Savremena shvatanja privrednih tokova ukazuju da ponuda ne mora naići na potražnju, kao što i potražnja ne mora naići na ponudu. Proizvodnja i potrošnja ne moraju biti u ravnoteži, štednja ne mora biti jednaka investicijama. Monetarni faktor utiče na ravnotežu i neravnotežu, te na njega treba djelovati da bi se preko njega uticalo na likvidnost u privredi, a time i samu privrednu aktivnost. Svim sredstvim treba djelovati na investicije i potrošnju.
Porezima, kamatnim stopama i kreditnom ekspanzijom, javnim dugom i radovima, socijalnim davanjima itd. treba održavati potrošnju i investicije na nivou potrebnom za stalni razvoj. Prvorazredno značenje poreza nije u smislu sredstva raspodjele dohotka, nego u održanju ekonomske ravnoteže razvijanjem potrošnje.
Na čemu graditi kompetativnost nacije: Naime, ako kažemo da je budžetski deficit ogromna prepreka, istorijski podaci primjera Japana, Italije i Južne Koreje, demantuju nas. Prednost jeftine radne snage i njene ponude, demantuje se standardom Njemačke, Švajcarske i Švedske koje decenijama napreduju usprkos visokim platama i strukturnom nedostatku radne snage. Argument razvijenosti je i raspoloživost prirodnim resursima. Kako onda objasniti prosperitetnost Japana, Njemačke, Švajcarske, Italije i Južne Koreje sa limitiranim prirodni resursima. Jedan od popularnih argumenata je različitost u upravljačkoj praksi. Prirodno je da se upravljačka umješnost razlikuje među italijanskim porodičnim fabrikama tekstila, proizvodnje cipela, ili nakita od upravljanja u njemačkoj hemijskoj industriji, proizvodnji automobila, švajcarskoj farmaceutskoj industriji, ili američkoj avio industriji. Svi pomenuti argumenti sami za sebe nijesu dovoljni u definisanosti nacionalne konkurentnosti. Osnov svega je znanje, iskustveno prepoznavanje i zadržavanje kvaliteta, a sa druge strane principjelno odstranjivanje nekompetentnosti. Rješenje su obrazovani, kvalitetni ljudi, sa dokazanim znanjem i etikom poslovanja.
Osnovni cilj državne politike morao bi biti dobar i rastući standard stanovništva. Mogućnost za to zavisi od produktivnosti uposlenosti radne snage i kapitala, što je ujedno i osnovni faktor koji determiniše GDP zemlje.
Produktivnost važan faktor: Progres zavisi od kvaliteta proizvoda, proizvodnje dodate vrijednosti, usavršavanja proizvodne tehnologije i unapređenja efikasnosti. Produktivnost radne snage determinisana je platama, a produktivnost uposlenosti kapitala mjeri se profitom. Budžetski deficit, kao u Italiji sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, može biti instrument za podsticanje privredne aktivnosti, uz uslov da se ta sredstva usmjere u investicije. Obaveze po kreditima koje nam kao državi dospjevaju u naredne dvije godine, moguće je servisirati samo ostvarenjem projektovanog rasta GDP-a. Rast, razvoj i napredak društva u direktnoj je zavisnosti od nivoa i kvaliteta investicija, gdje moramo biti svjesni velike međunarodne konkurencije za privlačenje investicija i evaluacije prihvatljivog oportunitetnog troška. (Autor je radio na istaknutim pozicijama u CBCG, Svjetskoj banci i komercijalnim bankama)
