Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
U Crnoj Gori je još živa i zdrava pogubna fraza “vojska moja komanda tvoja“ kojom je Gospodar pogubio sopstvenu državu. Iako stara jedan vijek, nije izdahnula. Naprotiv, udahnjuju joj novi život za novo pokoljenje. Renoviraju je. Mada još nije oglašena, prepoznatljivo glasi: država moja-crkva tvoja...a pukovnika pešića neće falit, sve dok Crna Gora ne pukne.
SPC je tu kao uzdanica provođenja tog nauma. Ona je vazda prvi posrednik za vazdakadnju politiku Srbije. Redoslijed je isti: prvo komanda - pa teritorija. Uostalom, to nam je iskustvo. Kako je manjkalo novca za pranje sad peru državu. Prepiraju je u freske pa s njima u tuđem hramu, vlast prvi put kreće, s freskama na izbore! Živopisno (iz)davanje svoje zemlje bez kirije i akontacije.Ispiranje države i uvozni artikli: Kako protumačiti, sadašnju, provalu fresaka kada je hram otvoren prije toliko mjeseci. Niko drugačije osim da ovi fresko-freški vjernici, okorjelih mandata, kreću u nova osvajanja već pokorenog naroda. Isto lice vlasti sa ožiljcima iz 90-ih. (Sve je isto samo njega nema.) Ako je referendum bio pranje prošlosti, sadašnjost je ispranje mozga.
U prilog tome je izjava, portparolice predsjednika Srbije, plavijojle Stanislave Pak Stanković, koja kaže da je srpskom narodu u Crnoj Gori Srbija i majka i matica. Ona tako otkriva dugo prikrivanu tajnu da su srpski stanovnici u CG, uvozni artikli, a ne nikakav domicilni narod. Kako onda za svoju crkvu zaposijedaju tuđu, suverenu, teritoriju. Ova ubeućena vlast kao da nema nikakvih ingerencija i ovlašćenja.Kad je već politika posrnula, kako to da intelektualna Crna Gora ne vidi đe to vodi? Ne vide da nam peru geografiju i da nam se zemlja upira. Uljegla se od prepiranja. Znaju li domaći intelekti, da sva istorija međunarodnih sukoba počiva na - borbi za geografiju. Geografija je temelj svake države i razlog svake odbrane. Bez geografije nema istorije, jer nema motiva za borbu. Iznimak je Izrael. Imao je istoriju, ali dva milenijuma nije imao gografiju, sve do 1948. Tada su se Jevreji vratili pradomovini, no, i dalje se bore za zemljopis. Posljednji YU-ratovi su okončani... Ali se borba za geografiju - nastavlja posredno.
U slučaju Crne Gore posredni bojovnik je, izvanja crkva, koja Crnogorce uporno hoće da svede na status Aboridžina, koji u rođenoj Australiji imaju tretman egzotičnih urođenika. Ovu sramnu egzotiku podržava (od)rođena i (iz)rođena država.
Intelektualna pustoš: Uzalud profesor dr Mileko A. Perović pokušava da na primjerema pokaže, kako su se savremene države od Bosvora do Lamanša civilizovale, distancirajući crkvu od sebe. Uzalud je to kazivati freskim vjernicima koji su platili da ih ucrtaju u tu feudalnu šarenu lažu. Zapucali su s Crnom Gorom u srednji vijek i zakucali je za njega. U njemu je crkva bila najmoćniji, i najnzadniji, feudalac. Uzdaju se u zatucane freske koje se od Hrista do Rista nijesu promijenile. Profesor, filozof i etičar, Perović je primjer kako na aktuelnu temu, koja ne jenjava, reaguje intelektualac. Ali otkud nam intelektualci. I pored toliko univerziteta, uvozimo intelektualce... Kako to da Crna Gora ne teba intelektualce, uvozimo ih ka nekad pešiće!? I, ako kakvog intra, odmah ga proizvede u činovnika pa on radi za platu a ne za istinu. Od Karićevih kursadžija do domaćih karićevaca zavladala je neodoljiva lakoća diplome. Ostala je fraza, dobar karić mir u kući!
I za intelektualce iz ozbiljne škole J.P.Sartr kaže: “Oni su nemoćni po prirodi, oni ne proizvode i za život nemaju ništa drugo osim plate...Oni su dakle nedjelotvorni i nepostojani“. E, naši ne proizvode ni mišljenje, ili, ako ga iznesu na javnu pijacu, država ih odma zavrbuje, umuknu ka zaliveni. U nas, u opštoj oskudici javne riječi, osim što se pogone ko je više stekao, prva ili druga porodica, druge misli nema... Crnogorski intelektualci su uglavnom piljari, nakupci aktuelne politike. Iza njih uvijek stoji proizvođač! Za takve Sartr kaže da su ’’tehničari praktičnog znanje’’ koji se’’regrutuju odozgo’’.
Takvi su duboko utemeljeni na ovim prostorima. Elitni M.Krleža o Brozovom šezdesetom imendanu („Svedočanstva“ br. 5, 1952.) objavljuje: „Živio si i živiš životom onih sretnih smrtnika koji nijesu nikada, ni jednog trenutka, imali razloga da posumnjaju u svrhu svog junačkog i mudrog poziva... Okružen si čitavom jednom falangom mladih, smionih i nadarenih ljudi, svojih drugova, suradnika i prijatelja, koji Te poštuju i cijene jer su Te gledali na najtežem ispitu, u situacijama kada se gube glave, priznajući Ti jednoglasno Tvoju superiornost duha i morala... Za jedan ljudski život to je mnogo više od onog što se može tražiti od bilo koga smrtnika’’.
I tako dalje: ćer do tamo. I ako je od Krleže mnogo je. Tehničar je bio ka ijedan!
Primijenjno freskoslikarstvo: Naši intelektualci, na vlasti i i mimo nje, nijesu ni tehničari no jadnici (Les Misérables ) kad su dopuštili da jedna nazadna crkva ubijedi Crnu Goru u napredak...
Da u 21.vijeku, na putu u EU, može da funkcioniše po principu srednjevjekovnih feuda. Ne prepoznaju novokomponovanu boženstvenu komediju u režiji Rista Radovića, tu grdnu burlesku s domaćim protagonistima! Doduše, na freskama se i ne prepoznaje ko je ko, ali jedan od uvoznih artikala, moderator Džomić, čita likove za javnost: vidi Đukanovića, ukazuje mu se u adu Krivokapić; dramatizuje komediju (podaničke) naravi. Bruku i sramotu. Ozbiljne, nezavisne novine iz PG, su medijski sponzor.
Kad su već unutra neka zavire dublje: u liku deve Marije, kladim se, ako je iđe ima, je – Ceca Arkanova. Ako se i to provali, bez obzira što Crna Gora gine za tuđu crkvu, ne gine nam Skandal, makar na odru.
