Ovo je tek početak. Ispunjena sam i srećna i nije me sramota da pokažem emocije. Nije bilo lako saopštiti ko će, od šest pacijenata koji se nalaze na dijalizi, dobiti bubreg. “Eurotransplant“ ima listu bodovanja i onaj sa najvećim brojem poena, zbog dužine čekanja i zdravstvenog stanja, ima prednost. Znam da mi pacijenti vjeruju, i svi oni su mi poslije operacije i čestitali, što je najveća radost - kaže u razgovoru za Portal Analitika doktorka Marina Ratković, nacionalna koordinatorka za transplantaciju.
Priča o transplantaciji započeta je onog trenutka kada je Crna Gora postala članica Regionalnog zdravstvenog centra sa sjedištem u Zagrebu, koji čini dio velike organizacije pod nazivom - Zdravstvena mreža Jugoistočne Evrope. Prema riječima dr Ratković, to nas je obavezalo da poštujemo njihova pravila. Od 2008. godine crnogorski ljekari imaju redovne sastanke i prate rad ove organizacije a Ministarstvo zdravlja Crne Gore aktivno učestvuje u radu. To je i uslovilo da naredni korak bude pridruživanje Eurotransplantu, koja obuhvata program transplantacije, a članstvo je omogućeno preko Hrvatske.- Eurotransplant je stara, čipovana asocijacija, formirana 1968. godine, koja obuhvata program transplatacije. Određena zemlja ne mora da bude članica Eurozone, pa da postane član ove organizacije. Hrvatska je ušla 2007. zbog svojih rezultata: broj organa je prevazišao kvalitet španskog i portugalskog, objašnjava doktorka Ratković.
Politika Eurotransplanta je jasna: koliko dajete - toliko će vam dati. Postoji samo jedan način komunikacije koji podrazumijeva faks poruke - zbog potpisa, kako bi se osigurala legitimnost i izbjegle moguće malverzacije.
- Sve uslove koje organizacija postavi morate da poštujete. Vi ćete dati organe, a oni će locirati gdje se nalazi pacijent kojim se može transplantirati. Mi imamo državnu listu i ona se odnosi na naše pacijente kojima je potrebna jetra, srce ili bubreg. Nemamo potpisanu razmjenu za bubrege, jer imamo dosta vještačkih. Oni imaju običnu listu, gdje pacijent još uvijek može čekati na transplataciju ali postoji i – urgentna lista. Ako se odredi da je pacijent u lošem stanju i da je hitno potrebna operacija, Eurotransplant predviđa da ta osoba dobije organ u roku od trideset dana, objašnjava dr Ratković za Portal Analitika.
Zakon o moždanoj smrti: U Kliničkom centru u Podgorici još uvijek je nemoguće raditi transplantaciju jetre, ali - ako je crnogorski pacijent na urgentnoj listi - operacija će se odraditi u Zagrebu. Od 25. septembra kod nas je urađeno deset živih srodnih transplatacija i jedna kadaverična u Hrvatskoj.
Prije četiri godine, Crna Gora je prvi put od 1954. donijela Zakon o transplantaciji, kojim je predviđeno pod kojim uslovima pacijent može da bude donor, ko čini transplantacioni tim i na koji način i pod kojim uslovima se vrši ova operacija. Kada se govori o kadaveričnoj transplataciji, gdje se uzimaju organi nakon što se kod pacijenta konstatuje smrt, bilo je nužno da se donese Zakon o moždanoj smrti.
- Između zemalja u Evropi postoji velike razlike u zakonu. Engleska, recimo, nema Zakon o moždanoj smrti, ali ima zakon „non heart beating donor“, tj. donor čije je srce prestalo da kuca, i izgubilo srčanu funkciju. Između našeg i hrvatskog, gotovo da i ne postoje razlike, dodaje dr Ratković.
Kako god da je legislativa uređena, cilj je isti: konstatovati smrt, koja je pretpostavka da se uopšte može govoriti o kadaveričnoj transplataciji. Tri ljekara konstatuju moždanu smrt: dva neurologa i jedan ansteziolog. U pitanju je pregled 10 nerava, koji treba da pokažu da li radi produžena moždina, mali i veliki mozak.
- U slučaju da bilo koji od nerava radi, pacijent je živ. Ukoliko prvim pregledom utvrdimo da nema funkcija, opet ćemo test ponoviti za šest sati. U hrvatskom Kliničkom centru postupak se ponavlja za tri sata, a mi radimo na šest da bismo bili sigurni, kaže dr Ratković.
Ukoliko se test pokaže pozitivnim, pristupa se potvrdnom kliničkom testu, poslije kojeg naši ljekari pribjegavaju takozvanim parakliničkim testovima.
- Ako ste u situaciji da napravite pet tih testova - uradite, da bi ljudi bili sigurni da su ljekari na pravom putu, te da ne ostavljamo ni najmanju sumnju. U KCCG radimo arteretiografije, kako bi se uvjerili da nema protoka krvi i kiseonika kroz arterije. Naredne godine ćemo nabaviti poseban dopler. Nijedan od ovih testova nije super test u odnosu na druge. Neke ne možete da obavite, zbog povreda koji ima pacijent. Ali, ako je jedan od ovih testova pozitivan, to je datum, čas i minut smrti tog pacijenta. Sve prije je dokazivanje, a nakon toga ste potvrdili, objašnjava dr Ratković.
Da li su kartice najbolje rješenje: Prema dosadašnjem Zakonu o transplantaciji, predviđeno je da pacijenti od izabranog ljekara traže karticu, ukoliko žele da budu donori nakon smrti. No, do sada je kartice izvadilo svega 300 ljudi. To je gotovo zanemarljiva brojka koja praktično onemogućava da ova plemenita ideja zaživi u praksi. Da li zbog nedovoljne informisanosti, ili pak drugih, kulturnih razloga, crnogorski građani su pokazali inertnost kada je u pitanju potencijalno spašavanje drugih života.
Kako primjećuje sagovornica Portala Analitika, procedura je dodatno zakomplikovana i od strane nadležnih organa: pacijent ide kod izabranog ljekara, od kojeg traži karticu. Onda doktor šalje zahtjev u Ministarstvo zdravlja. Oni natrag kod doktora šalju karticu koju pacijent mora da ispuni, da bi se nakon svega opet kartica slala u Ministarstvo radi ovjere i registracije.- To je nonsens. Da za jednu takvu humanu stvar gubite toliko vremena je - nezamislivo. Mi upravo iz tih razloga idemo u promjenu zakona, da bi postojale dvije kategorije: oni koji su se za života izjasnili da neće da doniraju organe, i drugi koji, ako to ne učine, postoji pretpostavljena saglasnost. To znači da ćemo mi imati zakonsko pravo da pitamo njegove najbliže, nakon smrti, da li je saglasan da se organi doniraju. Ukoliko se pak porodica izjasni da ne želi da to učinimo, mi ćemo njihovu odluku poštovati, ističe dr Ratković.
Budimo humani: Priča o karticama bi imala mnogo veće domete da se aktivno radilo na popularizaciji ove teme, dodaje dr Ratković kao i da svi članovi društva uključe u kampanju, kao što je to u Hrvatskoj učinio papa Jovan Pavle II.
- Značajano je kako se ja osjećam. Kako se pacijent osjeća. Kartica nije obavezna. Žena iz Bara, koja je bila nosilac kartice, stalno je prisustvovala predavanjima o ovom humanom činu. I ona i njen sin imaju karticu. Ali, oni su to željeli da učine, nije akcenat na kartici, već želji da se uradi humani gest, kaže dr Ratković.
U Crnoj Gori ima građana koji nemaju izabranog ljekara, te ne mogu ni ispuniti karticu. Zato bi pretpostavljena saglasnost omogućila da svi budemo potencijalni donori. Naravno, konačno odluku donosi sam pacijent, a nakon njegove smrti njegovi najbliži. U svakom trenutku, za života, pacijent može da se izjasni da to – ne želi.
Poslije 37 godina radnog staža, dr Ratković podvlači da zna da je na - ispravnom putu. Iako su pojedini mediji davali neprilične naslove, te nezgrapno pristupili ovoj temi, to je ne zabrinjava. Građani su ti koji bi trebali da imaju više sluha i shvate kakva „moć“ je u njihovim rukama. Ona će, kako kaže, nastaviti da se bori za svakog pacijenta. Samo ljekari koji se svakodnevno susreću sa ovim pacijentima, ili oni koji to vide i proživljavaju u neposrednom okruženju, znaju da je donešenje ovakvog zakona samo korak ka spašavanju nečijeg života. A za život se – svi borimo.
Svako od nas bi primio krv, ali daje - poneko. Da je, kojim slučajem, nekome od nas, ili bližnjem, potreban organ, svi bismo primili. A da li bismo dali?
U pomenutim slučajevima, primati je bilo nužno, ali svi znamo da je davati – uzvišeno.
Aleksandra STANKOVIĆ
