Još sasvim nedavno vitalnost privrednog modela KAP izazivala je vruće diskusije: mnogi su se pitali – da li je potrebno spašavati KAP? Danas društvo više ne pokazuje interesovanje za ovu temu i diskusije su se polako stišale. Kada je MMF preporučio zatvaranje KAP-a nadao sam se da će tema ponovo doći na dnevni red, a diskusija biti stručnija i usmjerena više ka praktičkom rezultatu. Međutim to se nije dogodilo i ovo pitanje, jedno od najvažnijih za crnogorsku privredu, je zaboravljeno. Kao bivšem izvršnom direktoru meni je veoma dobro poznat privredni model i poteškoće u koje je zapao KAP. Dalje ću objasniti kako je Vlada Crne Gore uspjela „da spasi KAP i da nađe novac za plaćanje isporuka električne energije“.
Na zvaničnim web-stranicama Vlada Crne Gore (VCG) je priznala da se odnos Vlade prema stranim investitorima u KAP-u ne bi mogao nazvati „frendly“. Vlada nije dozvoljavala vlasniku KAP-a da smanji broj zaposlenih, što je sa svoje strane onemogućilo da se smanje vještački povećani troškovi plata i, što je najvažnije, Vlada je sprovodila politiku očuvanja visoke cijene struje. U medijima je pokrenuta kampanja diskreditacije CEAC.
Šta se promijenilo od trenutka kada je Vlada pokrenula stečajni postupak i CEAC-u oduzela kontrolu nad KAP-om? I gdje je Vlada pronašla novac za plaćanje električne energije?
Prije pokretanja stečaja KAP je zaposlenima plaćao ukupno 1.100.000 eura mjesečno, kao i oko 700.000 eura poreza i doprinosa na plate. Osim toga da ne bi došlo do aktiviranja državnih garancija za kredite KAP je plaćao kamate u iznosu od 750.000 eura. Ova plaćanja smatrana su prioritetnim i izvršavana su UVJEK, nezavisno od cijene aluminijuma na svjetskom tržištu. Kako je cijena aluminijuma i dalje izuzetno niska, KAP je imao poteškoće sa plaćanjem računa za električnu energiju, pogotovo kada je Vlada, prekršivši Sporazum o poravnanju, odbila da izdvoji subvencije za nabavku struje u iznosu od 8 miliona eura. EPCG je odbila da isporučuje struju bez odgovarajuće podrške Vlade. Uvoziti struju bilo je još skuplje, a cijene na tržištu aluminijuma i dalje su padale, te da bi se izbjegli troškovi korišćenja električne energije i prinudni prekid proizvodnje menadžment je Bordu direktora ponudio šemu postupnog gašenja KAP-a sa kasnijim obnavljanjem proizvodnje kada se situacija reguliše. Kao što je svima poznato, Nebojša Dožić, predstavnik VCG u Bordu direktora KAP, iskoristio je pravo veta i KAP je nastavio da radi po starom, trošeći električnu energiju koju nije mogao da plati. To je dovelo do finansijskih gubitaka i, na kraju krajeva, do stečaja kombinata.
Na koji način je Vlada uspjela „da spasi“ KAP i gdje je našla novac za plaćanje električne energije?
Odgovor je više nego jednostavan. Prvo, kako sam saznao, Vlada je izdala nalog da EPCG smanji cijenu struje za KAP sa 46 €/MgWt (prije stečaja) na 27,5 eura. Plate zaposlenih i odgovarajući porezi srezani su najmanje duplo. Zaposleni u KAP-u danas primaju manje od pola nekadašnje plate. Isto tako smanjeni su porezi i doprinosi na plate. Osim toga vlada je bila prinuđena da aktivira i uplati državne garancije, preuzme novi dug i plati odgovarajuću kamatu.
Sve ovo, po mom mišljenju, znači da je novac za spašavanje KAP-a uzet iz džepova crnogorskih poreskih obveznika i zaposlenih u KAP-u. Ovi posljednji sada donose svojim porodicama pola nekadašnje plate, a poreski obveznici su prisiljeni da svakog mjeseca izdvajaju preko milion evra za održavanje KAP-a. Za razliku od vremena „loše ruske uprave“ sada svaki Crnogorac mora da daje svoj udeo u ovaj milion evra koji je potreban svakog mjeseca za održavanje kombinata koji tone. Očigledno je da se u skorijoj budućnosti ne može očekivati ponovno uspostavljanje tržišta aluminijuma. Sve velike kompanije – Alcoa, Rusal, Rio Tinto i druge, zatvaraju fabrike i smanjuju proizvodnju. MMF je došao do istih zaključaka do kojih su došli i proizvođači i preporučio je da se KAP zatvori. Zašto je onda Vlada Crne Gore odlučila da „spasi“ KAP, prebacivši taj teret na poreske obveznike i zaposlene u kombinatu?
Na ovo pitanje je lako odgovoriti, ako pogledamo ko od toga dobija, a ko gubi.
Gubitnici su svakako crnogorski poreski obveznici koji će sada plaćati dodatnu stavku troškova u budžetu. Gubitnici su zaposlenu u KAP-u, jer za isti teški posao sada primaju duplo manju platu. Gubitnici su strani investitori, koji su u KAP uložili 200 miliona eura sa vrlo maglovitom perspektivom da će ikada vratiti svoja ulaganja.
A sada da pogledamo ko izvlači korist od ovog neekonomičnog „čuda spašavanja KAP-a“. Spisak nije dugačak, ali je indikativan. Svakako, u dobitku je bivši član borda direktora iz crnogorske vlade Nebojša Dožić. On je sada veliki šef jednog od najvećih preduzeća u Crnoj Gori, sa ogromnom platom. Djelimično može profitirati i EPCG, jer mislim da je ova kompanija dobila garancije za plaćanje struje, premda po dosta nižoj cijeni isporuke. Ali najviše profitira Ministarstvo ekonomije, jer je ono ispunilo obećanje svog rukovodioca da se KAP spasi! Pored ostalog, svi novčani tokovi od KAP-a sada će krenuti preko kompanije „Montenegro Bonus“ koju kontroliše Ministarstvo, što takođe može da bude jedan od razloga zbog čega Ministarstvo po svaku cijenu nastoji da održava KAP.
Svih ovih godina mediji su se bavili iznalaženjem korupcije u vezi sa KAP-om i rado su špekulisali na ovu temu. Međutim predstavnici medija nisu htjeli da priznaju ono što je bilo očigledno: svaki ugovor i svaku novčanu doznaku KAP-a crnogorski činovnici proučavali su skoro pod mikroskopom. Zato i nije bilo moguće da se pronađu tragovi korupcije ili zloupotrebe položaja u KAP-u, jer toga jednostavno nije bilo! Mislim da je sadašnja situacija sa KAP-om izazvana zbog višegodišnje neodlučnosti Vlade i lošeg stanja svjetskog tržišta aluminijima. Sada će svi ti milioni evra prolaziti kroz „Montenegro Bonus“. Pošto je „Montenegro Bonus“ 100 odsto u vlasništvu Vlade Crne Gore teško je zamisliti ko će i kako da kontroliše novčane tokove. Zato se ovdje možemo zaustaviti u potrazi za odgovorima na mnogobrojna pitanja vezana za situaciju i događaje u Crnoj Gori, ma koliko bi nam mogli biti zanimljivi mogući odgovori.
Jasno da sve o čemu je ovdje govoreno zahtjeva punu pažnju javnosti i detaljnu analizu. (Autor je bivši izvršni direktor KAP-a)
