Već dugo, mjesecima unazad, a tako će, jos više i još glasnije - uz nadu da bi moglo biti i mudrije i otvorenije i suptilinije biti i u mjesecima pred nama - u našem malom državnom dvorištu, odvija se i traje priča o NATO.
I o drugim stvarima. O nama, prije svega. Svaka priča, naime, uvijek nosi pečat i liči na story tellera. Na onoga ko je priča, otkrivajući, filigrantskom preciznošću, sve slojeve sopstvenih, dakle naših, vrlina i mana, naše snage i naše krhkosti. Našu svijest o svijetu i vremenu u kojem živimo. I našu podsvijest, o tom istom svijetu i o tom istom vremenu. Nažalost, ne rijetko, i odsustvo, i jedne i druge! Kat-kad našu bezrazložnu superiornost, češće jos bezrazložniju inferiornost. Našu istoriju u kojoj su se, suprotno mitskim interpretacijama, smjenjivali pasaži megalomanske arogancije malih i nepodnošljivog odsustva samopoštovanja, takođe malih. i našu savremenost koja svjedoci da još nijesmo, svjesno i do kraja, iskoračili iz tame i lavirinta povjesnih stranputica.
Dobro je, ipak, što se disput o članstvu, o NATO, o povijesti, o budućnosti, o ideologijama, prošlim i budućim, o pobjednicima i poraženima, o političkim, bezbjednosnim, ekonomskim, moralnim rasapima i vrijednotama jednog ili drugog rješenja, o još mnogo čemu, pa i o efemernim i partikularnim poltičkim, odnosno partijskim interesima, sve više i sve intenzivnije odvija javno, pred našim očima, a ne iza kulisa i zabrana visoke politika. Mi, a pri tome, mislim i na državni vrh, i na Vladu i na parlament i na civilno društvo i na medije i na strukovna udruženja i na Univerzitet i na obje akademije i na obje crkve i na sve građane, moramo preuzeti odgovornost, razmisliti, još malo razgovarati, a onda donijeti odluku.
Pitanje “društvenog monologa”: Mi sami pravimo izbor: I to našu. Napraviti naš izbor. Ni jedno ni drugo nije lako, ni bezbolno. Ni bez rizika. Jer ni život, pojedinaca ili država, svejedno, nije takav. Uprkos svemu, pa često i uprkos sebi, Crna Gora je, vise puta u poslednjih deceniju-dvije potvrđivala i dokazivala da su najteže odluke zapravo bile i najbolje. Onda kada su dileme bile kolosalne, a istorijski ulozi najveći. Zato se i vratila sebi.
Tako mora biti i ovog puta, bez obzira da li su dosadašnje komunikacione strategije (rogobatnost i neprijemčivost ovako izabranog termina vec na startu, zapravo, destimulise i dekuražira dijalog i razmjenu mišljenja!) bile najsvrsishodnije - a nijesu. I da li će novi koncept „dijaloga sa društvom“ otkloniti sve nedoumice - jer neće! U osnovi, stvari su jednostavne – prije i nakon razgovora sa drugima, treba razgovarati sa sobom i odgovoriti sebi. Slično kao i maja 2006, riječ je više o „društvenom monologu“ u kojem bi morali učestvovati svi. Ako bude tako onda će i odgovor biti sličan. U parlamentu ili na referendumu, svejedno.
U potrazi za odgovorima: Ponekad mi se čini da su već sva pitanja postavljena. I svi odgovori dati. Ipak, da li je dovoljno puta i na pravi način, pomenuto da moderna poltička istorija ne bilježi rat između država koje žive i funkcionišu kao parlamentarne demokratije, a sve članice NATO su takve?
Da se na našim balkanskim prostorima ratovalo svakih nekoliko decenija, a samo u prošlom vijeku bar pet ratova, što velikih što „malih“' - iako malih nema – nijesu mimoišli generaciju naših djedova i očeva? Da li smo zaista spremni da teret ovakve povijesti ostavimo generaciji naših kćeri i sinova i naših unuka, a da ih, barem, ne pokušamo zaštiti? Prvo od sebe a onda i od drugih. Da li koncept kolektivne bezbjednosti, i evropske i evro-atlantske, jer je nedjeljiva, u komplikovanom svijetu u kojem živimo i u kojem se tradicionalne, ali sve više i nekonvencionalne, cyber i terorističke prijetnje umrežavaju, zaista ima (bolju) alternativu? I da li upravo male i bezbjednosno najnekapacitetnije zemlje - kakva objektivno jeste Crna Gora - imaju bolji, racionalniji i ekonomicniji izbor? Da li je koncept neutralnosti za koji su se, vođeni razlozima sasvim drugačijeg istorijskog iskustva i sui generis kontekstom raspada nekadašnjih carstava ili rušenjem čitavih ideoloških monolita, opredijelili Austrija ili Švajcarska, zaista primjenjiv na Cnu Goru i Zapadni Balkan? I da li neko ko ozbiljno promišlja modernu evropsku političku istoriju zaista u to vjeruje? Konačno, da li je bolje da se Crna Gora, kada se i gdje odlučuje o pitanjima rata i mira, nalazi na stolu ili za stolom?
Kako izgleda kada smo se nalazili na stolu vidjeli smo i 1918. godine i tokom 90-tih godina prošlog stoljeća.
Vrijednosti članstva u NATO: Da smo bili za (NATO) stolom ne bismo danas tugovali nad tragičnom sudbinom mališana sa murinskog mosta. Ali ni za stotinama jednako vrijednih života izgubljenih na dubrovačkom ratištu na kome je, pored života, nestao i jedan dio iluzija o tome ko smo ili o tome što smo vjerovali da jesmo. A da li će taj jedan, naš, 29-i glas za NATO stolom imati važnost, pa možda i snagu, onih velikih i važnijih - zavisiće ponovo samo od nas.
A sad, nešto o drugim stvarima...
Nikad nijesam razumio zašto suviše rijetko i suviše stidljivo govorimo o NATO kao alijansi vrijednosti jer je to sama srž i njene političke i njene bezbjednosne dimenzije. I njene moći. Neka zazvuči konceptualno utopijski, čak naivno, ali negdje u svom najdubljem sloju izvor i oštrica NATO „hard power“ je upravo u „soft power“-u alijanse , u činjenici što NATO nije samo odbrambeno-vojni već, prije svega, politički savez koji uspostavlja, čuva i promoviše fundamentalne vrijednosti demokratskih i otvorenih društava, kao i demokratske principe koje baštine.
I opet, pogled unazad...
Uzori civilazicijskih dostignuća: Putovanje bi moglo početi bilo gdje...možda u Francuskoj...ideje slobode i jednakosti... (fraternite, egalite , liberte), pada Bastilje i danas, gotovo dva i po vijeka kasnije, dio su političkog žargona svugdje gdje se još traga za žar-pticom slobode, lične, političke i medijske, gdje crkva i država znaju šta kome pripada... Pa De Gol ili možda Igo, Prust, Bodler ili Sartr..nešto malo šanjsonjera, kolosalnih slikar i boema sa Monmartra...Pa malo preko kanala..Magna Charta Libertatum, nedostignuti ideali parlamentarizma i džentlmenstva, po koja misao o krvi, znoju i suzama... Pa Šekspir i njegovi likovi čije dileme, pitanja i odgovori odzvanjaju i u cyber stoljeću...
Real ili Barselona, to je, a ne Budućnost ili Sutjeska, današnja podgorička navijačka vododjelinica, fudbal kao globalizacijiski fenomen, pa čitav skandinavski krug reformacije i protestantizma, društva socijalne pravde, blagostanja i ljudskih prava... od Ibzena do Bergmana ili Nobela (a koliko je tek tih nagrada otišlo najvećim umovima iz ovih zemalja!) Rembrant i Boš.. čuvena Ajaksova generacija... Njemačka, njena grandiozna istorija, Gete, Hajne, Betoven, Vagner, Tomas Man, Niče i Šopenhauer, za one sa viskom lijevog sentimenta moze i Marks..... moć da se, valjda kao niko drugi u istoriji čovječanstva, suoči i obračuna s demonima sopstvene prošlosti i ponovo postane uzor svima.. Poljski slovenski krug od Mickijeviča i Sjenkijeviča ili Šopena, do Pilsudskog, Valense, Solidarnosti, Singera, Miloša, Vajde..Tri boje plavog..
Konačno naši susjedi sa kojima smo dijelili dugo i teško putovanje kroz povijest, jezik, more, kulturu, plemenita južno-slovenska stremljenja u borbi za nacionalnu i državnu emancipaciju, otpor dogmatizmu i brigu za disidente. Na kraju se, nažalost, mrzili na istom jeziku i ratovali jedni sa drugima - jer nijesmo bili u NATO!
Umalo zaboravih neslovenske susjede, bliže ili dalje, granice decenijama pod katancem, Skender bega i Kadarea, nenadano probuđenu i pronađenu dušu Crne Gore u sred ratnih vrtloga i epsku epizodu spasavanja nemocnih, izbjeglih i prognanih... Veliku istorijsku priču Orhana Pamuka o imperiji i gradu sa Bosfora, čija je ljepota uresila i Njegoševe stihove... porobljivači, ratni protivnici, porazi i pobjede, uprkos tome uvijek duh viteštva i poštovanja, graditelji visegradske i drugih ćuprija koje su nas trajno povezale... Danas: partneri, prijatelji, investitori...
Spisak je, dakako, beskrajan, bezvremen i svevermen.
Pitanje izbora: Na kraju, kakav god bio naš odgovor, volio bih ako bismo se, barem na tren i bez predrasuda, zamislili i zapitali: da li ovo kratko i nužno pojednostavljeno putovanje ka nutrini tih društava i sve što smo tamo pronašli ima makar kakve veze sa NATO-om?
I da li je moguće sa drugima dijeliti samo slobodu, bogatstvo, ideje i stvaralaštvo, a istovremeno ne biti spreman da se, upravo u ime tih vrijednosti, sa prijateljima i partnerima podijeli i teret i odgovornost i rizik? Trenutak je istine. Da li smo u našem dugom putovanju kroz bespuće povijesti sazrijevali, shvatali i mijenjali se ili će, još jednom, prevladati nasa nesvijest, naša provincijska megalomanija i ista takva arogancija sa početka ovog teksta. Crna Gora je istorijskim udesom bila, i to je njena nesreća, na raskrsnici velikih carstava i u epicentru povjesnih lomova.
No, da istorijski cinizam bude kompletan, istovremeno i na rubu, odnosno na periferiji, velikih ideja, velikog stvaranja i kolosalnog civilizacijskog progresa. Danas smo, opet istorijskim udesom dodirnuti, možda po prvi put u prilici da postanemo
Odlukom o članstvu u NATO Crna Gora će okončati svoje dugo povijesno putovanje na Zapad. I postati Zapad. Ne geografski, već vrijednosno, istorijski i kulturno. Bezbjednost će biti samo dodata vrijednost.
Alternativa, naravno, uvijek postoji. Samo - koja?
Vladimir RADULOVIĆ
(autor je državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija)
