Govoreći o životu ispunjenom brojnim putovanjima i radu po raznim gradovima, tokom dugogodišnje košarkaške karijere, Tanjević je kazao da kada sleće u Sarajevo osjeća da je kući.
„To je grad koji je bio Jugoslavija u malom, a najviše je učinjeno da se on rasturi, kao simbol jugoslovenstva. Meni je i Jugoslavija bila mala. Otišao sam u Italiju sa željom da se vratim, a u međuvremenu se moja zemlja raspala. Osjećam se bezmalo kao apatrid. Sad sam Italijan, Turčin, u Beogradu me neki zovu poturicom. Ja imam pasoš Turske i vrlo sam zadovoljan sa njim. Crnogorski mogu dobit jer sam rođen u Pljevljima, ne moram tražiti intervenciju“, kazao je kroz osmijeh Tanjević.
Na pitanje kad je prvi put došao u Sarajevo poslije rata, Tanjević je rekao da se dugo opirao iz nekog sopstvenog stida, kao da je sam pucao iz snajpera.
„Sad me hvata nostalgija. Ali i u Titogradu sam na svom, poznajem mirise, ovaj grad, ali mi fali vremena, kazao je Tanjević.
Čuveni sportista se osvrnuo na njegovo prijateljstvom sa Mirzom Delibašićem, podsjećajući da ga je posjetio u bolnici kad je bio teško bolestan.
"Mirza je imao 185 cm, u krevetu se smanjio za 10 cm. Sjećam se, donio sam mu dvije šteke Malbora, a on me pita, zamajava, kao da je sve u redu. Žao mi je što nisam sa njim bio nježniji, jer sam skrivao u sebi da njega više volim nego ostale. Mirza je bio divan čovjek, kazao je Tanjević.
On se prisjetio svojih dragih prijatelja iz Sarajeva, među kojima i Davorina Popovića.
"Davorin me uvijek zvao Bogdane. U isto vrijeme su on i Mirza bili u bolnicama, pa sam posjećivao naizmjenično i jednog i drugog. Opirali su se bolesti, šalili, tako su izgledale moje posjete njima", kazao je Tanjević.
Upitan ima li u današnjoj košarci išta od onoga iz vremena njegove mladosti, on je kazao da su sada druga vremena. "Mi nismo imali strane igrače, nije bilo toliko novca, ovo je potpuno drugo vrijeme", kazao je Tanjević.
