Umjesto državničke mudrosti i hrabrosti koju je tada trebalo pokazati, nadležno ministarstvo se služilo populizmom očekujući valjda da će se u međuvremenu problemi sami od sebe riješavati. Zasipalo nas je obećanjima koja nemaju nikakvo ekonomsko utemeljenje, i zamajavalo je i našu i međunardonu javnost najnovijim zaključcima koje je u Parlamentu nesebično prihvatilo, a samo nakon desetak dana konstatovalo ono što je SDP od početka tvrdio – da ih je nemoguće realizovati.
Sada kada su potrošili sve moguće izgovore zbog kojih navodno ne mogu raskinuti ugovor sa CEAC-om, shvataju da je stečaj rješenje, a ne problem kako su koliko do juče tvrdili, zaboravljajući pritom da je danas mnogo teže sprovesti sam postupak stečaja nego onda kada smo mi to predlagali. Kako su do sada potrošili ne samo dragocjeno vrijeme, nego i značajan dio kredibiliteta za rješavanje problema koji su sami izazvali, ostaje da vidimo na koji način su planirali da stečaj sprovedu, nakon čega će SDP zauzeti konačan stav o najnovijoj prilično zakašnjeloj odluci.
Po ko zna koji put u dvije decenije postojanja, SDP je dobila potvrdu vremena za svoju politiku. Osjecaj zadovoljstva zbog toga je zanemarljiv, jer je država zbog jeftine, a veoma skupe, demagogije pretrpjela višemilionsku štetu. Odlaganje neminovnosti i “naknadna pamet” resornog ministarstva je plaćena desetinama miliona eura novca naših gradjana i još skupljom međunarodnom blamažom.
