteljskom snagom).

Ovo fascinantno ostvarenje prikazano je u Kanu (oficijelna selekcija Paralele, 1973), kao jedan od rijetkih dokumentarnih filmova koji su ikada tamo prikazani – upravo na snazi svoje neponoviljivosti ideje i rediteljskoj snazi koja se umom i idejom izdigla iznad prvostepenog pojma dokumentarnog filma, radikalno ga nadilazeći. Fascinantan je trenutak u kome hipnotisani i ponižavani dobije priliku da hipnotiše drugog. Ako se današnji gledalac uopšte zapita šta je hipnotisani i ponižavani odlučio da uradi, kada mu se ukazala prilika da drugog hipnotiše - jednostavna je slika naše realnosti danas, i veoma jednostavan obrazac planetarnih devijacija ponavljanja istog obrasca, u kome nema iznenađenja i u kome ta osoba čini samo jedno: umjesto da voli i prašta – radi najgore brutalnosti, pa čak i svom učitelju/stvaraocu (u ovom slučaju – onome koji ga je naučio hipnozi, taj postaje brutalno iskorišten).

0806gilic1II

Kao nekadašnji student profesora Vlatka Gilića, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, imao sam rijetku priliku, sreću i privilegiju da, prije skoro dvadeset godina, od njega četiri godine učim o umjetnosti i zanatu Filmske režije, ali i o pogledu na svijet, njegovim vrijednostima i beskrajnim prostranstvima kreacije. Danas, mnogo godina kasnije, i te kako vjerujem da je publika u Podgorici, kroz ova tri filma, makar na kratko osjetila jedinstvenu snagu autentične poetike jednog velikog autora, o tome koje su dimenzije prostranstava kreacije i kakve su vrijednosti svijeta jednog velikog autora - koga smo se veoma lako odrekli: kako nekadašnja zvanična Socialistička Jugoslavija, tako i Srbija (u kojoj je proveo najveći dio svog života), pa i Crna Gora (u kojoj je rođen i u kojoj predaje po pozivu). Autora, čija filmska delegacija u Kanu 1977. (Kičma, zvanična selekcija Kanskog filmskog festivala: Glavni program) bila je manja od UDB-ine delegacije koja je poslata da prati šta Gilić govori i o čemu se radi u njegovom filmu, koji je - bez obzira na rijetku estetsku visinu do koje je dosegao - još na neviđeno doživljen za antisocijalistički i antidržavni, kada je (na jednoj strani) zbog ograničenosti intelektualnih sposobnosti organa reda koji treba da „jave“ svoje impresije o semantičkoj vrijednosti filma nakon kanske premijere, ali i (na drugoj strani) zbog snishodljivosti i poslušnosti nekolicine tzv. istaknutih umjetnika (od kojih neke i dan-danas ubrajamo među velike, sa prostora bivše SFRJ) koji su bili „konsultovani“ za umjetnički diskurs filma i njegovu komunikaciju sa savremenim socijalističkim trenutkom napredka jedne proleterske zemlje - pa je Gilić u toj sprezi mišljenja radnika, seljaka i „poštene“ inteligencije, od tada pa do danas, ostao obilježen kao neko ko je nepodoban za „našu stvar“, šta god bila ta „naša stvar“, i bez obzira što su se od 1977. do danas desile krupne tektonske društveno-političke promjene, pa je jedna „naša stvar“ zamijenjena drugom, pa i trećom. Bez obzira na tu promjenu, Gilić je ostao kao konstanta - velik i častan, u vremenima bez časti, inspirativan, za divljenje, nagrađivanje i proučavanje širom svijeta - ali i uskraćen za brojna djela, čije scenarije piše sve to vrijeme - a jednako je i naš kulturni prostor ostao bez vrijednih djela na koje bi danas naša kulturna tradicija i kulturni identitet imali pravo.

Istovremeno, svijet mu odavno ukazuje poštovanje, govoreći koliko snažno je bilo ono što je Gilić radio prije više od 30 godina, kada je i danas tako inspirativno i tako vrijedno, predmet analiza, istraživanja, model za učenje mladih generacija studenata, ali i predmet istraživanja mnogih magistarskih i doktorskih teza. Vjerujem da će sinoćna projekcija ostati trajno urezana u svijesti onih kojima će se upravo ukazati rijetka prilika da komuniciraju sa njegovim djelom, ali i kao gorak ukus opomene na sve ono što je trebalo ili moralo da slijedi u godinama nakon 1980, kada je u pitanju ovaj veliki stvaralac.

Ne zamjerite - ne umijem da pišem i govorim o Vlatku Giliću onako kako on zaslužuje. Više bih umio da gledam njegova nova djela, onako kako ona zaslužuju, nego da pišem i govorim o onim pređašnjim.

0806gilic2III

Post scriptum: komentari i napomene nakon projekcije

Dragocjenim naporom Crnogorske kinoteke večerašnja projekcija je ostvarena sa novih, remasterizovanih kopija Gilićevih filmova, i to je vrijedno poštovanja i pomena na kraju ovog teksta. Crnogorska kinoteka, koja je u ovim komplikovanim finansijskim vremenima učinila dragocjen napor vrijedan svake pohvale – da za nove (i postojeće) generacije u inostranstvu obezbijedi kvalitetan snimak ovih dragocjenih filmova – pokazala je da je institucija od nacionalnog značaja, koja zna šta su istinske filmske vrijednosti sopstvene kulture. Neobično je što sam i ja sam neke divne i snažne Gilićeve scene po prvi put vidio kako treba upravo večeras, posredstvom navedenih remasterizovanih kopija, i veoma sam zahvalan na tome. Vrijedno je reći: sala je disala u jednom, istom ritmu posvećenih gledalaca, koji su itekako postajali svjesni snage svakog novog Gilićevog kadra, svake njegove nove misli upućene gledaocu, i da to svakako ne bi moglo biti tako da nije novih filmskih kopija.

Uprkos utakmici crnogorske reprezentacije u fudbalu, uprkos toj logičnoj večerašnjoj euforiji kroz Podgoricu – sala je bila sasvim ispunjena, i to nekim novim generacijama gledalaca – što je vidan značaj doprinosa Telekom UnderhillFest-a, koji je svojim kvalitetom uspio da iznjedri i iškoluje neke nove mlade ljude, čiji senzibilitet treba njegovati i poštovati. Stoga, velika zaslužna pohvala za Telekom UndehillFest – koji je uspio da pomjeri svoj uticaj za jednu suštinsku stepenicu više, ali i da opstane uprkos navedenim finansijskim komplikacijama (i) ove godine, pokazujući (ko zna koji put po redu) da bez posvećenika i entuzijasta – nema velikih stvari.

Još nešto - da se vratim na reditelja Vlatka Gilića. Pred sinoćnju projekciju filmova zapitao sam se kako bi neka nova generacija gledalaca danas - više od 30 godina od nastanka ovih filmova i u jednom posve drugačijem kulturološkom i tehničkom diskursu kakav imamo danas – percipirala ova ostvarenja, kako bi ih doživjela, da li bi uopšte imala komunikaciju sa njima, s obzirom da je vidno sveprisustvo Holivuda i njihove filmske banalizacije, koja se već više decenija sastoji od „kombinacije raznih filmskih armagedona i drugih apokalipsi, umontiranih paralelno sa letećim vevericama i toplesima“ (citat je dragocjeni opažaj kolege Branka Baletića, sa kojim se očigledno slažem). Sjetio sam se inspirativnog semestralnog rada o Gilićevom filmu „In continuo“, koji je nadahnuto napisala studentkinja II godine cetinjskog FDU, Ana Vujadinović, i pozvao je da ga sinoć pročita pred gledaocima. Utisak je više nego lijep, sa još jednom (ovaj put - javnom) pohvalom mladoj koleginici, i uvjerenjem i nadom na cetinjskom FDU već uveliko stasavaju generacije koje znaju „ponešto“ i o umjetnosti i o zanatu. Takođe, vjerujem da je i samoj publici bilo zanimljivo što je makar na kratko zavirila u jedan studentski rad, ali i da su studenti razumjeli koliko može (i treba) da bude snažna, precizna i puna odgovornosti – njihova misao.

(Autor je reditelj i Šef katedre Filmske i TV režije na FDU Cetinje)

Foto: Aleksandar Jaredić / Vimeo

Komentari: 10

sanja sestic

07. 06. 2013 - 23:28

Uzivala sam na predavanju i projekciji veceras, duboko postovanje za istinski odnos bivseg studenta prema svom profesoru. Sve cestitke za Underhill i Vukcevica, takve stvari nedostaju ovom gradu! Nocas smo vidjeli i shvatili neke velike nove stvari o tome sta je poetika i kakvi filmovo dovode do toga da se sotane bey daha. Sa nastrpljenjem onda ocekujemo DJECAKE, Vukcevicu :) pazi se
simo

08. 06. 2013 - 10:45

hehe, ona cuvena 'koleginica' opet 'prati' nikolu po forumima, umjesto da pokusa nesto valjano da snimi, a ne da 'pakuje'

08. 06. 2013 - 12:33

Ni ovakvu priliku ne može da ostavi gdje joj je mjesto (tamo među ljudima koji su bili na projekciji), nego je potrčao da objavi tekst u medijima. A u prvoj rečenici reklamira svoj novi film. Nevjerovatno samoreklamiranje. Moram reći, bez namjere da budem nekulturna, ovi istupi su bez stila i mjere. I još nešto- tačno je da o svakom govore sopstvena djela. To znači da o N.Vukčeviću najbolje govore njegov film i ostala djela, poput one reklame za banku. Moram reći, i izvinjavam se, to su katastrofalna djela.
darko nikolic

08. 06. 2013 - 12:34

ovaj Vukcevic se trudi, prijatelju, veoma, i sa istim zalaganjem govori o problemima koji su isti - za njegove mladje kolege, za njegovog postovanog profesora, za esnaf kome pripada (u kome se snima jedan film u pet godina). Ako pogledas o cemu pise - jasno bi ti bilo. Odlican tekst je napisao i svojski se bori po svim frontovima u koje se upusti. Volio bih da zivim u gradu u kome on zivi. Volio bih da sam bio u prilici da odgledam sinocne filmove, zasto ne dodjete u Niksic?

08. 06. 2013 - 12:35

bio sam na predavanjima koje Gilic driz na Cetinju, studenti ga slusaju bez daha. Takvi su mu i filmovi i takva mu je snaga duha i svega.

08. 06. 2013 - 12:35

neko je ovo odavno trebao da kaze za Vlatka, vukcevic jedini ima srce i hrabrost da sve pogleda u oci i kaze sto misli, da se ne plasi

08. 06. 2013 - 13:03

zanimljivi komentari - javljaju se oni koje boli ono sto Nikola govori: - 'cijene' njegov trud na osnovu hiper-niskobudzetnog AJFELA, koji je bio na preko 30 medjunarodnih filmskih festivala, na kojima, da nije njega, nista iz CG ne bi bilo preko 20 godina... sto, da nisu i "Marksa i Engelsa" vec nedje vidjeli - smeta sto snima reklame, vise vole da im to rade ekipe iz beograda (btw - reklama za banku mu je odlicna, da nije tako ne bi im vec snimio nekoliko... valjda ta banka najbolje zna dali li im se isplati ili ne) a to sto je rekao na projekciji - treba da se cuje i vidi, jer je smisleno Marija, iskuliraj, imas ti pametnija svoja posla

08. 06. 2013 - 13:04

dobar test, lijepo misljen, odmjeren. Vlatko Gilic je jedan od onih Podgoricana koji smo se nekakolako odrekli: Borislav Pekic, Dusan Vukotic, Risto Stijovic, Boro Tamindzic - pojedinci koje bi svaka sredina trebala da cuva i njeguje za ponos. Na drugoj strani - mi njegujemo neke nase lokalne 'akademike' i smeta nam kad Nikola Vukcevic ima sta da kaze. Da je u DPS-u klanjali bi mu se
sanja manja

08. 06. 2013 - 13:04

zna se ko dzoniju 'pakuje' lose komentare, na dobar tekst. Sinoc je bilo sjajno, ljudi su s paznjom slusali nesto novo i gledali nesto jako
Novi komentar