Tu je izloženo više od 650 reprezentativnih fragmenata arhitektonskih elemenata, koji datiraju od V do XIX vijeka, izvorno ugrađenih u crkve, kuće, palate i druge objekte Starog grada Bara.
Smješten u prostoru nekadašnje Barutane, lapidarijum je danas najtraktivniji segment Starog grada, a direktan «krivac» za njegov nastanak je arheolog Omer Peročević, koji je sa arheologom Dejanom Draškovićem, te Jozom Vučićem i Brankom Pecovićem, četiri mjeseca svakodnevno radio na njegovom nastanku.
«Priča o lapidima i želji da se klasifikovano prikažu ostaci kamene plastike, mozaika i ostalog pronađenog nakon raščišćavanja Starog grada stara je nekoliko decenija, još od vremena kad je Đurđe Bošković šezdesetih radio na knjizi 'Stari Bar'. Tada je nalaze stavio u crkvu Dabanovića, ali ih je jednog dana našao napolju. Od sredine sedamdesetih počinje selidba kamenih nalaza, prebacili smo ih preko ruku nekoliko puta, koliko je to tona tereta, niko ne može reći», objašnjava za Portal Analitika Omer Peročević, čovjek koji je sinonim za Stari grad Bar, a čiji se višedecenijski naučni i konzervatorski rad vezuje isključivo za građevine unutar drevnih zidina, za šta je svojevremeno dobio najveću opštinsku nagradu.
On objašnjava da su prije zemljotresa kameni nalazi prebačeni u gradski Muzej, na obalu mora, pet kilometara niže.
«Napravio sam čekrk i iznio kamen na sprat zdanja, da bi nakon zemljotresa opet s njim morao dolje, da ga prenesem u obližnji Dom kulture, gdje se nalazio četiri godine. Nakon toga, najljepši komadi tzv. kamene plastike, nadvratnici, reljefi, grbovi, vraćeni su u Muzej, drugi dio, manji, postao je dio informativne postavke u Starom gradu. Ostatak je bio 'na gomilu', u kuli Tatarovica», ističe Peročević.
Konkretni radovi na «oživljavanju» Barutane i pretvaranju u ekskluzivan muzejski prostor započeo je - košenjem i krašćenjem šiblja oko ovog reprezentativnog objekta. Potom su svi nalazi iznijeti van, na ledinu, pa je počela klasifikacija, popisivanje, davanje inventarskih brojeva, izrada stalaža i vitrina, a sve sopstvenim snagama, bez ikakvih donacija.
«Odradili smo i arheološku sondu ispod objekta, jer je Barutana podignuta na dijelu klaustra franjevačkog manastira, ali ništa nije bilo, mogli smo nastaviti», objašnjava Peročević.
Uz smijeh pojašnjava kako je «svaki od onih kamena za nekoliko mjeseci po četiri puta prebačen preko ruka», i da «nema tih fizičkih radnika koji bi uradili ovaj posao», ali da mu je «srce puno kad vidi kako je sve ispalo».
Interesovanje za posjetu lapidarijumu je veliko, a vodiči grupnih posjeta imaju obaveznu stanku upravo na ovom mjestu. Nije ni čudo, obzirom da je Barutana, gdje je lapidarijum smješen, jedan od najimpresivnijih i najsačuvanijih objekata unutar grada.
O njenoj gabaritnosti dovoljno govori činjenica da su zidovi debeli 160 cm, te da je, kad je 1912. godine dignuta u vazduh i uništena do temelja katolička crkva Svetog Nikole u neposrednoj blizini, ona ostala netaknuta. Osamdesetih su lopovi pokušali ćuskijama da razbiju krov Barutane jer su mislili da se u njoj čuvaju dragocjenosti, i nakon čitave noći nisu uspjeli da ostavre svoj naum. Zatekla ih je zora, a ploča nije probijena.
«Da bi baš sve bilo reprezentativno i originalno kao u vrijeme nastanka, potrebno je još jedino promijeniti krov Barutane. Ona je sada, silom prilika, pokrivena ciglama, a njen izvorni pokrov bile su kamene ploče. Ako bude bilo novaca, mi smo tu da taj posao odradimo kao i svaki put, 'bez pare i dinara'», zaključuje Peročević.
Željko Milović
