U svom pismu, Mandić tvrdi da nije kriv za djelo za koje je osuđen, te da je postao politički džoker i crnogorskoj vlasti i opoziciji, a da su, zahvaljujući nepravdama i selektivnoj primjeni Zakona o amnestiji, mnogi osuđenici za ist krivično djelo i međuvremenu i po više puta amnestirani.
"Nanijeta mi je velika nepravda. Kako meni, tako i mojoj užoj i široj porodici. Svrstani smo u građane drugog reda. Postao sam politički džoker crnogorskoj opoziciji, ali i vlasti. Ponižen sam. Zbog mene amnestiju nije dobilo još 20 osuđenika", naveo je u javnom pismu Podgoričanin Damir Mandić, koji je kao saučesnik u ubistvu urednika novina Dan Duška Jovanovića, pravosnažno osuđen na 18 godina zatvora, a koji je u zatvoru sedam. Mandić je u ovom prvom obraćanju javnosti, koje je u pisanoj formi dostavljeno Dnevnim novinama naglasio da ne traži amnestiju, već samo pravdu za sebe i za svoju porodicu, te da mu je cilj da se crnogorska javnost upozna sa istinom o njegovom slučaju i nepravdom koja mu je nanijeta.
„Puna su vam usta pravde, ljudskih prava, jednakosti. Je li ovo jednakost svih? Dijele li se žrtve na loše i dobre? Da li majke i sestre Samira Usenagića, Semira Hadžimuhovića, Saše Pejanovića, Samira Adžagića, Gorana Brnovića i još stotine i stotine njih ne žale svoju đecu i braću? Ko je taj koji odlučuje koliko vrijedi nečiji život i koliko su teške suze nelije majke, ko je taj?
„Nijesam kriv za djelo za koje sam osuđen, pravdu ću tražiti i u Strazburu ako treba. Sve što tražim je pravda i da istina izađu na vidjelo“, istakao je Mandić.
Na pet ručno ispisanih strana Mandić, koji je u zatvoru nešto više od sedam godina, javnosti je pokušao da dokaže da je novi zakon o amnestiji diskriminatorski, da je bio usmjeren protiv njega, ali u korist jednog čovjeka - Željka Bulatovića, koji je dobio milost države za ubistvo njegovog ujaka Samira Usenagića i njegovo ranjavanje.
Mandić tvrdi da Zakon o amnestiji koji je odmah počeo da se primjenjuje sadrži brojne nepravde, te da je i u praksi zloupotrijebljen. On tvrdi da je za djelo za koje je on osuđen i još 10-15 osoba, više osuđenika dobilo dvije ili čak tri amnestije.
„Veliki broj tih osuđenika si uz bjekstva dovedeni na izdržavanje kazne. Primjera je mnogo, čak i previše, a navešću nekoliko njih: Nedeljko Aničić, iako je bio u bjekstvu, Besim Fetić, dvije amnestije, Muhamed Medo Agović, Vesko Kalezić. Zatim, su za teška ubistva amnestije dobijali Željko Pištinjat, Milo Bogdanović, Zoran Lazović, Božidar Đukanović i mnogi drugi, spisak je podugačak“, navodi Mandić.
„Da vam se obratim navela me je dvoličnost i licemjerstvo dijela poslanika, nevladinih organizacija i pojedinaca koji su se zalagali da teška ubistva ne dobiju amnestiju (u suštini, bilo je važno da je ne dobije Damir Mandić). Jer, da je drugačije, digli bi glas kada su istom ovom amnestijom obuhvaćeni četiri osuđenika za 'ubistvo' član 30, stav 2 KZSRJ, što je identično krivično djelo kao moje i još 10 do 15 osuđenika dobili Željko Bulatović, koji je ubio moga ujaka Samira Usenagića, zatim Nedeljko Aničić, koji je dobio treću amnestiju i još dva lica“, piše Mandić.
On je naveo da se javnosti obratio kako bi dobio odgovor da li su porodice Usenagić i Mandić svrstane u građane drugog reda, pošto je, kako navodi, to očigledni stav Skupštine.
"Cijenili bi i poštovali odluku Skupštine koja nas proglašava građanima drugog reda pa i da su u ovom zakonu naveli da se od amnestije izuzima Mandić Damir, jer je građanin drugog reda. Ali zbog mene 20 osuđenika ne dobija amnestiju", zaključio je Mandić.
Mandić u pismu više puta ističe da nema ništa potiv toga što je amnestiju dobilo više osuđenika, te da se ne protivi čak ni tome što je milost države dobio ubica njegovog ujaka, koji je tom prilikom ranio i njega.
„S obzirom da se niko nije obratio povodom amnestije koja je bila u julu, prinuđen sam da vam pišem, vjerujući da ćete pomoći u mojoj borbi da prestanem da budem politički džoker posebno crnogotskoj opoziciji, ali i vlasti, koji svako malo imaju puna usta Damira Mandića i različitim političkim igrama uspijevaju da me svrstaju u građane drugog reda, jasno mi stavjajući do znanja da moja šira i uža porodica nemaju prava kao svi ostali, ma kojeg prezimena bili, ma koje nacionalnosti bili, ma kojeg statusa u društvu bili."
Mandić piše da su se on i njegov ujak, Samir Usenagić, pošteno i časno kao sportisti borili i dobijali najviša sportska priznanja.
"Posebno Usenagić Samir, u čiju smo čast organizovali memorijalne turnire i sav novac davali u humanitarne svrhe. I ne žalim nijednog momenta truda uloženog za svoju državu. Od mene ta ista država napravi kriminalca, ubicu, zločinca...", piše Mandić.
