O Žarku Lauševiću kao piscu i njegovoj književnosti govorila je novinarka NIN-a Radmila Stanković, koja je rekla da ima tačno 20 godina kako smo "izgubili Žarka Lauševića kao glumca, ali da je sreća u nesreći što smo ga dobili kao pisca".
"Laušević piše zato što mora, jer je opsjednut pitanjem moralnog bića čovjeka koji je izgubio svakodnevni život, porodicu, karijeru, čovjeka koji je počinio zločin, ali koliko god su zločini kazna, središte njegovog rastrzanja, Žarko se čudesno snalazi u prostoru nametnutog života", istakla je Stanković.
Ona je dodala da je cijela druga knjiga zatvorska proza, “vrhunska po dinamici i načinu na koji drži pažnju čitaoca”.
"Samo majstor koji dobro barata riječima umije tako smisleno da ih kombinuje i oneobičava kao Žarko", ocijenila je Staković.
Lauševićev kolega Irfan Mensur, koji je sa njim radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, zamolio je da se prvo pusti dionica iz pjesme "Sanjam" grupe "Indexi" i prisjetio se vremena kada su on i Laušević išli na njihov koncert i kada su "urlikali i plakali" zbog njihovih pjesama. Takođe, on se prisjetio kako su se svi lijepo družili u starom bifeu JDP-a, a da su se on i Laušević stalno "svađali" zbog jedne djevojke, a to je bila njihova starija koleginica Rahela Ferari.
Mensur je ispričao i da svake godine jedan drugome čestitaju rođendan, jer su rođeni istog dana, kao i anegdotu da je jednom pola sata razgovarao telefonom misleći da je to njihov profesor Minja Dedić, a da je to zapravo bio Laušević.
"Ovaj čovjek sa korica knjige nije Žarko Laušević, Žarko Laušević je onaj čovjek o kome ja pričam, on je jedan pametan, inteligentan, surov, sarkastičan, predivno talentovan čovjek", istakao je Mensur, dodajući da je Laušević nadaren za slikanje i da nije napisao knjigu sigurno bi se okupili na izložbi njegovoh radova.
Glumac Dragan Nikolić rekao je da je Laušević svoj svijet glume, sticajem tragičnih događaja, zamjenio ispovjednom prozom koja je već u prvoj knjizi ukazala na strašnu tragediju i "rukopis ispisan darom neobičnim za čovjeka kome pisanje nije bilo profesija".
"Svojom knjigom Žarko je dosegao dar koji je imao kao glumac koji je govorio tuđe tekstove, a drugom knjigom po redu i po nazivu potvrđuje ubjeđenje ljudi od čitanja i ljude od pera da je izuzetno darovit pisac i da će svoj život vjerovatno posvetiti pisanju", istakao je Nikolić.
Dramaturg i teatrolog Jovan Ćirilov rekao je da ono o čemu Laušević piše u ovoj i prethodnoj knjizi ima duboke korijene u "nečemu čemu je on bio svjedok, a to je priča o Svetom Savi".
On je rekao da postoje "nesporazumi oko Žarkove sudbine", a da je jedan neobično shvatanje koje pripada 19. vijeku - da kada se završava predstava o Kosovskom boju svi prisutni koji su to gledali u selu ili maloj sredini moraju da čuvaju onog koji je igrao Vuka Brankovića, jer je on izdajnik.
"Tako se desilo sa njim i to sa dvostrukim nesporazumom zato što je igrao Svetog Savu i što su neki ekstremisti smatrali da je on kriv što igra tu ulogu i što tog Svetog Savu prikazuje na nedostojan način", objasnio je Ćirilov.
"Žestoki momci koji su napravili čudo oko Svetoga Save nijesu dočekali kraj predstave da se Rastko Nemanjić preobrazi u Svetog Savu, već su prekinuli predstavu u Novom Sadu, a Laušević plašeći se za svoj život nakon toga nosio revolver koji je, na žalost, kao u zloj drami opalio i izmjenio mu korjenito život o kome piše i u kojima je sa punim osjećanjem mjere objasnio sve šta je bilo", istakao je on, dodajući da se prije promocije Laušević javio iz Njujorka.
Nova knjiga Lauševića "Druga knjiga - dnevnik jedne robije" od danas je u prodaji u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Predgovor za knjigu je napisao reditelj Zoran Amar, dok se na zadnjoj korici nalaze osvrti i komentari Vide Ognjenović, umjetničke direktorke Cafe teatra u Ljubljani Vite Mavrič, Miloša Radovića i Miljenka Jergovića.
Prva Lauševićeva knjiga "Godina prođe, dan nikad" je prodata u preko 335.000 primjeraka.
