Piše: Ranko ĐONOVIĆ
U vrijeme nacističkog pokreta u Njemačkoj, početkom 30-tih godina XX vijeka, Hitlerov majstor „crne propagande“ Gebels iznio je stav po kojem „stotinu puta ponovljena laž postaje istina“. Ta teorija, nažalost, pokazala se kao tačna i u Crnoj Gori.
Razmišljajući u tom pravcu, analogno prethodnom zaključku, mogli bi se zapitati: što treba da se desi sa stotinu puta ponovljenom istinom; nije valjda da i ona treba da postane laž? Nesporno je, ipak, da veliki broj neistina - koje su kod nas stare stotinu godina i više - opstaju kao istine u narodu. Vjerovanje u takve „istine“ u narodu je tako snažno da im istine ne mogu ništa. Neistine koje egzistiraju kod nas kao istine nastale su najviše u dvadesetom vijeku.
S tim u vezi: glavna prepreka za naš ubrzani izlazak iz krize jesu mnoge naše zablude kojih nikako da se oslobodimo. Kod nas se često ne razlikuje lukavstvo od pameti, a to su dvije suprotstavljene kategorije, kao što su nemoral i moral. Lukavstvo je nemoralno, dok pamet mora biti u skladu sa moralom. Ako nije tako, to nije pamet. Kao narod imamo i drugih nedostataka. Neki od njih su novijeg doba, a neki su, rekao bih, istorijsko nasljeđe vjekovnih životnih uslova i običaja iz kojih nastadosmo.
Naše bolesti: Primjeri koji slijede to ilustruju.
Dosljednost u mišljenju u Crnoj Gori smatra se moralnim kvalitetom. Da li se radi o dosljednosti u pameti ili gluposti – izgleda da nije od posebne važnosti. Ali se zato promjena mišljenja upisuje se kao neoprostivi grijeh. I zaista: nekada promjena mišljenja jeste rezultat lukavstva, ali je prevashodno ono po čemu razlikujemo pametnog od glupog.
Inat je naš autorski i autohtoni proizvod, iako ga u obilju ima i u susjedstvu. Treba ga razlikovati od tvrdoglavosti, ali ima jednu zajedničku karakteristiku u Crnoj Gori: to je ponašanje koje je suprotno vlastitom interesu i suprotno interesu uže i šire zajednice kojoj se pripada.
Skromnost je tako rijetka, bahatost tako česta. Ove osobine najčešće idu do krajnosti. Naročito ova druga, kod koje su primarni imati vlast ili novac. A tek oboje!
Materijalno stanje često označava primaran status u svim oblastima života: nauka, umjetnost, politika, moda... Pravo na to polažu nosioci bogatstva po želji onih kojima to bogatstvo nedostaje. Kao da pun džep znači i puna glava !?
Izvinjenje se ovdje ne shvata kao nadmoć ljudskosti, što ono jeste, već kao znak poniženja. Zato se rijetko koristi, ako nije obična farsa.
Pamet je nasušna potreba, naročito izražena u starijim godinama. No, da bi neko ovdje postao pametan, dovoljno je samo to da on sam, preko noći, donese odluku da bude pametan (nedao ti Bog da on primijeti da si posumnjao u njegov, trenutno, novonastali kvalitet).
Najbolji - ako se ne može biti najbolji, onda se žestoko potrudimo da budemo najgori.
Usporeno oslobađanje ovih i drugih negativnih osobina usporava i naše pravilno shvatanje našeg civilizacijskog i ekonomsko-socijalnog problema, a tim i njihovo rješavanje.
Naš imunitet: Nasuprot navedenom, znam da je moj narod imao i ima dobrih osobina. A moj narod su svi državljani Crne Gore bez obzira na naciju i vjeru. I bez obzira na to da li i oni na ovaj način mene prihvataju. Brojčano smo među najmanjim narodima, ali smo kroz svoju istoriju svojim djelima među najboljim i najvećim. Iznijetu tvrdnju potkrijepiću činjenicama.
Prije 73 godine suprotstavismo se fažizmu – opštenarodnim ustankom, što je bio jedinstven primjer u porobljenoj Evropi. U tom petogodišnjem otporu fašizmu dadosmo desetostruko veći doprinos, kako u boračkom i komandnom sastavu, tako i u žrtvama u odnosu na naše komšije, bez obzira na to što prethodno trpjesmo dvadesettrogodišnju okupaciju koju nam nametnu nama najbliži.
Prije više od 500 godina pa do nazad više 100 godina, neprekidno jedini pružasmo manje više - koliko je to tada bilo moguće - otpor jakom osmanlijskom okupatoru. Drugi tada nijesu išli ispod nivoa poslušnosti.
I velikom Napoleonu pružismo otpor, stavljajući mu do znanja da preko Crne Gore samo prijatelji mogu da prolaze. Napoleon možda i nije znao ko smo mi, ali prije više od 200 godina Petar I je dobro znao ko je Napoleon, odnosno: znao je kome je to rekao.
I dvjestagodišnju nemanjićku okupaciju izdržasmo, a svoje ime ne izgubismo.
U hiljadugodišnjoj istoriji pola vremena provedosmo obezglavljeni (bez vođe), ali Crnu Goru očuvasmo.
Ne bi se sa ovakvim kvalitetom mogli pohvaliti ni mnogo, mnogo veći narodi iz našeg okruženja. Nije fino, nije džentlemenski isticati sebe, ali kada drugi neće (nego nam se potcjenjivački obraćaju, udruženi sa našim potuđenicima) nije zgoreg ni podsjetiti ih s vremena na vrijeme. Eto, samo da se zna ko je ko. Da se ne zaboravi.
Ozbiljna bolest uprkos jakom imunitetu: Uz ovakvu tradiciju ne bi se trebalo plašiti za državotvornu sudbinu Crne Gore i našu u njoj iako je izvjesno da smo sami sebi najveća kočnica.
Dobar život ne obezbijeđuje ni dobar glas ni dobar stas, pa ni dobra tradicija, već isključivo dobra pamet. Tu, očigledno, ne stojimo dobro.
Interesantno je kako dobar dio crnogorskih građana i dalje ne zna da u državnoj politici ne postoje tradicionalni prijatelji. Postoje samo (sada i uvijek) tradicionalni interesi. Tradicionalno prijateljstvo služi za zloupotrebu malih od strane velikih, jer mali pozivajući se na tradiconalno prijateljstvo žele da se okoriste od velikih, a veliki to znaju. I tako to ide u krug. I danas kao i prethodnih vjekova mijenjaju se govornici i govori sa varijacijama na iste teme. Bolesti su, dakle, ozbiljne, te je ukupno „zdravstveno“ stanje države Crne Gore i njenih državljana narušeno.
No, imunitet Crne Gore je isuviše jak (nadam se) da bi životni organizam države bio ugrožen. To što Crna Gora u punom kapacitetu ne upotrijebi svoj neuništivi imunitet za mnoge od nas je neshvatljivo, jer treba, mislimo, što je moguće prije sigurno krenuti naprijed. Još kad bi smo svi razlikovali u ovom smislu naprijed od nazad. Mi, koji ovako mislimo (stojimo „pod brdom“ ), može biti da sve i ne vidimo najbolje, može biti da ne vidimo „što se tamo iza brda valja“. Svjestan sam da stvari ispod brda izgledaju vrlo jednostavno i lako rješivo. Da tako nije, mnogo puta sam se i sam uvjerio.
Mnogo toga se ubrzano mijenja. Mnogo brže nego što je nama potrebno da se mi promijenimo i prilagodimo našoj situaciji. Takve promjene će na neke naše političke faktore uticati pozitivno, na neke negativno. Pravo pitanje je - shvatiti ili izgubiti? Što se mene tiče, žao mi je što se na našu ukupnu društveno-političku situaciju ne može primijeniti metod političke šok terapije. Onima koji dolaze poslije nas ostavili bismo mnogo bolje nasljeđe.
Ne treba zaboraviti da se mi – osim bužetskih, ekonomskih, finansijskih i inih kriza - nalazimo i u moralnoj krizi (pitanje je: da li smo ikad izlazili iz nje). Moralna kriza je svakako najteža i ostavlja najtrajnije posljedice. Ali, ta pusta, neophodna, dobra demokratija ne podrazumijeva šok terapiju.
Nadam se da je sve ovo lako shvatiti kao pregled osnovnih uzroka za sve što nam se dešava. Nerazumijevanje, nepoštovanje i neadekvatno reagovanje na uzroke, dodatno pogoršava buduće posljedice.
