Najveći problem je to što BiH ne funkcioniše kao društvo. Jer, državu bismo, uprkos svemu, sklepali, dobili i neke garanciju EU - malo Brisel, malo Strazbur, malo veseli i prilično uplašeni Visoki predstavnik, Valentin Incko... Ali, ne možemo popravit’ činjenicu da, kako vrijeme prolazi, rovovi među ljudima postaju sve dublji, kaže dr Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, dobitnik nagrada Evropskog kluba za mir i protiv rasizma i ksenofobije, Ruzveltove medalje i Francuske Legija časti.
Razgovor sa profesorom Grebom vođen je u Sarajevu koje na kraju ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala izgleda kao da nikada nije preživjelo najintenzivniju, najdužu i najsramniju artiljerijsku opsadu u XX vijeku: svuda crveni tepisi, svjetske filmske zvijezde, izuzetno ljubazni domaćini...
„Lijepo je, profesore, ovdje kod vas u Sarajevu“ – kažem Zdravku Grebu.
„Vraga!“ – uzvraća profesor Grebo pomalo rezignirano. „Ali, znate li zašto je vama lijepo? Zato što ste sigurni da ćete za dan ili dva odavde otić’. A mi ostali...“
ANALITIKA: Šta je sa vama ostalima?
GREBO: Svjesni smo da, kao država, Bosna i Hercegovina broji svoje poslednje dane. Ova zemlja, nažalost, nema supstancu; niko je ne voli. Ili je, kažu, voli jedan, dok je dva preostala naroda temeljno mrze.
GREBO: Vole je, navodno, muslimani, danas Bošnjaci. Iako je, po mom mišljenju, ta ljubav dosta specifična. Zašto? Zato što će vam Bošnjaci - koji, inače, kao i svi u BiH, gotovo uvijek rade u korist vlastite štete - danas reć’ da bi bilo najbolje da Srbi i Hrvati malo odavde odu. Ali, šta će nam onda takva BiH?! Haj’mo se, brate, odmah rastajat’! Iako više ne znam ni šta bismo ni gdje bismo... Naravno, sve ovo govorim ne zato što ne volim BiH...
ANALITIKA: Nego?
GREBO: U mom Mostaru se kaže – iz huje.
ANALITIKA: Iz bijesa?
GREBO: Tako je... Osnovni problem ovakve Bosne i Hercegovine nije nefunkcionalna država, korupcija, mito, kriminal, nemanje bilo kakve svijesti o zajedničkim projektima; ne. Najveći problem je to što BiH ne funkcioniše kao društvo. Jer, državu bismo, uprkos svemu, sklepali, dobili i neke garanciju EU - malo Brisel, malo Strazbur, malo veseli i prilično uplašeni Visoki predstavnik, Valentin Incko... Ali, ne možemo popravit’ činjenicu da, kako vrijeme prolazi, rovovi među ljudima postaju sve dublji.
ANALITIKA: Zašto?
GREBO: Možete čuti razne teorije... Po jednoj, Bosanci i Hercegovci nikada nisu odbolovali ni prvu, a kamo li onu drugu, takozvanu avnojevsku Jugoslaviju.
ANALITIKA: I to su dokazali tako što su - uz svesrdnu pomoć „sa strane“ - ubijali, silovali i u logore tjerali ljude sa kojima su pedeset godina živjeli u tobožnjem bratstvu-jedinstvu?! Do ovog rata sam zaista vjerovala da su Bosanci i Hercegovci pravi Jugosloveni; međutim, nakon Sarajeva, Srebrenice, Mostara, Foče, profesore, izvinite...
GREBO: Dobro, naveo sam jednu od teorija... Ali, da je nakon Drugog svjetskog rata ovdje zaista otvoren ozbiljan razgovor o nekim važnim pitanjima, da je sve što se dogodilo izašlo na vidjelo, ko zna da li bi baš onako puklo. Kažete – Bosanci i Hercegovci su bili pravi Jugoslaveni... A danas, dvadeset godina nakon rata? Mi se, kažem vam, iskreno mrzimo! Dokaze ćete pronaći u tiražnim medijima koji se ne stide činjenice da su smeće, na fudbalskim utakmicama, u kulturi; najzad, mladi ljudi su veći nacionalisti čak i od onih naših momaka i djevojaka iz devedesetih.
ANALITIKA: Kojih momaka i djevojaka?
GREBO: Biljane Plavšić, recimo; i njenih jarana svih nacija... Dogodilo se nešto čudno: u školi u kojoj sjedim - na Pravnom fakultetu - po gradu, na stadionima vidim da ta mržnja ne samo da postoji; ona se uzgaja. „Ubi, ubi, ubi Srbina!“ ili „Gazi, gazi, gazi Baliju!“... Dobro, imali smo tri rata..
ANALITIKA: Kako – tri?
GREBO: Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata, Hrvati protiv Bošnjaka i, na kraju, Bošnjaci protiv Bošnjaka Fikreta Abdića. I svaki je od tih sukoba bio etnički utemeljen.
GREBO: Naravno. Karakter rata nije definisan čak ni Dejtonskim mirovnim sporazumom! Međutim, uzimajući u obzir način na koji je počeo, nema sumnje da je na BiH devedesetih izvršena agresija. I to dvostruka: najprije Srbije, a onda i Hrvatske. Druga je stvar što je taj sukob u međuvremenu okončan kao građanski rat. Jer, neko sa Pala, Bileće ili Laktaša nije pao s neba; on je „domaći“, ovdašnji Srbin koji se borio u vojsci Republike Srpske. I to je jasno. Ono što je i dalje očito nejasno je šta se zapravo dogodilo, kakva je bila politička pozadina rata, u kakvim okolnostima je on započeo, kako je vođen; nije objašnjen uticaj sloma ondašnje vladajuće ideologije na izazivanje rata, uticaji pansrbizma i hrvatskog separatizma; najzad, nije saopšteno ko je u ovoj zemlji bio agresor, a ko je vodio odbrambeni rat; ko je bio žrtva, a ko činio zločine; ko držao sabirne centre na jednoj, a ko koncentracione logore na drugoj strani; ko je provodio masovne deportacije, silovanja... Neko to, pobogu, jednom mora reć’.
ANALITIKA: Ko to mora da kaže?
GREBO: Neko ko ima taj kapacitet. Ali, ko je taj? Očito – niko!... Kada čujem kako političari, moji nekadašnji studenti, stupidno ponavljaju – Dejton je donio mir... Da, donio ga je. I, šta još? Zemlju koja se samo zove Bosna i Hercegovina, koja ima dva svoja sastavna dijela i koja nije ni republika, nije fedearcija; naprosto, nije država. Zašto nije država? Vraćamo se na početak: zato što nema pravednog mira bez pobjedničke strane. Nirnberški i Tokijski procesi su relativno kratko trajali jer se znalo ko je u tom ratu bio pobjednik a ko poraženi; ko agresor a ko žrtva.
ANALITIKA: Po tom pitanju, Hag ne samo da nije pomogao...
GREBO: ...Nego je među ove nesretne narode unio dodatnu konfuziju. Zar poslednja sezona lige prvaka u Hagu – od Ramuša Haradinaja, Ante Gotovine, Milana Markača do Momčila Perišića, Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića – ne predstavlja sprdnju? Predstavlja, naravno. U tom smislu, bilo je poštenije reć’ - ništa, završi, nema para, fajront, ’ajte kući.
Ako mene pitate, svi optuženi koji su se našli u Hagu su krivi. Jer, de, onim Srbima u Krajini objasni da nisu istjerani, da nisu propatili... Najtragičnije je to što su, sudeći po načinu na koji su dočekani u svojim sredinama, svi oni postali nacionalni heroji. A ako je to već tako, logično bi bilo zapitati se: ko je, ba, onda ratovao? Zbog čega? Je li bilo ikakvih zločina ako je sve učinjeno u ime „velikih povjesnih ciljeva“?
Ali, da ne ostavim ni našeg jugoistočnog susjeda na miru, moram reć’ da je ta priča u Crnoj Gori prilično lišo prošla.
ANALITIKA: Kako je prošla?
GREBO: Dalmatinci kažu - lišo, što znači onako, bez veze... Bio sam član Lige humanista i, zajedno sa predsjednicom Udruženja silovanih žena BiH, zlatnu značku vratio onoga momenta kada su je, uprkos Dubrovniku i isporučivanju Bošnjaka Radovanu Karadžiću, dobili Milo Đukanović i Svetozar Marović. Izvinite, tako se ne pere savjest; preispitivanje takvih odluka zahtijeva duboko oranje po vlastitim dušama, po emocijama, po istoriji.
Nekada sam se družio sa Svetozarom Marovićem, tvorcem „rata za mir“... Ljudi koji su krenuli na Dubrovnik – vraćamo se, dakle, čeprkanju po kolektivnim identitetima – možda su i mogli biti izmanipulisani: branimo Jugoslaviju; idu „bečki konjušari“, a bogami su i ove Balije nešto sumnjive. Dakle, može bit’ da je to. Ali, ne može kod onih koji su vodili. Moraju reć’ da su napravili grešku. Tim prije što u Jugoslaviji i dalje žive ljudi koji će se do kraja života sjećati na šta je ličio Vjesnik, na šta Politikini „Odjeci i reagovanja“...
GREBO: Eto, to je!... I, pitali ste me – ko. U ovoj smušenoj, nesretnoj regiji – kako se danas zove Jugoslavija – nažalost nema ličnosti koja bi izašla i rekla: desile su se užasne stvari, počinjeni su zločini, za to smo odgovorni. Iako, uvrstimo li Hrvatsku i Kosovo, ispada da posle svih tih ratova nema tri stotine hiljada ljudi. Gdje su? Gdje nestadoše? Pa, nije puhnuo vjetar! Za to valjda neko mora biti odgovoran.
Eto, rek’o sam; vratimo se sada Bosni i Hercegovini! Posledice etničkih sukoba devedesetih se, kažem, osjećaju i danas. Jedna od njih je nepostojanje ustavnog patriotizma što je za svaku zemlju veoma važna kategorija.
ANALITIKA: Šta ona znači?
GREBO: Znači da čovjek iz Banjaluke, iz zapadnog Mostara ili, recimo, iz Zenice u kojoj žive najtvrđi Bošnjaci, nikada neće reći – ja sam državljanin Bosne i Hercegovine. Govorim prije svega o političkim elitama, a onda i intelektualnom šljamu koji takve stavove slijedi. Srbi i Hrvati valjda računaju sa tim da u Srbiji i Hrvatskoj uvijek imaju svoje rezervne domovine. Pa, Milorad Dodik malo, malo pa mahne referendumom o otcjepljenju Republike Srpske; istovremeno, Hrvati su vazda spremni na nekakav revival Herceg-Bosne; najzad, budući da je veliki vođa, Alija Izetbegović, Turskoj ostavio u amanet da brine o BiH, muslimani povremeno pogledaju na tu stranu. Eto, zbog toga su ovdje šanse za normalan život minimalne; zato građanin rođen u Bosni i Hercegovini nije u stanju da kaže – hej, pa ovo je moja zemlja na koju, bez obzira na vlastitu vjeru i naciju, imam puno pravo.
ANALITIKA: I po tome je, nažalost, BiH slična Crnoj Gori... Ali, kako to da su svi narodi u bivšoj Jugoslaviji imali tu vrstu identifikacije? Do kraja osamdesetih su bili Jugosloveni, je li?
GREBO: Odgovoriću vam pozivajući se na vlastito iskustvo: na poslednjem popisu stanovništva, marta 1991, izjasnio sam se kao Jugoslaven; čuvajući sjećanja na dio života provedenog u Beogradu, moja sestra se upisala kao Srpkinja; roditelji, komunisti - stari čak od 1938. godine – slijedeći oficijelnu propagandu, prvi put su se izjasnili kao Muslimani. Ali, šta je te 1991. značilo moje jugoslavenstvo? U tom momentu ono nije bilo protest protiv nacionalizma koga, na javnoj sceni, u to vrijeme još uvijek nije bilo; naprosto, izjasnio sam se onako kako sam se osjećao. Kao što se danas – malo je komplikovano za reć’ – osjećam Bosancem i Hercegovcem. I to je identifikacija sa državom u kojoj živim. Ona nekadašnja je, i sami znate, nastala u drugačijim okolnostima, bila postavljena na drugačijim temeljima; lako je bilo bit’ – Jugoslaven. Iako je u to vrijeme moje jugoslavenstvo bilo na isti način defanzivno kao danas moje bosanstvo.
ANALITIKA: U kom smislu – defanzivno?
GREBO: Volio sam slovenačke hokejaše, navijao za hrvače iz Makedonije, peo se na tramvaj i vikao „Volimo Jureka više od bureka“... Sve je to bilo – moje! Slovenci, Srbi, Hrvati, Crnogorci... Bili smo – Jugoslaveni.
Nažalost, tokom protekle dvije decenije, jugoslavenstvo je završilo u istoj rubrici kao eskimstvo ili bušmanstvo; dakle, među treš, ostali, nepostojeći. I to je činjenica.
ANALITIKA: Kada spomenuste Bosance... Predsjednik Srbije, Tomisilav Nikolić je nedavno Srbe u BiH nazvao Bosancima, na šta je burno reagovao dio Bosne i Hercegovine čiji je šef Milorad Dodik.
GREBO: Iskreno, ponekad mi dođe da kažem: volim Tomu! Jer, čovjek koji je – promišljeno, nepromišljeno, svejedno – rekao kako je spreman da klekne u Srebrenici, koji je Srbima iz BiH poručio da su Bosanci, tako nešto i zaslužuje. Srbi će uvijek biti Srbi, pravoslavci – pravoslavci; i tu nema spora. Kao i ostali, i oni, dakle, imaju pravo na svoj kolektivni identitet, na specijalne veze sa Srbijom... Što je, uostalom, i zakonski riješeno. Ali, trebalo bi biti svjesni da žive u BiH. I da su zato - Bosanci! U Americi se zna da su, bez obzira na to kojoj naciji, vjeri ili rasi pripadali, američki građani uvijek Amerikanci. I to je ustavni patriotizam o kome sam govorio! Na osnovu njega bi se u BiH moglo ić’ u gradnju zajedničkih organa ili svih nivoa vlasti u kojima se ljudi, ako to baš vole, ne moraju odricati niti jednog svog identiteta; ali bi morali radit’ za dobro države u kojoj bi svi njeni građani živjeli kao normalan svijet.
ANALITIKA: Jednom ste rekli da bi najbolji put do takvog načina života bio da cio preostali prostor bivše Jugoslavije što prije uđu u EU. Zašto bi to bilo rešenje?
GREBO: Zato što Srbija, Makedonija i Bosna i Hercegovina, uđu li u EU, automatski preuzimaju pravila ponašanja koja moraju poštivat; to znači da će, htjeli-ne htjeli, konačno staviti tačku na sve svoje budalaštine i ludosti. A to je opći interes. Međutim, Evropa izgleda ne razmišlja na taj način. Jer, osim zamešateljstvom, cinizmom i u nedostatku bilo kakvog morala, kako objasniti njihovu odluku da preostalim zemljama bivše Jugoslavije postavljaju tako teške zadaće, a da u EU primaju vesele Rumuniju i Bugarsku, države sa ogromnom korupcijom i bez ikakvih demokratskih tradicija? U redu strateški interesi, prisustvo NATO pakta u dijelu Evrope koji je dugo bio dio sovjetske zone... Ali, ostaviti ovakvo stanje na Balkanu je potencijalno novo bure baruta. A ako je to već tako, pa primi nas, bolan!
Kada je riječ o BiH, situacija je još luđa!
ANALITIKA: U kom smislu?
GREBO: U smislu da ova dva veseljaka – Valentin Incko i Peter Sorensen - građanima BiH uporno poručuju – morate se dogovorit’. Pa, jeb’o vas dogovor! Da smo se mogli dogovorit’, ne bismo se klali! Nemojte nas baš toliko praviti budalama. Pa, je l’?!
ANALITIKA: Dobro, ali kako to da se vlast u BiH – uprkos upozorenjima EU – i dalje ne može dogovoriti ni oko elementarne stvari: sprovođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju „Sejdić-Fici“? Nećete valjda reći da je i to – „teška zadaća“?
GREBO: Neću, naravno, Ali, da najprije vidimo šta piše u toj presudi. Piše da su svi građani BiH ravnopravni u kandidovanju na sve funkcije vlasti. I, šta je tu upitno, šta je sporno? Ništa! U čemu je onda problem, pitaćete. U tome što odluku Suda u Strazburu niko neće da sprovede. Naprosto – neće. Što je samo još jedan agument u prilog mojoj tezi da se BiH nalazi u haotičnom stanju i da se ne zna ko je ovdje na vlasti. I to će trajati, vidjećete. Uostalom, reći ćete mi jesam li bio u pravu kada se jednoga dana vidimo gore.
ANALITIKA: Gdje - gore?
GREBO: Tamo gdje sam odavno isplanirao da ću otić’: u džehennem, u Pakao. Pa, toliko sam na tome radio...
„Protiv sebe sam učinio sve što je bilo u mojoj moći“ – rekao je jednom Arsen Dedić.
Naravno, pitanje je samo gdje ćete vi i hoćemo li bit’ u istom departmanu...
ANALITIKA: Hoćemo, ne brinite...
GREBO: E, onda ćete mi ispričat’ šta se u međuvremenu ovdje događalo. Slutim – ništa dobro. Jer, u poslednjoj deceniji XX vijeka na Balkanu je načinjena ogromna istorijska šteta: počinjeni su stravični zločini, razoreni su gradovi, porodice, pobijeni toliki ljudi... I to ne može tek tako. Trebaće vremena, kažem vam...
