Koliko crnogorski građani generalno mogu voditi računa o kvalitetu ishrane najbolje pokazuje podatak da je prosječna zarada u junu iznosila 481 eura, dok vrijednost minimalne potrošačke korpe prelazi 800 eura. Imajući u vidu da za hranu i piće treba izdvojiti više od polovine prosječne zarade, jasno je da crnogorski potrošači dominantno “brinu” o – kvantitetu, a ne kvalitetu ishrane.
Drugim riječima: građani Crne Gore moraju prvo da razmišljaju o golom preživljavanju, samo manjina može da brine o kvalitetu israne.
Stiče se utisak da su građani duboko svjesni značaja kvaliteta ishrane i da se u domenu percepcije ne bi trebalo puno truditi na edukaciji. Ali, ključni problem je - mogućnost obezbjeđivanja novca da se prehrani porodica. Pri tom, nemaju svi iste probleme. Najniža je kupovna moć na sjeveru zbog visoke stope nezaposlenosti i manjih zarada, s izuzetkom Pljevalja gdje su zarade veće zbog bolje plaćenog radnog angažmana stanovnika u termoelektrani i Rudniku uglja. S druge strane, zarade u Podgorici i na jugu države su veće od prosjeka. Prva Studija o siromaštvu djece u Crnoj Gori, koju je UNICEF objavio u aprilu 2012, pokazala je da djeca čine većinu onih koji žive siromašno: 10 odsto djece i 6,1 odsto odraslih živi u siromaštvu u Crnoj Gori, sa mjesečnom potrošnjom - manjom od 169 eura.
Tipično siromašno dijete je starosti do pet godina i živi na sjeveru Crne Gore u seoskim području. Na sjeveru stopa dječjeg siromaštva iznosi 19 odsto, što je četiri puta više nego u centralnom dijelu Crne Gore (5 odsto) i gotovo dva puta više nego na jugu zemlje (10 odsto). Stopa siromaštva djece koja žive u ruralnim područjima u Crnoj Gori je 23 odsto i skoro šest puta je veća nego u urbanim područjima (3,74 procenta).U studiji Monstata “Analiza siromaštva u Crnoj Gori u 2010. godini” navodi se da je stopa siromaštava na sjeveru iznosila 10,3 odsto. te da u tom regionu živi 28,9 odsto stanovništva Crne Gore, ali i 45,2 odsto svih siromašnih. Stopa siromaštva u centralnom regionu iznosila je 5,9 odsto, a u južnom 2,6 odsto.
Socijala za 79 hiljada ljudi: Što se tiče socijalnih davanja, zvanični podaci Ministarstva rada pokazuju da je u zadnjih pet godina iz budžeta po tom osnovu izdvajano tri i po do pet miliona eura više na godišnjem niv ou- tako je 2007. godine za socijalna davanja izdvojeno 28 miliona, u 2008. premašen je 31 milion, dok je 2009. raspodijeljeno 35,45 miliona eura. Sljedeće, 2010. godine dato je preko 41 milion, dok je 2011. godine budžet za socijalna davanja iznosio 47 miliona eura.
Imajući u vidu da broj korisnika socijalnih davanja konstantno raste, iz Vlade je najavljeno da će uskoro biti završen projekat uvođenja socijalnog kartona. Ovaj projekat je bitan kako bi se, prije svega, utvrdilo ko ima pravo na korišćenje nekog oblika socijalnog davanja - u javnosti se često spekuliše, a ponekad i ilustruje primjerima, da se socijalnim davanjima “nagrađuju” glasači vladajuće koalicije, te da bi država postigla značajne uštede u slučaju da postoji politička volja da se “raščiste” spiskovi korisnika socijale. Najveći broj korisnika socijalnih davanja živi u Podgorici, Nikšiću, Plužinama i Šavniku. Krajem 2011., prema podacima resornog ministarstva, je neki oblik socijalne pomoći primalo 79 hiljada građana.
Lijepo i korisno, osim jedne “kvake”: priča o izradi socijalnog kartona datira još od sredine devedestih, kada je bivši ministar rada i socijalnog staranja Predrag Drecun najavio “kao prioritet” pravljenje registra. Pitanje je da li će aktuelni ministar Predrag Bošković konačno ispuniti državno obećanje dato još prije više od decenije?Kontrola kvaliteta i uvozni lobi: Tako Crna Gora uglavnom tapka u mjestu. Ispravnost i bezbjednost hrane, odnosno kontrola njenog kvaliteta, je pitanje koje se u ogromnoj većini slučajeva “pretresa” tek kad se otkrije problem i dođe do povlačenja spornog proizvoda u regionu (primjeri jaffa keksa, srpskog bijelog kukuruza za sadnju itd). Činjenica je da u domenu kontrole kvaliteta i izdavanja obaveznog sertifikata o ispravnosti proizvoda ima značajnih pozitivnih pomaka, ali bez obzira na to i dalje ima dovoljno prostora za zloupotrebe i korupciju. Prema tvrdnjama zvaničnika Centra za zaštitu potrošača, optužbe građana da veliki trgovački lanci prepravljaju rokove trajanja pojedinih prehrambenih proizvoda je - faktički nemoguće dokazati.
Mada sve veći broj crnogorskih proizvođača uvodi odgovarajuće standarde kvaliteta (Plantaže, MI Goranović, Pirella…), generalno se o značajnijem podizanju kvaliteta hrane u Crnoj Gori ne može govoriti.Domaći poljoprivrednici se s punim pravom žale na dugogodišnju praksu legalnih i “divljih” uvoznika da po damping cijenama nabavljaju prehrambene proizvode sumnjivog kvaliteta iz zemalja okruženja, ali i egzotičnih destinacija. Iako je riječ o lako kvarljivoj robi, lani je npr. gro paradajza na crnogorsko tržište stigao iz Makedonije, Grčke i Južne Amerike, što je potpuno “dotuklo” ovdašnje proizvođače koji svoju robu nijesu mogli plasirati po iole konkurentnim cijenama. O postojanju tzv. uvoznog lobija se dosta neformalno priča, ali zvanično to neće niko da prizna, tako da se ovo pitanje i dalje tretira kao tabu tema. Drugi problem sa aspekta kvaliteta hrane je švercovana roba, koja stiže do krajnjeg korisnika bez kontrole kvaliteta i koja se nerijetko prodaje u nehigijenskim uslovima.
Bezbjednost hrane i eurointegracije: Svima dobro poznat slučaj “afere aflatoksin” pokazuje da se pitanje bezbjednosti hrane mora posmatrati na regionalnom nivou.
Iako su se nedjeljama i mjesecima mediji bavili različitim aspektima problema sa (ne)dozvoljenom količinom štetne supstance u mlijeku, čini se da je afera motivisana prije svega borbom proizvođača za osvajanje regionalnog tržišta. Za ilustraciju ove tvrdnje: iako je u SAD je dozvoljena deset puta veća količina aflatoksina u mlijeku nego u ex Yu zemljama, afera je proizvela efekat straha i panike među potrošačima koji se ustručavaju da kupe mlijeko, premda je riječ o osnovnoj životnoj namirnici.
Tokom izbijanja “priče o aflatoksinu” Crna Gora je pravovremeno povukla mlijeko sa spornom količinom aflatoksina iz prodavnica, uz pojačanu kontrolu domaćih proizvođača. Svakako da će pitanje bezbjednosti hrane dobijati na značaju kako bude odmicao proces eurointegracija, jer će proizvođači morati da zadovolje stroge kriterijume kako bi im se pružila prilika da izvoze robu na tržište od preko 500 miliona stanovnika.
S druge strane, Crna Gora uvozi petnaest puta više hrane nego što izvozi, što – u prevodu znači - da je veoma teško kontrolisati baš sve što se ovdje unosi iz inostranstva. Treba imati u vidu da se hrana ne plasira samo za 620 hiljada stanovnika Crne Gore, već ljeti za milionsko tržište koje čine turisti i iseljenici koji “obiđu rodnu grudu” za vrijeme godišnjih odmora.
Prema podacima Monstata, lani je Crna Gora uvezla hrane i pića za 409 miliona, a izvezla u vrijednosti od - 27 miliona eura. Poražavajući podatak je da je uvoz hrane i pića bio 40 miliona veći od kompletnog izvoza. Uvoz hrane i pića je lani bio osam miliona eura veći nego godinu ranije.
Ni robnih rezervi, ni otkupa: Što se tiče obima nacionalne poljoprivredne proizvodnje, nerealno je očekivati da će situacija značajnije popraviti u narednom kratkoročnom periodu.
Agrobudžet Crne Gore je sa nešto preko jedan odsto proporcionalno najmanji od svih država regiona, a država očito nema novca ni za formiranje robnih rezervi, kojima bi se mogao “peglati” eventualni rast cijena hrane. Svojevremeno, robne rezerve su omogućile građanima Crne Gore i Srbije da prežive sankcije Ujedinjenih nacija krajem ’90-ih godina prošlog vijeka. Zbog budžetskog deficita ove godine je izostao organizovani otkup proizvoda, što će nesumnjivo rezultirati smanjenjem proizvodnje hrane i novim povećanjem uvoza.
U Vladi se prvenstveno uzdaju u povlačenje novca za poljoprivredu iz IPA fondova. No, pitanje je koliko su domaći proizvođači obučeni za apliciranje novca iz EU i - još teže pitanje – koliko će vremena proteći dok se u ovoj oblasti konačno uvede red, bez obzira na tempo priključenja Evropi.
Siniša GORANOVIĆ
