Za dobitnike ovogodišnje Trinaestojulske nagrade ne idu studiozne analize njihovog djela. Jedan se brani, preletač je u pitanju, snalaženjem na terminalima međunarodnih aerodroma. Slično su utemeljena i navedena obrazloženja žirija. Mnogo jača se potka traži za najviše državno odličje, a ovi su jedva na prtenoj osnovi. Drugog dobitnika brane kvantitetom, a ne kvalitetom: za dvije godine, kažu, napisao je četiri knjige!? Bilo bi svakako bolje da je za četiri godine napisao dvije knjige. Trećega dobitnika više niko ne brani. On je zaveden i napušten. Opšta inflacija nekritičnosti i nekontrolisane stihije.
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Crna Gora se boji nacionalne svijesti i savjesti, pa su ovogodišnji dobitnici nacionalne nagrade - mjera, cijena i ocjena toga stanja.
Od nagrade nijesu odustali dobitnici već uručilac, predsjednik Parlamenta. Otiša je u dvodnevnu posjetu susjednoj zemlji za nacionalni praznik svoje zemlje. Nečuveno je, ali izvodljivo je. Boraviće u zemlji koju dobitnici nagrade, a i većina žirija smtra svojom maticom, a Crnu Goru svojim trutom, kome pripadaju samo po urođeničkom poreklu. Da su valjali „matici” ona bi ih davno otela bez pitanja i štampala u tvrdom povezu s predgovorom u vidu posjedovnog lista, bez pogovora. Doduše, ni ovđe se za njih ne zna ili jedva zna. Čuveniji su postali po džamali oko nezaslužene nagrade nego po (ne)čuvenom djelu za nagradu. Tako je od najveće državne nagrade napravljena alternativa jer je i uručilac alternativan. „Otac” je na službenom putu.
Kako „valorizovati” nagradu: Sad bi dobro pasovala još jedna alternativa u vidu performansa. Kad se uručioci tobože nećkaju, nagradu bi trebalo javno izložiti u nekoj samoposluzi pa neka se laureati sami posluže. Budući da Voli ima najveći lanac supermarkata mogao bi odraditi alternativu pod parolom „Ko voli - nek izvoli!” Kad se laureati namire, obavezni su da na kasi plate PDV na sumu koliko iznosi državna nagrada. Sam PDV bi kaštao nagrađene koliko dobra plata jednog doktora ili profesora ove zemlje.
Tada bi se najjasnije viđelo kako i koliko država nagrađuje pođekad svoje miljenike za ruženje države. Potom u svim marketima puštiti u promet 13-julku u vidu robe široke potrošnje (donji veš, ubrusi, toaletni papir, hrana za kučiće i sl.) a da cijena ne prelazi 13 eura. Pa kad se taj udes udesi neka svaki anonimni potrošač izađe slavodobitno s 13-julkom, jerbo su dobitnici samo potrošači nagrade, a ne njeni zaslužnici... I malo su javniji po svom djelu od anonimusa bez djela... te da se ta farsa jednom završi i ozakoni bezakonje.
Zakon za pod glavu: Uostalom, što znači novi zakon o nagradi kad su kriterijumi i odgovornost za nju srozani ka čarape burdelj dame? U zemlji đe uvozne folk parade mame u jatima njene visoke dužnosnike na turbo folk koncerte ovo je nivo i standard kulture. U tom smislu nagrade bilo kog nivoa su realan odraz vladajuće subkulture.
Dobitnicima ovogodišnje Trinaestojulske nagrade se daju činovničke, a ne umjetničko literarne i naučno stručne ocjene. Uz njih ne idu studiozne analize njihovog djela relevantnih analitičara da se laureati na njih mogu pozvati. Jedan se brani, preletač je u pitanju, snalaženjem na terminalima međunarodnih aerodroma. (Moja kuma Ljulja iz Tuzi je tri puta prelijetala okean preko najmanje tri aerodruma i nikad nije pobrkala, ali nije nosilac 13-julke.) Slično su utemeljena i navedena obrazloženja žirija. Mnogo jača se potka traži za najviše državno odličje, a ovi su jedva na prtenoj osnovi. Drugog dobitnika brane kvantitetom, a ne kvalitetom: za dvije godine, kažu, napisao je četiri knjige!? Bilo bi svakako bolje da je za četiri godine napisao dvije knjige. Trećega dobitnika više niko ne brani. On je zaveden i napušten. Opšta inflacija nekritičnosti i nekontrolisane stihije.
Simboli, nagrade i laureati: Sve je počelo davno s mutnim vremenima i ljudima. Kasnije je ojačano s predsjednikom države kome je dopušteno izigravanje himne i koječega još. Onda je sve nadgrađeno i nagrđeno devastacijama svega što nosi predznak crnogorski, od istorijsko-crkvenih objekata do novokomponovanog živopisa na fasadi staroga grada u H.Novom... Iako je sve pod zaštitom, kontrolom države, sve je dopušteno bez ijedne primjedbe od strane države.
Prije nekoliko dana (sa ili bez zasluge Krivokapića?) novinari su ocjenili da je izbor R.Krivokapića na mjesto predsjednika Parlamentarne skupštine OEPS-a najveća pobjeda Crne Gore u njenoj istoriji. Jedan radijski novinar u euforiji se izjasnio u ime svih „kako smo srećni!”. Nesrećni svakao nijesmo, ali ako je to najveća pobjeda Crne Gore, unesrećeni smo sigurno (ne)znanjem o svojoj zemlji do nepristojnosti. Činovničko-admistrativna funkcija u mandatu od dvije godine više vrijedi od svih datuma koji su kroz istoriju i obezbijedili da neki Crnogorac bude izabran jednoga dana na neko značajno mjesto u nekoj međunarodnoj instituciji!? Prosuli smo se ovoga vakta pa taman da neko naš sjutra zamijeni Gen.sekretara UN-a Ban Ki Muna.
U svakom slučaju 13-julska nagrada (ni)je zaslužila da ide u ruke umiješane - ne jednom - protiv darodavca (ali i darodavac je umiješan). No slavodobitnici su bili činovnici s portfeljom, iste države. Prema tome i simbolika ovogodišnje 13-julke: ko joj je ikad služio u prljavim vremenima - biće čist kad tad... I došlo je - baš sad. U tom smislu nagrada je zaslužena kruna takvog ponašanja i treba da im je uruče na najvišem nivou, jer je žiri je iz glave cijele crnogorske Skupštine. Nije prvi put - a neće biti ni posljednji - da velike nagrade odu u prljave ruke. Stoga pošteni zaslužnik ne treba ni da je prima iz sličnih ruku. Ovi su je primili jer su slične ruke na obje bande.
