Nakon dvadeset tri godine blistave karijere, pregršt trofeja širom nekadašnje Jugoslavije, nevjerovatnih partija i čudesnih golova, Petar Kapisoda danas igra posljednju utakmicu u dresu sa državnim grbom. Tačku na karijeru za divljenje staviće pred svojim navijačima, pred ljudima koje je, svojom bespoštednom borbom, činio radosnim, a veliki oproštaj uveličaće selekcija Njemačke!
Za desetak dana napuniće 37 godina. Da može da vrati vrijeme tvrdi da ništa ne bi mijenjao, sem jedne stvari: pazio bi da ne izlazi iz kuće u „baksuzne dane“.
- Lomio sam obje noge, obje ruke, prste, šili su me nekoliko puta, i da išta mogu da promijenim, pazio bi’ da u te dane ne izlazim iz kuće - u šali komentariše Kapisoda u razgovoru za Portal Analitika.
''Ostalo ne bih mijenjao! Izabrao bih isti put - sportiste. To je nešto najplemenitije, najzdravije. Sport je način života, u kojem ti na poseban način, izgrađuješ sebe, i fizički i duhovno. Na žalost, kada pogledam ovu omladinu, vidim da smo mi vaspitavani po potpuno drugim modelima, i drago mi je zbog toga.''
Odlazak majstora: Odluku o odlasku dugo je nosio. I odgađao, kao i uvijek - u interesu crnogorskog rukometa kojem je toliko dao.
''Poslije odigranog baraža prošlog ljeta sa Švedskom, mislio sam da će to biti moja posljednja akcija u reprezentaciji. Ipak, na insistiranje selektora ostao sam da odradim ciklus kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Danskoj i mislim da smo na dobrom putu da se plasiramo na još jedno veliko takmičenje. Drugo uzastopno! Biće to dobar zalog za buduće mlade igrače koji će nastupiti tamo. Dakle, odluka je donešena planski“, objašnjava Kapisoda.
I sada je sigurno pravi trenutak za to. U Podgorici, pred punom dvoranom, pred crnogorskim zastavama, protiv velesile kao što je Njemačka. Može li ljepše?
''Godinama sam se ponosio time što moje lice nikada nije bilo izlog mojih emocija. Ali, kada se nađeš u takvoj situaciji, nikada ne znaš šta će se desiti. Biće to čudni, pomiješani osjećaji, ali ja sam spreman na to. Cijeli život treniram. I kad odmaram ljeti najviše treniram, tako da mi neće to nedostajati. Ali, biće mi, sasvim sigurno, jako neobično što ne odlazim u dvoranu da treniram... No, odlaziću da gledam moje drugove, i to sa zadovoljstvom.''
Izuzetno bogata karijera: Lovćen, Crvenka, Partizan, Crvena zvezda, Bosna, Zagreb, Vest: Petar je prve sportske korake napravio davne 1992. godine. Od tada kreće njegova uspješna karijera.
'' Bio sam hiperaktivno dijete, i ta se energija morala neđe kanalisati, da ne bih o jadu zabavio roditelje po kući. Sreća da je u to vrijeme bilo uslova. Treneri su bili Vlatko Ćeranić i Miško Popović. Te prve treninge sam napravio na poligonu, i godinama nakon toga smo trenirali na betonu, jer nije bila završena dvorana na Cetinju. Kasnije se ispostavilo da je to bio moj životni put. Sa 13 godina sam postao prvotimac Lovćena, koji je bio član Druge jugoslovenske lige Jug. Brzo sam zaigrao za prvi tim, brzo sam ubačen u vatru, a i kasnije sam prije vremena uskako u patike prvoligaškog igrača'', priča Kapisoda o prvim uspjesima.
Slijedi vrijeme selidbi, nomadskog života. Ne postoji mnogo sportista koji su, pored rodnog grada, igrali u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Uslijedili su pozivi Patizana, Bosne, Zagreba… Najljepše se osjećao u Sarajevu, tamo mu je bilo što bi rekli skoro ''kao kod kuće''.
''Pet godina sam živio u Beogradu, dvije u Zagrebu, četiri u Sarajevu, i uvijek mi je bilo lijepo. Svaki od tih gradova je poseban, i ja sam srećan što sam svuda stekao prijatelje za cijeli život. Ali, taj period što sam proveo u Sarajevu - ostao mi je u najljepšem sjećanju.. Taj narod je najsličniji nama, po karakteru. Doživio sam tamo da mi cijela dvorana ''Mirza Delibašić'' skandira'', prisjeća se legenda crnogorskog rukometa.
Bio je saigrač, ali i protivnik mnogih velikana svjetskog rukometa. Bio je poznat po tome da je ''letio po terenu'', a i dan danas ne zaboravlja one koji su i te kako uticali na njegov razvoj kao sportiste i čovjeka.
''Imao sam sreću i privilegiju da je reprezentacija Jugoslavije bila sastavljena od igrača, od kojih su neki bili najbolji na svijetu. Neki od njih su znatno uticali na moj razvoj. Sjećam se desnog krila Aleksandra Kneževića, bio je igrač besprekorne tehnike, od njega se imalo puno toga naučiti. Dragan Škrbić je u svoje vrijeme proglašen za najboljeg pivotmena svijeta. Šterbik, kasnije je bio najbolji golman svijeta. Nenad Peruničić, jedan od najboljih šutera koji se ikada rodio. Danas Domagoj Duvnjak hara rukometom“, ističe Kapisoda. Onda ga je malo zamislilo pitanje o najtežem protivniku.
''Najteži protivnik sa kojima sam igrao? Zbog moje pozicije često sam bio „flaster“ na igrače koji su najviše muka zadavali ekipi. U direktnim duelima imao sam prilike da se probam sa Dušebajevim, Ričardsonom, Balićem, Stefansonom, Kim Andersonom i puno njih... To je zahtijevalo puno rada, što bi mi rekli, moraš da ''oreš po terenu''. To su bili „monstrumi“, a ne igrači.''
Momenti za pamćenje: Poziv da nastupi za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije, bio je pozitivan šok za njega; igrati u ekipi koja je imala nekoliko igrača svjetskog kalibra, bio je samo san.
''To je bilo nevjerovatno, jer ste morali biti čudovište da bi stali u red, kamoli da igrate. Imao sam sreću da sa 18 godina dobijem poziv od selektora, profesora Jezdimira Stankovića. Moj prvi nastup je bio na turniru četiri nacije u Španiji, protiv svjetskih prvaka Francuza. Tada sam prvi put vidio Štoklana, Ričardsona...''
Sve to, ipak, ne može se porediti sa prvim pozivom Crne Gore, nastupom za crveni dres.
''To je bio životni san! San mog đeda, oca, moj SAN! To je bila nevjerovatna emocija, ali i privilegija odabranih. Imao sam sreću da budem član prve crnogorske selekcije koja je izborila učešće na nekom velikom takmičenju. Trenuci koje sam doživio u crnogorskom dresu ništa ne može da zamijeni. Te utakmice koje smo igrali pred našim navijačima na Cetinju, u Podgorici, u Nikšiću, Baru, Bijelom Polju, je nešto što se ne zaboravlja, ostaje za cijeli život'', u dahu govori crnogorski as.
Poznat je kao neko ko ostavlja srce na terenu. Neko ko gine kada igra za reprezentaciju i upravo je zbog toga omiljen među navijačima.
''Drago mi je da sam ostavio takav utisak. Od malena sam naučio da je to jedini način igre koji može da donese rezultat. U ovom modernom rukometu, koji je i te kako napredovao, ne preostaje ti ništa drugo nego da igraš na taj način. Nema mjesta neradu, kalkulisanju, foliranju. Najveća satisfakcija poslije svega nije moj individualni uspjeh, već to što sam uspio da obradujem te navijače. Svi oni zajedno sa nama, najviše tuguju, i najviše se raduju.''
Živio je širom stare Jugoslavije, od Beograda do Zagreba, ali rodni kraj, svoje Cetinje nikada nije zaboravio. Crnogorski zbori, onaj cetinjski naglasak, još jedna je stvar zbog koje ga mnogi i te kako vole.
''Nikada mi nijesu bili jasni ljudi koji za sekund promijene jezik, naciju... Neko uđe u avion za Beograd i progovori ekavski. To nikada neću razumjeti! Pravi kvalitet i pokazatelj karaktera je da nikada ne smiješ zaboraviti odakle potičeš. Ja sam rođen na ovom cetinjskom kršu, i ponosan sam na to. Sva moja unutrašnja struktura proizilazi iz ovog krša.''
Sarađivao je sa velikim brojem vrhunskih trenera, između ostalih Jezdimirom Stankovićem, Tutom Živkovićem, Branislavom Pokrajcem, Linom Červarom, Veselinom Vujovićem, Perom Miloševićem, na kraju Zoranom Kastratovićem, ali Petra neće gledati kraj aut linije...
''Trenerski posao mi nije zanimljiv. Možda nekada u budućnosti budem radio sa đečicom, pošto su oni vrlo zahvalni za rad... Ali, vjerovatno ću ostati u sportu. Sada, u kojoj mjeri i ulozi tek treba da razmislim. Imam neke privatne planove, ali o tome više u septembru'', još ni sam nije načisto Kapisoda.
Jedno je izvjesno: večeras, u 20 sati, Petar Kapisoda igra posljednju utakmicu za crnogorsku reprezentaciju, a njegovo ime trajno ostaje u istoriji crnogorskog, ali i evropskog rukometa.
Bojan ŠUKOVIĆ
