Piše: Ranko Đonović
Godina velikog jubileja Petra II Petrovića Njegoša podsjetila nas je na vladarsku veličinu i neprolaznu vrijednost njegovog djela, ali i suočila sa novim čitanjem i vrednovanjem Njegoševe filozofske i pjesničke misli. Dvjesta godina nakon rodjenja i 163 godine nakon smrti, sišao je vladika Rade sa lovćenskih visina u narod i postao nezaobilazna tema na svim nivoima – od čaršijskog do akademskog. Ukratko: „njegošolozi“ raznih nacija, vjera, političkih opredjeljenja i intelektualnog potencijala zloupotrijebili su demokratska postignuća da bi javnosti predočili svoje vidjenje Njegoša. Pred tim iznenadnim naletom novih zbunjujućih tumačenja, ostajemo zapitani – je li Radivoje Tomov u ikakvom srodstvu sa pjesnikom „Gorskog vijenca“ i „ Luče mikrokozma“, je li išta svoj sa onim našim Njegošem?
A da bi Njegoša pravilno razumijeli nije neophodno da prethodno završimo filozofiju, istoriju ili da doktoriramo na Njegoševom djelu. Dovoljno je da razumijemo i ono i ovo vrijeme, razlikujemo epohe, da pošteno sudimo, volimo pjesničke metafore i velike misli i cijenimo velike ljude ove naše male Crne Gore.
O Njegošu mnogi znaju puno, ali to, nažalost, ne znači i da ga razumiju. Medju njima su i oni koji crnogorskog vladara optužuju za genocid samo zato što je branio slobodu, kućni prag i svoju zemlju od neprijatelja. Optužba je teška i uvredljiva i za Crnu Goru i za Crnogorce, ali treba biti veliki kao Njegoš i na sve to odgovoriti njegovim stihovima: „Ne broji se ko se kako krsti, no koja mu krvca grije prsi“, „Brat je mio koje vjere bio..“... Treba podsjetiti i da su Njegoševi protivnici, ugledni pripadnici islamske vjeroispovjesti, bili sa našim vladikom u prijateljskim, čak i pobratimskim odnosima, da su ga cijenili, iako je oružje često zamjenjivalo dogovor. Takvo je bilo vrijeme. Njegoš je bio vladar jedne male zemlje koja se vjekovima branila od nasrtaja Osmanskog carstva. A onaj koji se brani od okupatora, „sirak tužni bez iđe ikoga“, valjda po definiciji i pravdi vodi pravedan oslobodilački rat. Iz aktuelnih polemika može se zaključiti da je veći zločin teška riječ koju izgovara neki od Njegoševih likova nego viševjekovno atakovanje na crnogorsku slobodu i zločini osvajača. A potrajalo je to nekih 500 godina.
Kako sada stvari stoje i zloupotreba Njegoševog imena i djela ima dugovječnu perspektivu. I bogatu istoriju. Ali, da se ne udaljavamo previše. Poslednji primjer iz prošlosti podsjeća nas na neznavene jurišnike koji su sa Njegoševim stihovima na usnama prije dvadesetak godina osvajali nedužni
Neka mi vladika Rade, taj veliki čovjek pjesnik, mislilac, Crnogorac, humanista i mučenik oprosti što ga pominjem u ovakvom kontekstu. Pišem ovo, atakujući samo na razum onih koji ne shvataju, namjerno ili nenamjerno, ni Njegoša ni Njegošovo vrijeme. Jedna stara izreka kaže „Našle te Tantalove muke“. Tantala- Zevsovog sina mučili su za života, možda i sa razlogom . Njegoša – Tomovog sina mučili su i za života, a evo i šesnaest decenija nakon smrti, bez ijednog razloga. Zato su Njegoševe muke ne samo veće, već i neuporedivo duže traju.
Potvrdjuje to i želja Srpske pravoslavne crkve da ponovo na vrh Lovćena poperi Aleksandrovu kapelu i u njoj utamniči crnogorskog vladiku. Zaboravlja Srpska pravoslavna crkva da je na privremenom radu u Crnoj Gori, da se njen mandat stečen u vrijeme okupacije 1918. godine bliži kraju i da ovo nije monarhija Karadjordjevića već nezavisna Crna Gora. Država koja baštini onu Njegoševu „Tvrd je orah voćka čudnovata...“, ali i onu antifašističku „Tudje nećemo, svoje ne damo“. Njegoša ne damo, a kapelu obnovite. Obnovite je, u podgoričkom zatvoru Jusovača ili možda na ostrvu Grmožur, u zatvoru kralja Nikole. Simbolika je, nadam se, jasna, kao što je i nama jasna, simbolika koju bi Aleksandrova kapela predstavljala na vrhu Lovćena.
Njegošu su bile jasne okupatorske ambicije i Nemanje i Bonaparte, ali vjerovatno nije ni sanjao koliko će ovi prvi biti tvrdoglavi i nezasiti, koliko će se puta vraćati i učestvovati u našoj krivomutnji. Znao je on da su sve vjere u Crnoj Gori donijeli i nametnuli okupatori, da su pravoslavlje ognjem i mačem u krvi uspostavili Nemanjići, po njihovom vlastitom priznanju. Mnogi to nažalost ni danas ne znaju u našoj Crnoj Gori. Od okupatora iz 1918. godine ostala nam je SPC i okupatorska vječna nada da će naše more biti srpsko.
Njegoševo sveukupno djelo može služiti na čast pripadnicima svih vjera i nacija koje Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu. Njegove misli počivaju na univerzalnim civilizacijskim vrijednostima - slobodi, pravdi, borbi dobra protiv zla, čovjekoljublju, zaštiti slabih i nejakih ... Njegova „Luča“ seže još dalje, okrenuta tajnama postojanja, života, smrti, kosmosa.
Njegoš je vertikala koja Crnu Goru diže u visine duhovnosti, morala, filozofije i književnosti. Bez njega bi ova zemlja bila mnogo siromašnija, a sa njim smo duhovno bogat narod. Da nije tako veliki, ne bi drugi narodi i države svojatali našeg Njegoša.
I dok ga jedni prisvajaju, drugi priželjkuju da ga nema, treći žele da mu sude. Zamislite kad bi neko danas sudio Platonu, Aristotelu, Ciceronu, Seneki...
