Scena

NJEGOŠIATIONS: "Korota i suša" Ilije Šoškića u Biljardi

2211soskic
I
nstalacija Ilije Šoškića „Korota i suša“ biće danas predstavljen u Mermernoj sobi Biljarde na Cetinju, od 18 časova, u okviru izložbe „200 godina samoće – Njegošiations“ , autorskog projekta Petra Ćukovića i Vladimira Đurišića.

NJEGOŠIATIONS: "Korota i suša" Ilije Šoškića u Biljardi
Portal AnalitikaIzvor

Umjetnički serijal koji se od 4. novembra odvija kao kontinuirani niz pojedinačnih nastupa pozvanih odabranih umjetnika kojim se Centar savremene umjetnosti Crne Gore uključuje u obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, ovog puta će publici predstaviti rekonstrukcija Šoškićevog rada iz 1986. godine, tada realizovanog u Galeriji „Forum“ u Nikšiću.

- „Korota i suša“, jedno od Šoškićevih remek-djela, prva je instalacija u povijesti crnogorske poslijeratne umjetnosti, izvedena u Crnoj Gori, i već po tome predstavlja vrijednost od najvećega značaja za našu kulturu. U ovom radu, kako je svojevremeno govorio poznati njemački likovni kritičar Štefan Šmit-Vulfen, ne samo da je vidljiv adekvatan, primjeren jezički vokabular, razumljiv i korespodentan sa jezicima vidljivim na relevantnoj međunarodnoj umjetničkoj sceni, nego se u njemu, u ovom radu, takođe „mogu prepoznati tvrdoća i neposlušnost, san i čuvstvo ovog naroda – navode autori projekta „Njegošiations“.

Rad „Korota i suša“ okrenut je uvezivanju minimalističke formalno-jezičke modernističko-avangardističke tradicije, i sublimaciji metafizike lokalnog kulturnog ambijenta.

Sam Šoškić, u tekstu pisanom za današnji, cetinjsku „rekonstrukciju“ njegovog istorijskog rada, između ostalog piše

- Moj cilj je bio da kroz ovu art instalaciju izrazim (matematičkim putem), aksiom koji će dočarati crnogorsku tradicionalnu dramaturgiju (korota) i oskudicu (suša). Znao sam da radim prvu konceptualnu izložbu u Crnoj Gori, što mi je bilo važno, ali još važnije je bilo da osjetim moju genezu, sa kojom sam se borio na rimskoj art sceni, jednom od centralnih svjetskih centara avangardne umjetnosti, genezu sa mojim prirodnim karakteristikama... Uspio sam da stvorim put ka konceptualnoj umjetnosti u američkoj varijanti. Insistirao sam na autentičnosti što kritičari nijesu mogli da negirauju. Za sve mora da se nađe ključ. Tako isto i za „Korotu i sušu“ interpretiranu jezikom konceptualne minimal-umjetnosti. Petar Ćuković i ja smo izgledali ko zna kako Nikšićanima, svakako ne kao dvojica normalnih ljudi, ali sve je to bilo očekivano. Atak na tradicionalizam inertne vrste, u kome je Crna Gora bila konformizovana je bio, i to vrlo osmišljeno, destabilizovati inertnost i akademizam, u korist novih gledanja i ponašanja, u saglasju sa razvijenim svijetom. Htio sam da prenesem moje iskustvo koje sam sticao u trouglu između američke konceptuale, latinskog literarizma i germanskog fluksusa... u Crnu Goru! Poslije 28 godina i mnogo toga što se događalo u međuvremenu (pad Berlinskog zida, raspad Jugoslavije i rat, moj povratak u Rim, i tako dalje), došao je momenat da moja „Korota i suša“ izađe iz zaborava, i to na najljepši i najvažniji način - pojavom u Njegoševoj Biljardi za Njegošev rođendan, u čast pjesniku i filozofu krša, crnine i samotnjaštva... što je najviši rang gorštačke aristokratičnosti i duhovnog uzdignuća do fenomenalnosti - našeg Njegoša – zaključuje u svom osvrtu jedan od naših najpoznatijih konceptualnih umjetnika.

Ilija Šoškić rođen je 1935. u Dečanima. Poslije školovanja u Umjetničkoj školi u Herceg Novom i Likovnoj akademiji u Beogradu i Bolonji, napušta akademske studije i radi prvi javni hepening, 1967. u svome ateljeu u Osijeku, koji je determinisan kao njegov prvi umjetnički čin. Od 1969. godine, kako se navodi, prekida sve privatne i javne odnose sa jugoslovenskim prostorom i živi u Italiji. Vraća se jedino kao izlagač na umjetničkim manifestacijama koje organizuju Studentski kulturni centar u Beogradu i Moderna galerija u Zagrebu... I tako sve do sredine osamdesetih kada ga tzv. anahronistička kriza zapadnih duštava pokreće na nova razmišljanja i potragu za novim radnim sredinama, te se on vraća političkim ruinama svoje bivše domovine. Godine 1987. nastanjuje se u Dubrovniku i u tamošnjoj renesansno-baroknoj tvrđavi nalazi razloge za još jednu umjetničku radikalizaciju: ovoga puta uključuje filozofsku i naučnu memoriju u performativni gest i instalaciju tjelesnosti. Rat, izbjeglištvo i opet Italija, tačnije Rim, iz kojih u svojoj percepciji svijeta crpe cjelokupno lično sjećanje, i sublimira u brojnim akcijama Tableaux... Novije akcije-intervencije su uključene u projekat Marina Abramović Community Center Obod na Cetinju u okviru 55 . Bijenale u Veneciji i Prvog Venecijanske međunarodne performance-art nedjelje..

Portal Analitika