Staljinov privatni rat sa Josipom Brozom Titom umalo nije prouzrokovao treći svjetski rat, navodi se u objavljenom dokumentu sa kojeg je američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) skinula oznaku povjerljivosti, prenosi Radio-televizija Srbije.
U dokumentu koji je nazvan "Izbjegavanje Armagedona", NSA navodi da je Staljin bio odlučan da po svaku cijenu uništi Tita i "njegov otpadnički komunistički režim".
Tito je povukao nekoliko poteza koji su razbjesnili Staljina, a kap koja je prelila čašu bio je grčki problem i Titova pomoć, komunistima koji su se borili u toj zemlji.
Staljin je Titu poslao pismo kritikujući "grčku liniju", smatrajući da komunisti u Grčkoj nemaju nikakve šanse zato što Atinu podržavaju Sjedinjene Američke Države, najmoćnija država na svijetu.
Pošto je Beograd odbio da popusti, Staljin je zahtijevao oštru kaznu. Osim izbacivanja iz Informbiroa, Sovjeti su započeli zajedljivu propagandu proglašavajući Tita i njegovu vladu za "špijunske grupe", odane američkom i britanskom imperijalizmu. U sovjetskom bloku počele su "čistke" Titovih saveznika, a najtemeljnije u Mađarskoj, prvoj liniji uz jugoslovensku granicu. Na taj način počeo je obavještajni rat epskih proporcija između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.
I Tito je nastojao da oslobodi svoj režim prosovjetskih elemenata, te je počeo čišćenje partije, vojske i tajne policije poznat kao "lov na izdajice" koje je nazivao "ibeovci", piše u dokumentu NSA, čiji autor i porijeklo, kako navodi RTS, nisu poznati, ali stoji i napomena da iznijeta mišljenja nisu i službeni stav Agencije.
U dokumentu se, potom, opisuje propagandni rat između dvije države i partije i navodi da je vojna akcija Staljina djelovala kao realna opcija, "pošto su subverzije i sabotaže propale".
To su potvrdili i izvori koji se pominju u dokumentu. Jedan od njih je i mađarski dezerter general Bela Kiralj.
Prema njegovim riječima, Mađarska narodna armija trebalo je da probije jugoslovensku odbranu u Vojvodini. To bi otvorilo vrata ka Beogradu, koji je trebalo da zauzmu sovjetske oklopne trupe.
Uništenje Jugoslavije je postalo glavni razlog postojanja "armija satelita" (vojske Jugoslaviji susjednih država tzv. Istočnog bloka), a propaganda u tim državama bila je izuzetno jaka.
Mađarska vojska, kako je objasnio general-pukovnik Mihalj Farkaš, namjeravala je da se suprotstavi "agresiji titoističkih bandita protiv svete teritorije naše socijalističke otadžbine".
Sovjeti su uskoro oformili specijalne borbene jedinice, uključujući i tri internacionalne brigade u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, opasno prijeteći Beogradu. Visoke položaje u tim jedinicama zauzimali su jugoslovenski emigranti, a pogranični incidenti postali su veoma učestali. To je doprinijelo tome da se za sukob zainteresuje i Zapad. U avgustu 1950. godine procjene CIA bile su da bi jugoslovenska armija imala šanse protiv trupa Rumunije, Mađarske i Bugarske.
Međutim, prisustvo šest sovjetskih divizija u tim armijama značilo bi poraz Jugoslavije.
Otuda je CIA zaključila da jugoslovenski otpor zavisi od stepena i brzine zapadne pomoći, a pojedini senatori su upozoravali da bi "sovjetski napad na Jugoslaviju lako mogao da predstavlja uvod u treći svjetski rat".
Kako bi spremile jugoslovensku vojsku za rat, Sjedinjene Države su stvorile šemu pomoći. U godini poslije invazije na Koreju, Vašington je obezbijedio 77,5 miliona dolara pomoći za Beograd. Do sredine pedesetih godina, vojna pomoć je ukupno iznosila pola milijarde dolara.
U junu 1951. godine, general Koča Popović je posjetio Washington radi zajedničkih vojnih planiranja. Na prvu loptu, pomoć Washingtona Beogradu bila je neočekivana. Prije razlaza sa Moskvom, radikalni režim u Beoradu bio je u zapadnim medijima ozačen kao sovjetski satelit broj jedan, a odnosi između Jugoslavije i SAD su bili napeti.
Ipak, zbog sovjetske prijetnje, stvari su se promijenile. U septembru 1951. godine obavještajna zajednica Sjedinjenih Država već je označila Jugoslaviju kao vrijednu i pouzdanu branu od Sovjetskog Saveza.
Specijalni projekti CIA razvoja za 24 mjeseca računali su na Jugoslaviju kao buduću članicu NATO-a, uz Grčku, Tursku i Španiju, što bi bilo glavno pojačanje Alijansi za eventualni rat protiv sovjetskog bloka.
Zaključeno je da je sovjetska invazija na Jugoslaviju veoma vjerovatna i da bi mogla uskoro da se ostvari. Iz perspektive NATO-a, Jugoslavija je služila kao štit za ranjivu Italiju i Grčku.
Planovi su išli toliko daleko da je u septembru 1951. godine Vrhovna komanda saveznika u Evropi naredila da će Italija biti branjena na rijeci Soči, koja je velikim dijelom bila na jugoslovenskoj teritoriji.
Uprkos velikoj vojnoj pomoći koju je Zapad pružao Jugoslaviji, strah od sovjetske invazije rastao je u zemljama NATO-a. U februaru 1951. godine britanski vojni vrh je objavio da će sovjetski napad na Jugoslaviju dovesti do trećeg svjetskog rata. I Washington je smatrao da bi napad na Jugoslaviju mogao biti uvod u globalni rat.
Pošto NATO nije bio u stanju da ostvari prednost kada je riječ o konvencionalnom naoružanju, opcija nuklearnog oružja često je bila spominjana. U nedeljama poslije invazije Koreje, Washington je prihvatio opciju da iskoristi nuklearno oružje kako bi odbranio Jugoslaviju. To bi svakako proizvelo i odgovor s druge strane i teško da bi bilo moguće izbeći "nuklearni rat".
Ipak, dugo očekivani sovjetski napad nikad se nije desio. Prema generalu Kiralju, završne pripreme za napad na Tita kulminirale su za vrijeme američke invazije na Koreju.
Ali razvoj događaja na Korejskom poluostrvu je bio neočekivan za Sovjete. Moskva je rezonovala: "Ako je Amerika uložila takav napor kako bi spasla Koreju, kako će se onda angažovati da spase strateški važnog Tita? "
Zbog toga je Staljinova spremnost da izazove svjetski rat, čak nuklearni rat, slabila, a planovi za invaziju su odloženi. Prema Kiraljevim rečima, američka jaka odbrana Južne Koreje odvratila je Staljina od invazije.
Pošto su planovi o invaziji stavljeni po strani, Staljin se ponovo vratio planovima za ubistvo Tita.
U posljednji plan o Titovom ubistvu bio je umiješan sovjetski ilegalac Josif Griguljevič, poznat kao "Maks", koji je bio zadužen za prvi neuspješan atentat na Trockog. Griguljevič je trebalo da ubije Tita otrovnim gasom.
Prema Pavelu Sudoplatovu, ekspertu MGB-a, to je bilo veoma naivno i djetinjasto. I nikada se nije dogodilo. MGB, preteča KGB-a, šalje 1. marta 1953. godine izvještaj Staljinu u kome objašnjava da "Maks" nije poslat u Beograd.
To bi mogao biti posljednji izveštaj koji je Staljin ikada pročitao, pošto je, narednog dana umro od moždanog udara. Njegova opsesija Titom trajala je do posljednjeg trenutka.
Nedavno su objavljeni detalji iz još jednog dokumenta CIA, sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti. U tom dokumentu se na osnovu fonetske analize, navodi da Josip Broz Tito nije bio jugoslovenskog porijekla, jer je srpskohrvatski jezik, koji mu je "navodno" maternji, govorio sa "stranim akcentom".
