Ni poziv Svevišnjem, ne popravlja pravdu kad je zapušta država. Crna Gora je postala Jututunska parohija u kojoj je glavni paroh, knjaz mimo knjazova! On se ne zadužuje, ne diže kredite a gradi sebe ragrađujući Crnu Goru. Jači je od vlade. Ona se zajma i kleči pred zajmodavcima. Najnečasniji pop u povijesti koga je ova zemlja dala, promoviše časni krst. Prkršta Crnu Goru u Jututuniju ili kako to jasnije zvuči na hrvatskom, oće da je prekriži. Novorođeni jututunski krstaši, zaostali, zadrigli i užireni u pomami lik udaraju otimajući se za krst u ledenoj rijeci. Kakva zaleđena zaostalost.
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Više se ne može pisati ni o Novoj godine bez distance... A o petardama(!?) - ni govora nema bez ozbiljnog odstojanja, jer bi nekoga mogla da zgodi strkotina. Prosto rečeno: čovjek mora da se dovoljno izmakne od teme i da je za svaki slučaj dobro izvaga jer uvijek će neko biti pogođen.
Je li dovoljna distanca (sedam dana) od malog Božića do Bogojavljenja za distanciranje od poslednjih „proslava“, pitanje je za pretres. Ove godine po tradiciji, slavili smo više novih godina i valjda nema više ni jedne koja nas se tiče, ukoliko ne usvojimo i kinesku, pa se još jednom s oduševljenjem pomamimo. U nas odavno nema ništa novo, osim novih godina i zbog toga sve žešće u pomam udaramo.
Kad narod puca od zdravlja: Kad se vlast izjasni da će sve biti pod kontrolom narod pojača pucanje, pa su svečanosti uz „blage dane“ bile tako oštre da je ova 2014. godina počela - kao ratište. Kroz taj zaglušujući šenluk, po neki stari i nikad razoružani ratnik, iz onih zlatnih vremena, provuče po neki rafal iz automatskog naoružanja da ga želja mine i da nas opomene da još nije rečeno zbogom oružju. Država ni da bekne!
Nijedan huškač na prošlost nije registrovan, a kamoli uhvaćen pa će nas i dalje uz određene povode uveseljavati rafali raznih kalibara. Kako onda uhititi petardaše koji u istom trenu hitnu na hiljade rafala u svoju proslavu i u naš život. Uz razna improvizovana pomagala, plastičnog porijekla i izrade, poput kanti za jupol, priređivači šenluka, obični pucanj petarde pretvaraju u detonacije. Tako se razvlašćuje snaga države, a zavlašćuje vlastita volje. Puca, ili kako bi rekli Podgoričani, “puču“ na svaku stranu. Država ni da bekne!
Ako jedan narod polovinu prvog mjeseca u godini šenluči uz pjesmu i pucanje, taj narod puca od zdravlja i zadovoljstva i niti ga šta pogađa... Ni globe, ni porezi, ni inflacija, ni prodaja i preprodaja državne imovine, ni protesti radnika, ni štrajkovi gladnih, niti napadi na novinare, ni ubistva iz čista mira. Tome je narodu toliko dobro da mu bolje biti ne može. Ko onda da se bavi sramotnim pogubljenjem srna na Goliji kad je toliko toga posrnulo.
U opštem metežu one su pale za nečiji novogodošnji šenluk.
Hvala Bogu i šućur Alahu što je taj narod prezadovoljan postojećim stanjem, imanjem i vlašću. Sramotni bi grijeh bio odvajati ga od takvog dobra i načina života. Fali mu samo „Jututunska narodna himna“ koju je ispjevao čika Jova Zmaj prije oko 150 godina. Umjesto kante od jupola, bezazleni čika Jova je zaodjenuo tu svoju pjesničku petardu u metaforu da jače odjekne, ali detonacija nije doprla do onoga kome je bila namijenjena.
Pjesmu nije turio na adresu svog naroda da se „Vlasi ne dosete“, već na ime nekakvih izmišljenih Jututuna a Jututuni mogu bit svačiji... Evo početnog komada od pjesme:
Bože sveti, podrži nam Knjaza
zdrava, krepka, ohola i slavna,
jer na zemlji nit je kadgod bilo,
niti će Mu ikad biti ravna.
Ovaj narod vrlo dobro znade
da je stvoren samo Knjaza radi,
da Mu daje poreze i hvale,
da Ga dvori i ponizno kadi.
Bože silni s visoka žilišta,
saslušaj nam našu želju staru,
Bože sveti, ne daj nikom ništa,
da što više ostane Vladaru...itd.
Jututunska parohija: Taj vladar (knjaz Mihailo) pravio se nevješt da razumije poruku Jututunske himne pa pjesma nije odjeknula do njega, ali je zato pucanj u Košutnjaku sva Srbija čula. Tako su nevještog knajza vješti sunarodnici stukli u Košutnjaku. I ako je pjesnik uputio žaoku na glomazni policijski aparat, ''špicle i žandare'', koji tobož sve kontroliše za spas režima... ne spasiše tvorca režima. U Čika Jovi niko nije prepoznao ''inspiratora'' za atentat, a crnogorski knjaz ga je, kasnije, smatrajući da ga se to ne tiče, pozvao na čast i častio ga svojom rezidencijom u Baru. Budući da su nam odnosi u usponu niko ne primjećuje da nam se Jututunska vremena i nameću i povrću... Niko ni da bekne!
Jututunska pesma je u zemlji porekla imala čak pozitivan odjek. Srbima je flila prava himna, a nijedan pjesnik nije htio da je sroči ni na poziv javnog konkursa. Odbio je saradnju i ugladni Đuro Jakšić, a čika Jovin prijedlog je odbijen. Međutim njegova Jututunka je bila stilska inspiracija Jovanu Đorđeviću, upravniku Narodnog pozorišta u Beogradu, da napiše ''Bože pravde'', a Davorin Jenko je samo uglazbio predložak.
No izgleda, ni poziv Svevišnjem, ne popravlja pravdu kad je zapušta država. Crna Gora je postala Jututunska parohija u kojoj je glavni paroh, knjaz mimo knjazove! On se ne zadužuje, ne diže kredite, a gradi sebe razgrađujući Crnu Goru. Jači je od vlade. Ona se zajma i kleči pred zajmodavcima. Najnečasniji pop u povijesti koga je ova zemlja dala, promoviše časni krst. Prekršta Crnu Goru u Jututuniju ili kako to jasnije zvuči na hrvatskom, oće da je prekriži. Novorođeni jututunski krstaši, zaostali, zadrigli i užireni u pomamni lik udaraju otimajući se za krst u ledenoj rijeci. Kakva zaleđena zaostalost. Kad nadvladaju takvi Jututuni, svakodnevica su - plotuni. Ako je tako, ka što jes, uskoro će zavladati jututunski ''knjaz'' i nikakvi nam zakoni neće trebati. Za petarde ćemo se izvinjavati, a plotune promovisati.
Ovo neodoljivo podsjeća na vrijeme moje predstave ''Šok''. Izgovarao sam jednu frazu koja je trebala da izrazi tobožnju građansku sigurnost, a glasila je: ''U ovoj zemlji nikom ne smije da fali dlaka s glave.... A za glavu niko ne garantuje.''
Od aplauza pucala je sala... Sad puca zemlja. Država ni da bekne!
