Piše: Bratislav KOKOLJ
Zamislite, spremni smo da slavimo poraz … Ali, ovo je zasluženo slavlje.
E, da bi dosegli finale i do doskočenog stepenika na tronu desno od pobjednika, trebalo je pobijediti jednog svjetskog i jednog olimpijskog šampiona. A do srebra (zaistinu zlata vrijednog) valjalo je u vodi savladati zemlju koja je sa tri strane okružena vodom, koja je skoro trideset puta prostranija od naše, osamdesetak puta brojnija po stanovništvu – a da pritom slovi za jednu od najsportskijih zemalja planete.
Dabome – o Italiji je riječ. (Ono na startu sa Grčkom podsjeća na “Prvi mačići se…” – sve da bi se sljedeće “zvjerke” pobjedama pripitomile!). No, ostvarili smo - ne onaj fantazmagorični - već realni san. A prije toga – valjalo bi se prijsetiti činjenice da smo imali čitavu galeriju iliti plejadu svjetskih i olimpijskih prvaka i vicešampiona u drugim sportovima: padobranstvu, boksu, džudou, rukometu…
Ipak, vratimo se početku tačnije - naslovu, zapravo parafraziranom nazivu najčuvenije Betovenove simfonije – ujedno i zvanične himne EU - “Ode radosti” . Nakon fascinantne pobjede nad Italijom ta je himna pobjednička, metaforično, već ispjevana. Možda je to samo “generalna proba” pred večerašnji krešendo. Ergo, Šćepo, Saša Ivović, braća Janovići i drugovi – napraviše čudo i u realnost pretvoriše san svih snova – svjetsko finale. No, do zlata se, makoliko taj korak bio
Nakon svega, a uoči zasigurno burne i bučne podgoričke - i crnogorske, jakako - večerašnje fešte valja uskliknuti: “Ljudi, jeste to moguće !!!” Približno tako, poodavno uzviknu moj divni kolega Mladen Delić, taj, znam to dobrano, osvjedočeni prijatelj Gore Crne i njenih – kako jednom istače -“silnih, stamenih i nepredvidih crnogorskih primoraca i gorštaka”…
Kapa dolje, a pogled visoko, tutti i complimenti – svjetskim vicešampionima loptanja u vodi. Vi ste naš ponos i ponajveći brend-mejkeri crnogorske države, sporta i naroda.
