- Nalazili smo se ispred Bombonjere, ne sjećam se više da li se tako zvala prodavnica u ulici Slobode ili smo je mi tako zvali zbog slatkog, staklenog izloga. Ispod lipe! Na ćošku hotela! Sastajalište ispred banke, kod Radovča...I ta, moja generacija maturanata iz osamdedet devete, tada nisu postojale rodno senzitivne maturantkinje, okusila je nešto od tog čudnog, varoško-palanačkog sjaja Podgorice koja se tada, još za trenutak, ničim zasluženo, zvala Titograd. Poslije čuvenog korzoa išlo se na piće ili muziku i piće. Mi, tek punoljetni trpjeli smo provokacije i unutrašnje pozive vlastite muzikalnosti "prezirući" zvuke najdražeg melosa sa terase Doma JNA, a rijetko smo se kasnije mogli probiti u neki od par kafića u koje su izlazile "ribe boli glava"! Bili smo prilično neuporna i već obesparela generacija.
Razumio sam, i nama zadimili nad uspomenama. Srušen je hotel Crna Gora!
Bio je naša mobilna mreža, fejsbuk generacije, zid ispred kojega smo se kačili i gdje smo lajkovali, gdje smo pokazivali nove i stare profile. Bio je naša Budva, naš Maximus i minimum ispod kojega se nije išlo. U takvim trenucima, kad nešto ruše, shvatiš da se starenje ne vidi kad se gledaš unutra. Leti kad gledaš oko sebe, vani, kroz prozor...Prosto, tako je sa svakim putovanjem...
Tada sam znao sve o fudbalu, o Partizanu više nego sve, o Zvezdi sve i svašta. Znao sam i za Mladost - otud je Dejo stigao u Budućnost, a o Budućnosti sam se informisao samo u mjeri pristojnog, onako kako navijači velikih dopuštaju da ih kontaminiraju pričama o nebitnim klubovima. Kad se prisjetim nisam tako razmišljao samo o Budućnosti, nego i o budućnosti. Da! U vrijeme dok je živio punim plućima hotel Crna Gora živjela je i moja ludačka mladost, napisao je između ostalog Danilović na svom Fejsbuk profilu.
