Da je crnogorsko državno pitanje ”završen posao”, najčešće tvrde bivši i sadašnji protivnici crnogorske države, zatim poneki naivni, nezadovoljni suverenista, a ponekad i oni, koji, željni vlasti i puni mržnje prema postojećoj vlasti, zaboravljaju da provjere granu na kojoj sjede, previđajući da bi zajedno sa njom mogli poći u sunovrat. Grana je sve slabija, a oni sve teži.
Kad su u pitanju činjenice kojih se valja držati i koje se ne smiju proglasiti ”viškom našeg vremena”, jer tada i sam postaješ višak ovom vremenu, potrebno ih je razmotriti kroz formu de jure i de fakto. Činjenicama de jure nema prigovora. Referendumski rezultat je neumoljiv, priznat i verifikovan dokumentom iz palate Ujedinjenih nacija, ali i vidljiv - crnogorska zastava je pred tom palatom na Ist Riveru!
Činjenice de jure po pitanju crnogorske državnosti, proistekle su, međutim, iz onih činjenica koje predstavljaju de facto stanje i koje - nas kojima je Crna Gora na srcu - nikako ne ostavljaju spokojnim. Da de jure činjenice nijesu ključne, govori to da one često mogu biti forma bez valjanog sadržaja, poput rama bez slike. To nam je pokazala i ona prva, prokomunistička i samoupravna Crna Gora, koja nikada ne vrati svoj sadržaj i svoju sliku u svoj ram, pa se, zato, sruši kao kula od karata u najezdi komšijskog velikonacionalizma. Mislim da smo jedina država u svijetu, koja pati i ispašta zbog tuđeg ultranacionalizma, a da vlastiti nema! Svjedoci smo da se danas ti velikonacionalizmi umnožavaju sa više strana, dodajući već komiranoj Crnoj Gori, nove i nove udarce, za koje ne znamo hoćemo li ih i kako preživjeti. To sliči situaciji u kojoj bi pacijentu na intezivnoj njezi (a Crna Gora jeste ”na njezi”, pitanje je – koliko intenzivnoj?), umjesto da osnažite pomoć i dodate lijekove, ukidali jedan po jedan od aparata koji mu omogućavaju da živi tj. smanjujete mu šansu da živ napusti bolnicu…
Savim je jasno da de facto činjenice nijesu ono što nas može ohrabriti; ali, nosioce vlasti to ni najmanje ne zabrinjava. Očigledno su uvjereni da će samo oni i sljedećih vjekova biti vlast; ili vjeruju da je sve što se Crnoj Gori može desiti za njihovog života, ono što je jedino bitno, pa se i ponašaju u skladu sa tim nestvarnim i nemogućim pretpostavkama.
Na Referendumu, 21. maja 2006. godine, čitavih 44,5 odsto građana je glasalo protiv Crne Gore!?! Veoma uvjereni u istinitost i ispravnost svojih navoda, protivnici Crne Gore će vam reći, široko otvorenih očiju i napola otvorenih usta, da je Crna Gora više njihova nego vaša, i da je, naravno, ”vole više nego vi”. Za naivne - pojednostavljeno i prevedeno - to je kao da glasate za nečiju smrt, odnosno doprinosite smrti, a istovremeno tvrdite da umirućeg volite više od onih koji se bore za njegov život, ne pitajući za cijenu! To je stanje čiste patologije i ne smije se ni komentarisati, jer se i komentarom postaje pacijent sličnog patološkog odjeljenja. Osim nekih 30 odsto građana srpske nacionalnosti, koji se jednoglasno, javno deklarišu protiv Crne Gore kao države, imamo i oko 15 odsto nekih drugih i drugačijih protivnika (da ne kažem grobara) crnogorske države. Razumije se unutar Crne Gore. O crnogorskim grobarima van Crne Gore da ne govorim ovoga puta.
Ova neosporna činjenica svakako ne ohrabruje, nego opasno upozorava. Da li ima bilo što, što ohrabruje (bilo u vlasti, bilo među kandidatima za vlast), valjalo bi razmotriti kroz odgovore na osnovno pitanje: Koje su partije u Crnoj Gori garant crnogorske državnosti?
Demokratska partija socijalista - DPS u velikoj mjeri jeste, ali ta činjenica ne ohrabruje nego obeshrabruje (bez obzira na izvjesne pojedince), jer je ova partija, prije svega, interesna zajednica skoro svih njenih članova, pa i glasača. Ovo je opšte poznata istina;
Socijaldemokratska partija - SDP u manjoj mjeri jeste, ali je to bez značaja, jer po svom minornom učešću u biračkom tijelu, ne predstavlja potrebnu sigurnost. Pored toga, ova partija je uvijek strasno težila vlasti; vlast je za nju oduvijek bila prevashodni interes, što nedvosmisleno stavlja do znanja punih 15 godina, koliko je vlast u koaliciji sa DPS;
Demokratski front - DF (PZP i SNS) – apsolutno ne! I sam pokušaj da se ozbiljno govori o sigurnosti Crne Gore sa njima, i sama je gola glupost. Iz jednog njihovog ugla - Crne Gore nema ni u vidokrugu, iz drugog - potpuno su ravnodušni prema njoj. Zajednička im je enormna mržnja prema aktuelnoj vlasti, dosljedna i često određena mržnjom prema Crnoj Gori i svemu što ima crnogorski predznak;
Socijalistička narodna partija - SNP nije i ne može biti štit Crne Gore, kako zbog svega onoga što su nekada bili, tako i zbog posljednjih izjava s najviših instanci stranke - oni bi ”ponovo glasali za zajedničku državu”!? Onaj ko zna da ova sintagma – zajednička država – ustvari znači zajedničku prevaru ka Velikoj Srbiji ili Srboslaviji, ne može imati za SNP dodatnih pitanja, niti mu trebaju njeni dodatni odgovori; SNP samo čeka priliku kako bi zabila nož u leđa državi Crnoj Gori, ili, možda, prilika čeka nju;
Pozitivna Crna Gora - PCG je prilično neiskusna i mlada partija, upravo zbog toga nesigurna na putu ka svojim programski i politički zacrtanim načelima, kojima inače nema prigovora. U praksi i prilikom dosadašnjih aktivnosti, pokazivala je značajnu nesigurnost, a time i podesnost da izgubi samu sebe na putu ka cilju. Vlastoljublje i samoljublje su teške bolesti u politici i ako se odmah ne izliječe, mogu biti fatalne. Pozitivci neodoljivo podsjećaju na socijal-demokrate, a Crnoj Gori dvije takve (slične) partije sigurno nijesu potrebne;
Više manjinskih nacionalnih stranka (Bošnjaci, Albanci...), reklo bi se po izjavama koje daju, od ranije, a naročito sada, okreću leđa Crnoj Gori, svojoj Crnoj Gori!? U međuvremenu, prigovaraju kao su oni ”Crnogorcima donijeli crnogorsku državu”, jer su, valjda, mogli glasati i za Srbiju!? I samo postavljanje takve mogućnosti, zaslužuje najiskreniju ”čestitku”! Zar Crna Gora nije i njima domovina, vjekovima, kao i Crnogorcima? Zašto njihovi zvaničnici ovakvim izjavama postavljaju Crnogorce na mjesto građana prvog reda (kad to sami Crnogorci ne čine), a sebe svode na građane drugog reda? Crnogorci od njih to ne traže, niti ičim pokazuju takav stav. Kako, onda, da vam ne padne na pamet kome se mogu pripisati onih 15 odsto glasova protiv Crne Gore? Uz to, poneki njihov zvaničnik neskriveno ”otkriva” da, osim Crne Gore, oni imaju i neku drugu, rezervnu državu! Ili je nekima od njih, iz njihove vizure, rezervna država sama Crna Gora?
A onog izvornog Liberalnog saveza Crne Gore – nema!!! Nema Liberalnog saveza na političkoj sceni Crne Gore, odnosno nema ga na glasačkim listićima. Nema onih koji su, kao građanska partija ravnopravnih nacija i svih vjera u Crnoj Gori, bili garant crnogorske države i skladnog suživota svih njenih građana; nema onih koji su ekonomsku samostalnost i prosperitet svih, zamišljali i planirali drugačije od ovoga što sada imamo i gledamo. Kakvu sjajnu opciju uništiše, prokletnik ili prokletnici, kako urnisaše takvu političku ponudu Crnoj Gori!?! Da ta ili takva partija danas postoji na političkoj sceni Crne Gore, kakvu bi samo sjajnu alternativu imali građani Crne Gore!
Da zaključim: U Crnoj Gori Crnogoraca ima svega 40 odsto, te nijesu većina, a ne tretiraju ih ni kao manjinu. Ako znamo račun do 100 (a po novome izgleda ne znamo), 40 odsto ne može biti više od preostalih 60 odsto, pa Crnogorci ne mogu biti većina koja može manjinama garantovati određena prava! Pitanje je: koja će to ”većina”, onda nama, Crnogorcima, brojem - manjini od 40 odsto, garantovati bar neka ljudska i nacionalna prava? Npr, mi smo, Crnogorci, jedina manjina u Crnoj Gori, koja ima svoju crkvu, ali bez njene imovine. Otela nam je druga, okupatorska crkva. Tu drugu, okupatorsku crkvu, predsjednik države Crne Gore, gospodin Vujanović, priznaje kao kanonsku i svoju, a crnogorsku - lako je zaključiti – ne priznaje! Ili ovo: u Crnoj Gori ne postoji nijedna crnogorska stranka, niti neka koja ima bar u nazivu riječ ”crnogorska”, dok svi drugi narodi imaju svoje nacionalne stranke. Da li ova činjenica ikome govori bilo što? Recimo, o - popustljivosti, prilagodljivosti, širini nas Crnogoraca... u korist korektnog suživota na ovim prostorima, a izričito na svoj račun. Uz sve navedeno, jedino Crnogorci iz Crne Gore nemaju drugu matičnu državu, nemaju ni rezervnu. Imaju samo Crnu Goru, koja im je i matična i rezervna i jedina država, kao i prva i posljednja linija njihove odbrane i odbrane njihovih sloboda.
Da li se, dakle, može ozbiljno govoriti o ozbiljnoj sigurnosti crnogorske države? Ili samo preostaje tvrdnja da je u Crnoj Gori sve nesigurno i neizvjesno osim što je izvjesna nesigurnost crnogorske državnosti!?
Pripadam onima koji bi imali nadu, ljubav i optimizam i u slučaju da ostanu sami na braniku crnogorske državnosti, crnogorske nacije i svega onoga što jeste humano i ljudsko. Potpuno crnogorski.
Ranko ĐONOVIĆ,
bivši predsjednik LSCG i bivši republički poslanik
