U Katedrali Sv. Tripuna pod vođstvom maestra Andresa Mustonena orkestar će izvesti djelo koje je Marović nazvao „Iskra besamrtna“. Inspirisan djelom „Luča mikrokozma“ Petra Drugog Petrovića-Njegoša kompozitor je kroz muziku ispitao ne samo ideju kojom se Njegoš u tekstu bavi, već i principe sopstvene ideje. Ovo petnaestominutno djelo za gudački orkestar i naratora (Srđan Grahovac) bilo je i povod da se kompozitor odredi prema Njegošu, da se vrati, kako kaže, djelu našeg velikana na jedan studiozniji način, ali i da se vrati akademskom stvaralaštvu.
Na ovogodišnjim Don Brankovim danima muzike premijerno će biti izvedena Vaša kompozicija, koju ste pisali kao porudžbinu za KotorArt. Kako je došlo do saradnje s festivalom?
- Odavno se nisam bavio ovakvom vrstom muzike. Prvi put sam za gudački orkestar pisao kada sam bio student, prije više od deset godina. U međuvremenu sam se profilisao kao kompozitor primijenjene muzike, pisao sam dosta za pozorište, muziku za petnaestak predstava, i na tom polju sam postigao određene rezultate. Mene su direktoru festivala Ratimiru Martinovuću predložili ljudi iz tog pozorišnog svijeta koji su imali poverenja u mene. Konkretno, predložila me je rediteljka Ana Vukotić. S obzirom na to da sam kompozitor primijenjene muzike, džez muzičar itd, te ovo nije u potpunosti moj fah, bio mi je izazov da se vratim u „akademske“ vode.
U svijetu tržišne umjetnosti kompozitorska porudžbina često se zasniva na veoma preciznim zahtjevima od poručioca/festivala u koje spadaju instrumentacija, trajanje, karakter djela itd… Kakve ste zahtjeve od festivala dobili u vezi s ovom porudžbinom?
- Osnovni zahtjev je bio da to bude djelo za gudački orkestar i da uključuje naratora, te da se implementira Njegošev tekst po mom izboru. Implementacija vanmuzičkih sadržaja – tekstualnih, vizeulnih, dramskih - jeste nešto što lično ne bih zapravo uradio. Pogotovu zato što je Njegoš nezahvalan jer je sam po sebi dovoljno jezgrovit. Njegove riječi su dovoljno supstancijalne da bi svako muzičko podcrtavanje moglo samo da im škodi. Vrlo je teško Njegošev tekst implementirati tako da na kraju sve ispadne ukusno.
Naslov Vaše kompozcije „Iskra besamrtna“ ukazuje na to da ste se uputili ka Njegoševom djelu „Luča mikrokozma“. Šta je to što je opredijelilo Vaš literarni izvor?
- Dvoumio sam se koji tekst da izaberem i da li da pristupim kao u primijenjenoj muzici, da pišem songove kao što sam radio za pozorište. Ono što mi je olakšalo izbor jeste to što sam tekst, koji sam već izabrao, neposredno prije toga koristio u jednoj predstavi Slobodana Milatovića koja je bila izvedena povodom otvaranja ovogodišnjeg festivala Grad teatar Budva. U tom performansu, u kojem je isto ključni odlomak bio „…iskra besamrtna…“ iz „Luče mikrokozma“ pristupio sam potpuno drugačije. Isti tekst sam obradio s bendom u pastišu njuvejva i vizantijske muzike kao jednu stilsku vježbu. U slučaju ovog djela za Kotor art automatski sam sebe lišio takvog izbora, pa mi je ostalo samo da tretiram orkestar potpuno školski, bez stilskih vježbi, tih nekakvih savremenih tendencija, bez ironije, dekonstrukcije itd.
Kako ste doživjeli tekst iz Luče i kako ste ga implementirali u djelo?
- Zanimljivo je da se sam tekst bavi idejom ideje: „Gle, idejo, iskro besamrtna,/ do sad su te struje i potoci/Okeana ovog zanosile,/Sad nas evo na izvor čudesah…“ Cijelo djelo „Luča mikrokozma“ jeste jedna romantičarska metafizika. Ovaj odlomak izlazi iz cijele te priče, ali se mistifikuje ideja kao takva. Htio sam da izbjegnem donekle tu mistifikaciju. Pored toga, Njegoš je ukazao na neke specifične relacije koje umjetnik ima dok se bavi asocijacijama i idejama, ukazao je na način na koji ideja teče, na koji se razvija… To je i dalje primjenljivo, iako je riječ o starom tekstu. Dakle, mogao sam se baviti tekstom na jedan nov način i da ga muzički oslikam, ali ne doslovno u dramaturškom smilu, nego da pokažem kako se moja muzička ideja razvija.
To obraćanje romantičarskoj poeziji i gudačkom orkestru, kao klasičnom ansamblu, sugerisalo bi promišljanje Vašeg djela kao neoklasičarskog. Kako ga Vi razumijete?
- Htio sam da Njegoša shvatim ozbiljno, ali ne na isti način na koji on promišlja. Na primjer, ima jedan stih kojim završava pomenuti odlomak – „Ovđe naše sile isčezaju“. To je ono, što bi Kiš rekao, nesvjesno autorsko ispovijedanje, autorsko priznanje, kada više ne znaš šta ćeš. Dakle, tu i moja ideja prestaje, dotle sam došao. Slična stvar se dešava i u samoj muzici. Tačno kada narator Srđan Grahovac izvgovara taj dio, dešava se i na muzičkom planu iscrpljenost ideje. Nakon toga slijede dva minuta nekakvog orkestarstkog „trabunjanja“, koje bi da sam se rukovodio kompozitorskim formalnim aršinima odmah odsjekao. Ali, riješio sam da taj dio ostavim zato što on svjedoči o tome šta je ideja i dovodi u vezu cijeli tekst sa cijelom kompozicijom. Da li je ta naknadna „pamet“ i naknadni koncept čitljiv i publici, ne znam – to ćemo vidjeti.
Tokom ove godine Njegoš se slavi gotovo na svakom koraku. Festivali različitih žanrovskih osnova pozivaju se na Njegoševo djelo, reprodukujući ga muzikom, govorom, pokretom… Koliko se ljudi zaista određuju prema Njegošu, a koliko je riječ samo o paravanu u godini inspirisanoj jubilejom?
- Mene to iskreno ne iznenađuje previše. Nekako je za očekivati. Sad je jubilej i sada se priča o tome. Pitanje je i da li bih se ja prvi bavio Njegošem da nije jubileja i da nijesam bio poslovno angažovan. Iz mog ugla, mogu samo da primijetim da je to bavljenje bilo korisno. Mi smo imali „Gorski vijenac“ kao lektiru, a ja sam kao mladi buntovni đak mrzio svako nametanje, tako da nijesam nikada htio da pročitam „Gorski vijenac“ kako treba. Isto tako, nikada prije nijesam sjeo ozbiljno da čitam „Luču mikrokozma“ već sam samo prelistavao odlomke. Sad sam bio prinuđen i to je bilo dobro iskustvo. Zato mogu da formiram stav prema svemu tome, kakav god on bio, mogu da se prema tome odredim. Danas svi imaju različite stavove o Njegošu. Svi ga doživljavaju drugačije. To je svakako dobro. Nije nužno da to bude kritički, afirmativni ili ironijski stav, ali je važno da se prema nečemu, u ovom slučaju Njegošu, odredimo.
Pomenuli ste vaš buntovnički period, a na buntovništvu počiva i ono što se kao alternativno prepoznaje u popularnoj muzici, čiji ste takođe predstavnik kao autor i muzičar. Kako biste ocijenili crnogorsku muzičku scenu iz tog aspekta?
- Ako ćemo govoriti o muzičkoj sceni u Crnoj Gori, ne postoji ni mejnstrim ni alternativa. Naše relacije naspram toga su uvijek van Crne Gore. Mi se određujemo prema nečemu što nije ovdje prisutno. Ja se bavim alternativnom muzikom, eksperimentalnom, elektronskom, i to više pripada popularnom žanru, nego akademskoj muzici. Lično, uvijek se vodim prema muzici iz inostranstva. Posredstvom medija i interneta možete da steknete uvid u to šta se dešava u svijetu, da pratite ono što vam se sviđa. U stvari, alternativna muzika postoji onoliko koliko postoji u medijima.
U pop kulturi ste prepoznati kao svestrani muzičar. Bavite se različitim žanrovima, od roka, preko bluza i džeza, do elektronike… Šta je to što Vas okreće svim tim različitostima i ne zadržava Vas u jednom žanru/stilu?
- Nikada mi muzika nije bila način identifikovanja s nekom subkulturom. To je možda moja prednost, a možda i mana. Razlog tome jeste što sve posmatram muzički, a što treba da zahvalim muzičkom obrazovanju. Uvijek su me zanimale muzičke relacije nekih žanrova, prije nego cijela subkulturna priča. Jer, kada se čovjek veže samo za jedan žanr to je zato što u njemu prepoznaje nekakav indentitet. Svoj identitet formiram na neki drugi način koji je isto tako iskonstruisan, ali me ne vezuje ni za kakvu subkulturu. Zato se bavim svim i svačim, jer mi je sve na svoj način zanimljivo.
Dosta ste angažovani u pozorištu. Šta sada komponujete?
- Trenutno pišem mjuzikl za jedno kanadsko pozorište s kojim već treći put sarađujem. To je jednа zanimljiva pozorišna trupa iz Kanade koja putuje po cijelom svijetu. Nekada su imali putujeće pozorište, karavan s konjima i izvodili lutkarske predstave po cijelom kontintetnu. U jednom momentu su sve to napustili i kupili su brod, drveni jedrenjak. Zadnji put su imali turneju po Mediteranu, a trenutno se nalaze u Nju Orleansu.
Kakva je tema mjuzikla?
- Njihova tematika je uglavnom borba mladih buntovnika protiv zlih kapitalista. To je generalna tema svih mjuzikala koje sam radio za njih, samo što se mijenjaju likovi i naravno sama radnja. Riječ je o jednoj politički angažovanoj, ljevičarskoj umjetnosti. Tu sam našao neko svoje mjesto zato što su umjetnici potpuno otvoreni. Imam vrlo laku komunikaciju s njima i puštaju me da radim. Za njih sam komponovao nešto što bi se u našem podneblju smatralo vrlo avangardnim, ali za njih je to potpuno prihvatljivo.
Koliko je za Vas folklor prihvatljiv kao model u komponovanju?
- Jako cijenim folklornu muziku svih naroda i svih podneblja. Ljudi se često čude koliko volim gusle. Ali, ne mislim na novokomponovane guslare, već autentičnu praksu. Siguran sam da to čujem drugačije nego prosječan konzument. Mene zanima zvuk gusala, njihova snaga, postupci sviranja, improvizacija…. Dešava se da traže od mene da u komoziciji koristim folklor. Takav je slučaj upravo s pomenutom kanadskom trupom. Morao sam jedno vrijeme da slušam i istražujem brazilsku muziku, jer im je to trebalo za neku scenu. Bilo mi je zanimljivio i pristupio sam tome otvoreno.
Kotorska publika će vas u kratkom vremenskom razmaku slušati dva puta, iz sasvim drugačijeg ugla. Pored premijere djela „Iskra besamrtna „na Don Brankovim danima muzike, nastupićete i na festivalu „Artist“.
- Moj bend elektro duo „Beta barok“ nastupa na festivalu Artist na Pjaci od kina u Kotoru 4. avgusta. Biće tu još izvođača iz inostranstva i iz Crne Gore. U okviru tog hepeninga nastupamo sa svojiim autorskim projektom, u kojem koristimo puno raznoraznih mašina zajedno sa živim bubnjevima. Kombinujemo elektroniku sa živim izvođenjem. Мi smo kao neki di-džejevi koji sviraju.
U pozorištu ste ostvarili priličan uspjeh, prepoznatljivi ste kao kompozitor primijenjene muzike. Koliko je u tom poslu Vaša stvaralačka sloboda ograničena?
- U većini slučajeva se dosta pita reditelj. Ponekad ima slučajeva kada bi mi reditelj dao potpuno odriješene ruke, ali ima i primjera gdje sam samo pokušavao da pogodim šta reditelj misli. To je isto izazov - pogoditi to šta reditelj misli može biti teže nego napisati simfoniju.
Jeste li zadovoljni tim poslom?
- Donekle imam sreće. Posao koji radim, pisanje primijenjene muzike za teatar je dobar posao. Jedan sam od rijetkih ljudi koji ima privilegiju da živi od muzike. To se ne može reći za većinu mojih kolega koji, pored toga što se bave klasičnom muzikom ili popularnom, imaju neki drugi posao u školi, u firmi. Imam privileguju da živim isključivo od svog stvarlašatva. Međutim, to ne znači da muzika ovdje živi, već samo da sam ja u jednoj specifičnoj poziciji.
Foto: Pobjeda.me
