Piše: Saša ĐUROVIĆ
Gustav Krklec je govorio:“Kad želim nešto ljepo pročitat onda si nešto napišem“. Pretenciozno, al’ ako ima logičko i vrednosno utemeljenje nemam ja ništa protiv. Nego prije Krkleca htjedoh pomenut Krležu, kao paradigmu aktuelnog stanja crnogorske zbilje. Krležini Glembajevi su drama koja se odvija u tri čina, ali za svega 4 sata, jedne ljetnje noći od 01 do 05 sati, kad su mnoge laži poluistine i istine isplivale na površinu. Dakle, u intervalu od 1 do 5 Krleža je smjestio dramu za ocjenu - 10. Nekako i pišem taman u to doba, od 1 do 5; ima neke metafizike u tom vjerovatno mada mislim da se ništa slučajno ne dešava. Neđe mi je Vojo Stanić pričao da radi isključivo noću i da mu onda u Novom dok ne priredi kakvu izložbu niko ne vjeruje da radi, jer se broji samo rad danju.
Zašto Krleža i Glembajevi? Zato što „drama u tri čina crnogorske zbilje“ je počela onog trenutka kad i u svim zemljama ex YU, kad je počeo raspad te države, kad se aktuelna vlast postavila kako jeste već. Onda se u tom prvom činu promalja tranzicija, a sa tranzicijom, osim priliva novca iz centara moći, i anomalije, a onda neizostavno i - „vesela sveska“ kako je zovu u Briselu, instant bogaćenje nekih nepristojno bogatih koja je u jednom tamošnjem trezoru - kad više nije aktuelna bijela knjiga, kako se zvala ona stupidarija koju je „sastavljao“ Dušan Mihajlović, a u kojoj su mu u većini bili intimusi.
Brodovlasnici i državni kurs: Na tom spisku ima euromilionera koji su evoluirali u biznismene iz raznih esnafskih udruženja, u većini zanatskih. Zanat je zlatan, fakat! E onda, dok je Đukanoviću bilo omogućeno da pliva u moru para povoljnih ekonomskih okolnosti „brodovlasnici“ su mu mahali s’ palube dok se on nehajno brčkao u istom i otpozdravljao im jer je znao da će mu u svakom trenutku bacit pojas za spasavanje ako zatreba. I on je to zaslužio nekim činjenjem koje nije tema. "Brodovlasnici" su znali da prepoznaju trud i dobru volju za saradanjom pa su to umjeli i da nagrade. Tako to funkcioniše i inače u svijetu oduvjek, u svijetu za koji Šopenhauer kaže da je “najgori od svih mogućih svjetova“. U svijetu đe „brodovlasnici“ imaju kontakt sa tranzicionim liderima. Ovi drugi, ako izuzmemo Slovence i Hrvate, il’ nijesu umjeli da plivaju il’ da se dogovaraju, pa su ih „brodovlasnici“ puštali niz vodu, a neke i torpedovali, pa se sad uče plivat na ubrzanom kursu. I kraul i delfin, kao u Srbiji recimo, nadajući se da će uskoro sa kosom zavezanom u punđu moć zaplivat i leđno, za svoj gušt i za sve pare!
Tamo su kasno spoznali da prosto postoje mora u kojim se struje “navode“. Onda je, u tom prvom činu benevolentosti „brodovlasnika“ ka kooperativnom Đukanoviću bilo dobro i narodu crnogorskom. Prelazilo se ne s’ konja na magarca nego direktno iz buca u audi i mercedes. Onda su, kao svud đe je tranzicija, poludivlji, ne znajući šta ih je snašlo, ukrkali za volan motora koji pokreće ergela konja, ali sa istom onom sviješću šetača raga kakvi su bili u najvećem. Više gladni nego siti, nije se imalo. E sve je to Milo pozlatio, a onda bio i omiljen do obožavanja.
Glorifikacija i satanizacija: Onda se, u drugom činu, desila država. Neki razočarani megalomani su govorili da je Milo ukrao program, pa onda, da je na tom, je li, ukradenom programu, stvorio državu; što jeste smiješno, kao da je taj program bio čudo neviđeno, jer da mu Đukanović nije inklinirao - ne bi ga sprovodio. Kakogod, Đukanović državu nije stvorio nego je obnovio i kao takav ušao u crnogorsku povijest i ustoličio se za suverena.
A državu je obnovio prilično lako jer je imao na svojoj strani relevantne faktore čiji je (bio) miljenik. Za one koji ne znaju: svaki referendum, pa i onaj koji je bio raspisan prije nego li je Crna Gora obnovljena, iole znavena vlast raspisuje tek onda kad je apsolutno sigurna da ima potrebnu većinu! Ako aktuelna vlast to i nije znala - jer se ne može baš pohvalit sa velikim brojem znavenih, a kamoli znalaca - imala je dobre saveznike koji su je tom naučili. I tad je, u tom drugom činu - obnove državnosti - Đukanović pogotovo valjao, bio odličan, glorfikovan do neslućenih razmjera. Bio je ljubimac i mnogih državnika. Javna je tajna spekulacija da ga je Širak jako volio. Mada, Širak je tu bio manje bitan, bitna je bila blagonaklonost nekih drugih, značajnijih u međunarodnim okvirima, prema takvom Đukanoviću. Možda ni Đukanović ne zna ali, Širak ga je i politički gotivio zato jer je znao da je ljubimac tih drugih.
„Evropska agenda slobode“: E onda se, u trećem činu, desila ekonomska kriza koja je pogodila čitav svijet, pa i malešnu Crnu Goru. Časnu i poštenu, u literaturi makar. Đukanović se nije promijenio za jotu. Ili ako jeste onda se promijenio na bolje, retorika mu je umjerenija; razgovara i sa onim parlamentarcima kojima svojevremeno nije htio da kaže ni kolike su devizne rezerve Crne Gore. Sve je to donijela konstelacija, opet, koju su ustanovile evropske tendencije Crne Gore.
Mada je tu Đukanović napravio nešto što nije bilo nužno, a nužno je pogrešno: dozvolio je dekriminalizaciju klevete; da je pogriješio, vlastiti primjer mu je najbolji pokazatelj. Notorna glupost je da je to bio zahtjev EU, to je lako provjerivo. Probajte u Njemačkoj ili u Velikoj Britaniji da izreknete neku laž o premijeru ili ga dovedete u vezu sa nečim za šta apsolutno nemate dokaze, da vidite kako će vas evropski slobodarski zakonik udarit po prstima! A onda je Đukanović „obnarodovao“ slobodu štampe; ne samo u onoj novini koju on i dan danas zove biltenom srbijanske obavještajne službe nego i još nekih. Tako da sad imamo apsurdnu situaciju, da Đukanović na medijskom nebu Crne Gore ima čitav korpus medija protiv sebe i tek jedan ili dva, ako uključimo i elektronske, koji mu drže stranu.
A opet, kako u partijskom okruženju ima malo znavenih, niko da ga posavjetuje da se taj korpus treba jačat makar do nivoa „egal“, ako želi da ostane tu đe jeste. Bez namjere da ga upoređujem sa Miloševićem. čijoj se politici usprotivio kad to i nije bilolako, iako je u većini pobrao simpatije međunarodnih faktora, prosto je neshvatljivo da nema nikog među vajnim znalcima, intimusima mu i savjetnicima da mu kaže - da je Miloševićev početak kraja bio onog trenutka kad je prepustio medije nekim drugim.
Logika prostog puka: Ali, neznanje ne opravdava! Dakle, dok je bilo para Đukanović je bio idealan, ogromnoj većini medija i novinarčića, ajde da se ne lažemo. Porazna je istina da ta činjenica otkriva jednu drugu, koja govori o“karakteru“ većine Crnogoraca: da se nije volio Đukanović koliko su se voljele pare koje je omogućavao isključivo Đukanović! Kako neposrednim proizvođačima tako i poljoprivrednicima, medijima, a onda, uvjek se tu, kao u svim društvima u tranziciji, vrzmao i odredjen broj onih koji su“ radili“ u sivoj zoni, ispod žita.
Ekonomska kriza je neminovno uslovila zavrtanje slavine i prestanak dotoka para, stezanje kaiša i otpuštanje radnika. Prije desetak godina jedan blizak rođak, još dok je bio čelnik jendog ekonomskog giganta, mi je rekao da je jedini spas - masovno otpuštanje radnika. Rekao sam mu da će “ teško će to ić, bićeš najgori na svijet sve i da si najbolji, a nijesi“. E pa tako Đukanovića sad ne vole oni koji su se do juče kleli u njega. On im je kriv jer nemaju za gorivo. Oni su promijenili glavu motora, al svijest one na ramenima nikako. Da li je to do Đukanovića ili do priproste svjetine navikle da joj se daje; svjetine koja je mislila isključivo stomakom!?
Kako će završiti treći čin aktuelne crnogorske zbilje? Đukanović radi ono što je jedino moguće u datim okolnostima, isto što i premijeri većine zemalja: kupuje vrijeme. I čekaju, kao indijanci smrt, da prođe ekonomska kriza. Evropska perspektiva Crne Gore bi mogla pridonijet revitalizaciji i poboljšanju standarda plebsa koji bi Đukanovića onda opet zavolio. Dakle, Đukanović ima problem, ne sa svijetom, nego sa svjetinom u koju je kako reće jedan iz tog kolektiviteta “uišo stečaj“. Ne sa krizom nego sa nerazumijevanjem. Ne sa finansijama, jer takve probleme trenutno ima cijeli svijet, čak i jedna Amerika! Đukanovićev problem je puk koji možda nije ljubio lance al’ ljubi pare i vlastiti interes više nego bilo šta, puk koji je mnogo više samoljubiv nego li je domoljuban! Neprosvećen puk. Ne bih ja, kao neki koliko juče, mijenjao narod ali bih svakako podsjetio na riječi vladike Rada koje se tiču puka. Znao je dobro vladika Rade.