NAŠA TRANZICIJA: Bio jednom jedan hotel

Piše: Mihailo RADOJIČIĆ

 

Hotel Crna Gora, jedini koji je nosio ime svoje države, pao je u trećoj smjeni 7. avgusta tekuće godine u vrelini avgustovske  noći, kada  je Podgorica u zenitu svojih ljetnih vrućina.

Hotel, koji je preživio mnoge smjene i mijene uhvaćen je te noći kao na spavanju i pogubljen. Organizovano mu je podmetut eksloziv kao kakvom omraženom tajkunu koji je svakome dužan. Tiho, te noći,  gotovo intimno,  obavješteni su rijetki šetači da se malo poizmaknu od svog omiljenog hotela od koga im staruje korzo. Sve je bilo pod kontrolom pa okolni objekti uglavnom nijesu potrešeni, ali mnogi Crnogorci jesu, naročito  Podgoričani. Pao je na očigled rijetkih svjedoka.

Naši drugovi i dugovi: Međutim, ovom nedužnom hotelu svi smo pomalo ostali dužni. U njemu je kuđena ali više slavljena Crna Gora. U njemu smo se sastajali, promovisali svoje ideje, knjige, djela i opcije, upoznavali ljude od imena. Na njegovoj komenoj terasi ispijali smo napitke po receptu hotel Crna Gora’. On je bio naša svakodnevna ekspozitura, galerija naših vremena, naravi i karaktera. Tamo se išlo u pohode najuglednijim crnogorskim i izvanjim državnicima. Bio je i otvorena likovna galerija, u sve tri smjene, najuglednijih crnogorskih slikara. Možda će opet biti, ali to treba viđeti a bogami pitati gospodina Hiltona. Ali dozvolite mi sumnju.Već na startu znamo(!) neće se zvati Hilton-Crna Gora.

Prema zvaničnim informacija srušila ga je statika ali i dinamika nove gradnje. Statički nije mogao da izdrži na svojim leđima još jedan sprat, kako novi investitor predviđa u projektu. Tako je  ovaj hotel preživio mnoge potrese i jedan katastofalni zemljotres (1979) koji mu je kao prirodni atest potvrdio opstanak. Statika je tada pala a on je opstao.

Kako iz nadležnog ministarstva javljaju, njegov lik prema bulevaru mora da se očuva i nakon egzekucije. Aljkavost uglednog investitora je očigledna. Ponio se prema licu ovog objekta, a i grada, kao prema naličju. Ruši do temelja, kao da je u pitanju neka zemlja trećeg svijeta đe zapadna prepotentnost nema granica. Ako investitor, kako mu ugovor nalaže, ima obavezu da očuva fasadu s terasom, onda je trebalo skidati kamen po kamen i sačuvati ih pod numeraciom za ponovnu ugradnju, kao što se postupa sa svim objektima koji imaju tradiciju i arhitektonsku vrijednost.

Žrtve tranzicionih vremena: No, pad hotela nije slučaj za sebe. On je žrtva tranzicionih vremena koja potiru mnoga vremena. Politika kapitala jača je od svake druge. Ona je jača  od svijesti. Kad popušti svijest sve ostalo je sklono padu.  Naša svijest počiva na slaboj statici.

Tako smo se lako otarasili „Lokande” na Cetinju nakon zemljotresa i sa zadovoljstvom je obilježili s „tri crvene’’ koje su joj označile smrtnu presudu. Do temelja, za sva vremena. „Lokandu” je zamijenio „Grand’’ novokomponovan, nerentabilan, glomazan i bezdušan kao konjušnica. Zatvaran je i otvaran više puta kao kakav malodobni izgrednik. Po istoj svijesti niklo je na Blašića pazaru, poprije, tobož moderno zdanje banke. Liči na uljeza u urbanom jezgru prijestonice ali ne liči ni malo na opomenu da se takvi uljezi više ne ponove. Zapravo uljezi su nedoder. Pritisli sa svake strane.

Deveastirano je jezgro Mirkove varoši u Podgorici, proslavljenog knjaževog urbaniste i graditelja dr Josipa Sladea. Stigla je na prijesto svijest onih koji su zborili da ćemo napraviti još starijim ono što srušimo. Neke prepravljene kuće u ovom jezgru Podgorice, liče na izvrnuta  kupatila, samo fali tuš garnitura na fasadi. Ubila nas je u vrh glave italijanska keramika treće klase. Toliko smo opterećeni tom enterijerskom galanterijom da smo je prišili i na fasade koje su odisale kamenom tradicijom kao isključivim građevinskim materijalom prvoga reda. Ovo  ruglo koje ni po čemu ne liči na pretke, saglasno je s neprispjelim i nepristojnim potomcima koji ama baš nikakvog znanja nemaju o nasljeđu.

Razbijanje jezgra Nikšića: Najduže se držalo staro urbano jezgro Sladeovog Nikšića, koje je u vidu raširene šake autor razvio sa centralnog skvera kao sa dlana.

I kako god koristili njegove ulice, bočne i centralna arteija, Njegoševa ulica, vratiće vas na centralno polazište rotacioni skver. Sve isprojektovano čisto i jasno kao na dlanu. Ulice se šire koncentrično, spajajući kvartove  poput paukove mreže. Toliko su bili strogi onovremeni urbanistički standardi da se nije smjelo izaći iz fasadne linije zida niti jednim pragom a kamoli stepeništem. I spratnost  je bila stroga, prizemlje i sprat s eventualnim potkrovljem na dvije vode i tačka. Danas je sve izvitopereno. U tim urbanim cjelinama niču višespratnice s izlomljenim fasadnim linijama,prozorima i konzolama sa balkonima budibog s nama. Svi su prestupi prećutani i još gore, prestupi su izgrađeni i obojeni kolorima  trećeg svijeta. Tranzicija je prvo krenula od podumijente, porobljavajući trotoare.

 

Zamislite nešto što je pravi komun (vlasništvo svih) trotoar (pro)dati u privatno vlasništvo. Kafići, taj najodvratniji eksponent tranzicije je agresor. Obogaćeni nesoji,nedovršeni uličari, hoće kafanu na ulici da se vide sa svake bande. Kafana kao terarijum. Zauzeli su trotoare u punom gabaritu i tu putnik ili šetač, mora da zaobiđe isljučivu pješačku stazu, i obratiti se ulici za pomoć, da bi nastavio dalje. Poraz i urbanizma i arhitekture.

Epilog ove priče najbolje ilustruju građevine nove Budve. Stari grad Budve nije uticao na urbanistwe i arhitekte, nego su prema dubini džepa širili naselje poput geta. Dominantni kamen, ne mediteranski, nego bilećki koji se i na kiši i na suši runi kao lisnato tijesto. Tako da u budvanskom polju već imamo naselje ruina. Tamo se, s načinom, ne može ni umrijet jer ne mogu ni mrtvačka kola.

Ovo je zaista arhitektura - ne bez obraza - nego bezobrazna. Ne tugujte za ’’Crnom Gorom’’- hotelom. Njegova matica zemlja je urušena na mnogo mjesta iako joj nije poturen eksploziv. Nema razornijeg eksploziva od neznanja i posrnule svijesti o sebi.